Legislator Case Law & Legislation
Us I-1299/2017-9 AI generated

Administrative court dismissed tax appeal; market value from prior sale overrides lower contract price. 10 words.

Case Number Us I-1299/2017-9
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Administrative Court in Rijeci dismissed the taxpayer's request to overturn the Ministry of Finance's property transfer tax assessment. The taxpayer argued that the official contract price of 1 million kn should be the tax base, claiming no expert valuation was conducted. The court rejected this, ruling that the tax authority correctly used a comparable market sale price from two months prior, which exceeded the contract amount, and that the taxpayer's failure to pay the seller's invoice was irrelevant to the tax liability.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o porezu na promet nekretnina, čl. 9. st. 6.; When the tax authority possesses comparable market data, the lower contract price is not accepted as market value, and expert valuation is unnecessary.

Keywords

AI generated
property transfer tax market value assessment comparable sales method contract price vs market administrative tax appeal expert valuation requirement tax base determination

Cited Legislation

AI generated
čl. 9. st. 6. Zakona o porezu na promet nekretnina (ZPPN)
čl. 9a. Zakona o porezu na promet nekretnina (ZPPN)
čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS)
čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS)
čl. 79. st. 4. Zakona o upravnim sporovima (ZUS)

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 8 UsI-1299/17-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Adriane Bačić, u upravnom sporu tužitelja A. d.d., Z., K., kojeg zastupa opunomoćenik R. F., odvjetnik u Z., K., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreza na promet nekretnina, 13. veljače 2018.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-20/14-01/1541, URBROJ: 513-04/17-2 od 26. srpnja 2017., te radi naknade troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Poreč – Parenzo, KLASA: UP/I-410-20/2013-001/01574, URBROJ: 513- 007-18-04/2013-0006 od 20. prosinca 2013., tužitelju je na poreznu osnovicu u iznosu od 1.930.794,24 kn, utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina po stopi od 5 % u iznosu od 96.539,71 kn.

Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj je podnio žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-410-20/14-01/1541, URBROJ: 513-04/17-2 od 26. srpnja 2017., odbio kao neosnovanu.

Tužitelj je protiv tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost tuženikova rješenja, te u tužbi i na raspravi provedenoj u ovom sporu, u bitnome, navodi da je kupoprodajnim ugovorom kupio ukupno četiri nekretnine u k.o. V. za iznos kupoprodajne cijene od 1.000.000,00 kn koju je platio prodavatelju za što mu je isti izdao potvrdu o plaćenoj cijeni i tabularnu ispravu, a koja cijena predstavlja stvarnu tržišnu vrijednost nekretnina u trenutku zaključenja navedenog ugovora koju je Porezna uprava trebala prihvatiti. Prigovara da u postupku nije provedeno vještačenje radi utvrđivanja tržišne vrijednosti kupljenih nekretnina, te navodi da je za tuženika mjerodavan samo iznosi koji je naveden u računu prodavatelja broj 05/01/01 od 18. prosinca 2013. koji je izdan tek nakon poziva Porezne uprave, odnosno četiri mjeseca nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, a radi se o računu kojeg je vratio prodavatelju te ga nije platio, dok prodavatelj po istome nikad nije tražio plaćanje niti je sudskim putem zatražio isplatu ostatka iznosa iznad 1.000.000,00 kn. Stoga tužitelj smatra da je poreznu osnovicu trebalo utvrditi sukladno odredbi čl. 9. ili 9a. Zakona o porezu na promet nekretnina, te slijedom iznijetog, tužbenim zahtjevom predlaže da se osporavano rješenje tuženika poništi.

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

U sporu je provedena rasprava na ročištu održanom 6. veljače 2018., čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14 , 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je Ugovorom o kupoprodaji nekretnina sklopljenim 28. kolovoza 2013. tužitelj stekao od prodavatelja E. p. d.o.o. R., pravo vlasništva na nekretninama kč. br. … i … k.o. Tar, te kč. br. … i … k.o. V., za iznos ugovorene kupoprodajne cijene od 1.000.000,00 kn. Nadalje proizlazi da je porezno tijelo u postupku izvršilo procjenu tržišne vrijednosti stečenih nekretnina na temelju usporednog podatka o cijeni od 368.800,00 eura, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 2.751.456,44 kn, po kojoj je prodavatelj E. p. d.o.o. te iste nekretnine stekao na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 5. srpnja 2013. po kojoj osnovi je prodavatelju bila razrezana obveza plaćanja poreza na promet nekretnina na poreznu osnovicu od 1.930.794,24 kn. U postupku je također pribavljen i račun broj 05/01/01 od 10. prosinca 2013. kojeg je prodavatelj E. p. d.o.o. izdao tužitelju za stjecanje predmetnih nekretnina, a koji glasi na iznos od 2.751.456,44 kn od čega iznos od 1.930.794,24 kn otpada na vrijednost zemljišta s komunalnim uređenjem, vodnim doprinosom i porezom na promet nekretnina. Na temelju prikupljenih podataka prvostupanjsko tijelo je procijenilo da tržišna vrijednost predmetnih nekretnina iznosi 1.930.794,24 kn, što predstavlja poreznu osnovicu na koju je osporavanim prvostupanjskim rješenjem tužitelju razrezana obveza plaćanja porez na promet nekretnina u iznosu od 96.539,71 kn.

