II Kž-215/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Kž 215/1998-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. R. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. i dr KZ, odlučujući o žalbama opt. D. R. i I. T., podnijetih protiv rješenja Županijskog suda u Puli od 30. travnja 1998. godine br. Kv-152/98 (K-6/98), o produljenju pritvora nakon podignuća optužnice, u sjednici održanoj 20. svibnja 1998. godine,

r i j e š i o j e :

Odbijaju se žalbe opt. D.R. i I.T. kao neosnovane.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Puli, na temelju čl. 105. st. 1. (ispravno čl. 107. st. 1.) ZKP/97, produljen je pritvor protiv opt. D.R. i I.T. iz osnova određenog u čl. 102. st. 1. ZKP, nakon podignuća optužnice državnog odvjetnika protiv njih za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ. Protiv tog rješenja su pravodobno podnijeli žalbe optuženik R., preko branitelja, a optuženik T. osobno, s istim prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i pritvor ukine protiv njih.

Žalbe nisu osnovane.

Neosnovano žalitelji tvrde u žalbama da nije bilo zakonskih uvjeta produljiti pritvor protiv njih iz osnova čl. 102. st. 1. ZKP, a žalitelj T. neosnovano još ističe da za to nema zakonskih uvjeta jer nije počinio kazneno djelo za koje se optužuje.

Suprotno žalbama treba istaknuti, da odredba čl. 102. st. 1. ZKP podrazumijeva obveznu primjenu mjere pritvora za sva kaznena djela za koja zakon propisuje i kaznenu sankciju dugotrajnog zatvora (razumije se protiv osoba koje su osnovano sumnjive da su počinile neko od tih kaznenih djela), a nije ako okolnosti upućuju da je riječ o slučaju za koji zakon propisuje obvezan pritvor u tom slučaju samo

(unaprijed) mogućnost izricanja blaže kazne (primjerice djelo u pokušaju, počinitelj u vrijeme počinjenja djela je mlađi punoljetnik i dr.).

U ovom slučaju žalitelji se terete za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, za koje djelo je alternativno propisana kao kaznena sankcija i dugotrajni zatvor, a iz stanja spisa (za sada) nije razvidno postojanje okolnosti temeljem kojih zakon propisuje mogućnost izricanja blaže kazne, pa sukladno svemu gore istaknutom, u ovom slučaju, obvezna je primjena mjere pritvora protiv žalitelja.

Da li će, tijekom provedene glavne rasprave protiv žalitelja, raspravno vijeće suda prvog stupnja utvrditi posebne olakotne okolnosti vezane za djelo i počinitelje i radi toga izreći im blaže kazne od propisanih, isključivo je ovlaštenje tog vijeća, a ne može to ovaj Vrhovni sud utvrditi prilikom odlučivanja o žalbi na odluku o pritvoru.

Ovime, neutemeljene su žalbe kada iz tog razloga tvrde da nije bilo zakonskih uvjeta žaliteljima odrediti, odnosno produljiti mjeru obveznog pritvora temeljem čl. 102. st. 1. ZKP.

Stoga je pobijano rješenje pravilno i na zakonu utemeljeno, kada je istim produljen pritvor protiv žalitelja.

To što žalitelj T. ističe da on nije počinio kazneno djelo, za koje se tereti, nije od bitnog utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja, jer se ta činjenica ne ispituje u ovoj fazi kaznenog postupka, a podignućem optužnice od strane državnog odvjetnika protiv žalitelja T. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, on je osnovano sumnjiv da je to djelo i počinio, čime je ispunjen opći zakonski preduvjet za određivanje pritvora protiv njega.

Slijedom svega do sada istaknutog, proizlazi da je pobijano rješenje pravilno i zakonito, čija zakonitost nije dovedena u dvojbu žalbenim prigovorima , pa je i trebalo, temeljem čl. 398. st. 3. ZKP, riješiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 20. svibnja 1998. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marko Rašo v.r.

Katica Jelić v.r.