Rev-822/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 822/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E SUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. K. iz K. G., zastupane po punomoćniku Z. K., dipl. pravniku SSH - Povjerenstvo Splitsko-dalmatinske županije, protiv tuženika Grada Kaštela, zastupanog po punomoćnici Z. M., odvjetnici u S., radi poništenja rješenja i vraćanja tužiteljice na rad, rješavajući reviziju tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu od 13. studenoga 1998. godine br. Gž-1283/98 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 29. siječnja 1997. godine br. P-3468/95, u sjednici održanoj dana 24. listopada 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom poništeno je kao nezakonito rješenje tuženika od 18. travnja 1994. godine o prestanku radnog odnosa tužiteljici te je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad i rasporediti je na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.

Drugostupanjski sud u ponovljenom postupku odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane presude preinače i odbije tužbeni zahtjev, podredno da se obje ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila da se revizija odbije kao neosnovana. Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi pozivom na odredbu čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.

Neosnovana je tvrdnja tuženika da drugostupanjski sud postupajući prema ranijoj ukidnoj odluci Vrhovnog suda u istom predmetu nije mogao donijeti pobijanu odluku suprotno ranijoj, a bez provođenja daljnjih dokaza.

To stoga što je ispitivanje pravilnosti i zakonitosti prvostupanjske presude od strane drugostupanjskog suda šireg opsega, i granice ispitivanja određene su čl. 365. ZPP.

Pa kako su sve odlučne činjenice utvrđene u prvostupanjskom postupku i ocijenjene u toj presudi, drugostupanjski sud je imao mogućnost da u ponovljenom postupku ocijeni utvrđenja prvostupanjskog suda i svojoj presudi navede razloge o svim odlučnim činjenicama što je prethodno, a zbog pogrešnog pravnog stava propustio učiniti, pa je stoga a suprotno tvrdnji tuženika drugostupanjski sud pravilno u okviru zakonskih ovlaštenja postupio po rješenju ovog suda od 12. ožujka 1998. godine donesenog po reviziji tužiteljice.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

I u ovoj fazi postupka sporna je primjena odredbe čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("NN" br. 117/93).

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je tužiteljica bila zaposlena kao administrator u bivšoj Mjesnoj zajednici K. G.,

- da je rješenjem tuženika od 1. siječnja 1994. godine temeljem odredbe čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("NN" br. 117/93) preuzeta na rad u Upravu grada K., time da je ostala neraspoređena,

- da je 1. ožujka 1994. godine tuženik donio rješenje kojim je utvrdio da radni odnos tužiteljice prestaje istekom otkaznog roka od 30 dana računajući od dana uručenja tog rješenja,

- da je tužiteljica protiv rješenja ot 1. ožujka 1994. godine podnijela zahtjev za zaštitu prava, koji je djelomično uvažen na način da je dana 18. travnja 1994. godine doneseno pobijano rješenje kojim je konstatirano da radni odnos tužiteljice prestaje nakon isteka otkaznog roka od 3 mjeseca, računajući od 1. ožujka 1994. godine,

- da je tuženik imao mogućnost rasporediti tužiteljicu na radno mjesto koje odgovara njenim stručnim i radnim sposobnostima, a što proizlazi i iz činjenice da je dana 1. srpnja 1994. godine zasnovao radni odnos s M.R. radi izvršenja poslova koji su zahtijevali stručnu spremu koju ima tužiteljica.

Na osnovu tako utvrđenih činjenica nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da nisu bile ostvarene materijalnopravne pretpostavke za donošenje pobijanog rješenja, jer je tuženik bio u mogućnosti rasporediti tužiteljicu na rad u skladu s njenom stručnom spremom i radnom sposobnosti.

Naime, djelatnici zaposleni u dotadašnjim mjesnim zajednicama koje su preuzele temeljem čl. 15. st. 1. citiranog zakona općine, gradovi, te Grad Z. u smislu st. 2. čl. 15. mogu se raspoređivati na poslove i zadatke u upravnim tijelima jedinica lokalne samouprave, odnosno na poslove i zadatke u gradske kotare odnosno mjesne odbore.

U pravu je tuženik kada ističe da citirana odredba ne predviđa obvezatnost raspoređivanja svih preuzetih djelatnika, već to predviđa samo kao mogućnost, no ako se utvrdi da ta mogućnost postoji, onda tuženik ne može svojevoljno odlučiti o raspoređvanju, već je tada bio dužan rasporediti neraspoređenog djelatnika, jer citiranu odredbu valja povezati s odredbama čl. 381. do 383. Zakona o upravi - ZU ("NN" br. 16/78, 29/85, 41/90, 47/90 i 53a/91) posebice s odredbom čl. 381. st. 1. ZU prema kojoj neraspoređenom djelatniku može prestati radni odnos tek ako nije mogao biti raspoređen.

Stoga u konkretnom slučaju tužiteljici nije mogao prestati radni odnos pozivom na st. 3. čl. 15. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi ("NN" br. 177/93).

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 24. listopada 2000. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.