Odredbom čl. 9. st. 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“, broj 69/97, 26/00, 153/02 i 22/11, u nastavku teksta: ZPPN), propisano je da je osnova poreza na promet nekretnina tržišna vrijednost nekretnina u trenutku nastanka porezne obveze, dok je st. 2. istog članka propisano da se po tržišnom vrijednošću nekretnine razumijeva cijena nekretnina koja se postiže ili se može postići na tržištu u trenutku nastanka porezne obveze. St. 3. istog članka propisano je da Porezna uprava utvrđuje osnovicu poreza na promet nekretnina kao tržišnu vrijednost nekretnine, u pravilu, iz isprave o stjecanju ako je ukupan iznos naknade koju daje ili isplaćuje stjecatelj približno jednak cijenama koje se postižu ili se mogu postići na tržištu, dok je st. 5. istog članka propisano da je Porezna uprava ovlaštena procjenom utvrditi tržišnu vrijednost, a st. 6. istog članka propisano je da procjenu tržišne vrijednosti nekretnine iz st. 5. utvrđuje službenik porezne uprave na temelju usporednih podataka o kretanju tržišnih vrijednosti sličnih nekretnina s približno istog područja i u približno isto vrijeme.

Odredbom čl. 9a. ZPPN-a propisano je da ako se radi o nekretnini za koju nema usporednih podataka prema čl. 9. st. 6. ZPPN-a, procjena tržišne vrijednosti nekretnine provodi se vještačenjem stručne osobe koju imenuje pročelnik područnog ureda Porezne uprave.

Slijedom iznijetog, na temelju cjelokupnog provedenog postupka ovaj Sud primjenom prethodno citiranih odredbi ZPPN-a nalazi da je u predmetnom slučaju porezno tijelo pravilno u postupku utvrdilo tržišnu vrijednost nekretnina koje je tužitelj stekao Ugovorom o kupoprodaji nekretnina sklopljenim 28. kolovoza 2013., s obzirom da iz dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je porezno tijelo u svojim evidencijama raspolagalo usporednim podatkom o cijeni od 2.751.456,44 kn koju su iste nekretnine na tržištu postigle Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 5. srpnja 2013., a što je nepunih dva mjeseca prije nego je tužitelj iste stekao Ugovorom od 28. kolovoza 2013. Stoga je u sporu utvrđeno da je porezno tijelo pravilno postupilo kada kupoprodajnu cijenu od 1.000.000,00 kn iz Ugovora od 28. kolovoza 2013. nije prihvatilo kao tržišnu vrijednost predmetnih nekretnina jer ista ne predstavlja njihovu realnu cijenu koju te nekretnine mogu postići na tržištu, pa je tržišna vrijednost nekretnina koje je tužitelj stekao pravilno procijenjena metodom usporedbe iz čl. 9. st. 6. ZPPN-a, odnosno primjenom podatka o njihovoj tržišnoj vrijednosti utvrđenoj na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 5. srpnja 2013.

U odnosu na navode tužitelja da u postupku nije provedeno vještačenje radi utvrđivanja tržišne vrijednosti kupljenih nekretnina, navodi se da Sud ne nalazi da je u predmetnom slučaju bilo osnove za primjenu odredbe čl. 9a. ZPPN-a, budući da se vještačenje tržišne vrijednosti stečenih nekretnina provodi samo u slučaju kada porezno tijelo ne raspolaže usporednim podacima, a što u konkretnom predmetu nije bio slučaj jer je porezno tijelo raspolagalo podatkom o cijeni koju su te iste nekretnine na tržištu postigle Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 5. srpnja 2013., a što je nepunih dva mjeseca prije nego je tužitelj iste stekao kupoprodajnim ugovorom sklopljenim 28. kolovoza 2013.

Na navode tužitelja da je prodavatelj E. p. d.o.o. račun izdao tek po pozivu Porezne uprave odnosno četiri mjeseca nakon zaključenja Ugovora o kupoprodaji od 28. kolovoza 2013., te na navode da tužitelj po tom računu nije izvršio plaćanje odnosno da je račun vratio prodavatelju koji nikada nije zatražio isplatu ostatka iznosa iznad 1.000.000,00 kn, navodi se da ti navodi nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, budući da je za utvrđivanje predmetne porezne obveze relevantna tržišna vrijednost koju stečene nekretnine postižu na tržištu, a ne okolnosti poput toga je li i kada je za izvršenu kupoprodaju izdan račun, te je li kupac isplatio prodavatelju ukupnu kupoprodajnu cijenu.

Slijedom navedenoga, a s obzirom da u provedenom poreznom postupku kao niti u ovom sporu tužitelj svojim prigovorima i dokazima nije osporio procjenom utvrđenu tržišnu vrijednost stečenih nekretnina, to ovaj Sud nalazi da je u poreznom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, iz čega je izveden pravilan zaključak, u zakonito provedenom postupku i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pa se osporavao rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim.

Trebalo je, stoga, na temelju odredbe čl. 57. st. 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

Odluka o troškovima ovog upravnog spora temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove.

U Rijeci 13. veljače 2018.

S u d a c

Vedran Juričić, dipl. iur., v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.