I Kž-23/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj:I Kž-23/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Kocijančić Erike kao predsjednika vijeća, te Novoselec dr. Petra, Frančula mr. Rudolfa, Potrebica Ante i Zmajević mr. Branka, kao članova vijeća i stručnog suradnika Vinja Ileane, kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. L. M., zbog krivičnog djela iz 61. 120. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 12. listopada 1993. K-152/92, u sjednici održanoj 9. veljače 1994. saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Papac Baldu

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. L. M.,te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. L. M. zbog krivičnog djela pomaganja u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. u vezi čl. 22. OKZRH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 22. travnja 1992. godine pa nadalje. Optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti da naknadi troškove krivičnog postupka.

Protiv te presude podnio je Žalbu optuženik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske "donese adekvatnu odluku".

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio je da se optuženikova žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Taj žalbeni osnov vidi on u tome što sud prvoga stupnja nije utvrdio da je on djelo izvršio pod prisilom. Međutim, i po stajalištu ovoga Vrhovnog suda, sud prvoga stupnja je naveo uvjerljive razloge zašto nije usvojio takvu optuženikovu obranu, pa takve razloge usvaja i ovaj sud. Optuženik je, usprkos brojnim izmjenama u svojoj obrani, ipak tijekom čitava postupka tvrdio da je prisila prema njemu primijenjena u samom trenutku izvršenja djela, tj. prokazivanja osoba navedenih u izreci presude suda prvoga stupnja i to tako da mu je izvjesni D. D. držao pištolj prislonjen na leđa. Međutim, iako je sud prvoga stupnja ispitao brojne svjedoke koji su bili prisutni izvršenju djela, nijedan od njih nije potvrdio takvu optuženikovu obranu. Naprotiv, svjedoci L. J. i D. M. iskazali su da je optuženik sasvim slobodno hodao s nekim majorom, pokazivao prstom neke zarobljenike, a onda mirno sastavio njihov spisak, da bi poslije vidjeli kako mu taj major daje kruh, paštetu i cigarete. Stoga je sud prvoga stupnja, povezujući te činjenice s mišljenjem psihijatrijskog vještaka da je optuženik zbog svoje mentalne retardacije sugestibilan, s pravom utvrdio da je optuženik određene osobe prokazivao zbog pogodnosti u hrani i cigaretama.

Nije osnovana ni optuženikova žalba zbog odluke o kazni. Postojeću olakotnu okolnost da je optuženik zbog svoje mentalne nerazvijenosti bio bitno smanjeno uračunljiv, kao i činjenicu da se kod optuženika radi o pomaganju kao blažem obliku sudjelovanja u izvršenju djela, sud prvog stupanja je u dovoljnoj mjeri uvažio kada je optuženiku izrekao najmanju kaznu koju zakon predviđa za počinjeno djelo. Kako se pak radi o izrazito teškom djelu jer je optuženik, prema utvrđenju suda prvo ga stupnja, prokazao čak 26 osoba, koje su nakon toga bile izložene mučenjima i drugim oblicima teškog zlostavljanja u logorima, nema opravdanja i za ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma.

Iz navedenih razloga valjalo je presuditi kao u izreci (čl. 374. ZKP).

U Zagrebu, 9. veljače 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana, v.r.

Kocijančić Erika, v.r.