Rev-1524/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1524/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. S.P. udove K., 2. T.P. pok. K., 3. mljt. B.P. i 4. mljt. K.P., svi iz Z., P.Š. …, ad.3. i 4. zastupani po zakonskoj zastupnici tužiteljici ad.1., te 5. M.P. udove N. iz Z.D., svi zastupani po punomoćniku I.Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika C. d.d. Z. - Filijala Z., zastupana po direktoru M.V., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zadru od 28. prosinca 1993. godine br. Gž 179/93-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru od 3. prosinca 1992. godine br. P 359/92, u sjednici održanoj 17. travnja 1996. godine

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Zadru od 3. prosinca 1992. godine br. P 359/92 suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Dužan je tuženik isplatiti tužiteljima na ime naknade štete i to tužiteljici P.S. udove K. s osnova pretrpljenih psihičkih boli iznos od 300.000 HRD, s osnova troškova podizanja nadgrobnog spomenika iznos od 200.000 HRD, s osnova troškova crnine iznos od 60.000 HRD, tužiteljima od 2-4 svakome iznos od po 300.000 HRD s osnova psihičkih boli zbog smrti oca, te s osnova crnine svakom po 40.000 HRD, kao i tužiteljici pod 5 s osnova psihičkih boli zbog smrti sina iznos od 300.000 HRD, te s osnova troškova crnine iznos od 60.000 HRD, tužiteljici pod 1 posebno, onima pod 2-4 tužbe zajedno i tužiteljici po 5 svakome po 5.000 HRD na ime troškova za vijenac svima s kamatom po stopi iz čl. 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počev od dana donošenja presude pa do isplate, kao i naknaditi parnični trošak, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Okružnog suda u Zadru od 28. prosinca 1993. godine br. Gž 179/93-2 odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru od 3. prosinca 1992. godine br. P 359/92.

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložili da se revizija prihvati i obje nižestupanjske presude ukinu, te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Tužitelji u ovom slučaju potražuju od tužene naknadu štete na temelju tzv. proširenog obveznog osiguranja kojeg je zaključio njihov prednik pok. K.P.

Štetni događaj se dogodio tako što je pok. K.P. upravljajući osobnim vozilom 9. listopada 1991. godine vraćajući se od svoje kuće u mjestu Z.D. nepažnjom nagazio na protutenkovsku minu i poginuo. Tužitelji smatraju da navedena nezgoda nema nikakve veze s ratnim operacijama ili pak pobunama u smislu čl. 931. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, dalje ZOO).

U prvostupanjskom postupku je, međutim, utvrđeno da je pok. P.K. za postavljanje protutenkovske mine na cesti znao, da su iste postavili pripadnici HV iz Z.D. i to na cesti koja vodi od Z.D. prema M., do pola puta do S., da su mine bile postavljene na asfaltnu cestu, pokrivene pijeskom, postavljene u "cik-cak" redovima, tako da se osobnim automobilom pažljivo vozeći moglo proći.

Utvrđno je, također, da je pok. K.P. bio pripadnik HV, a za vrijeme tih poznatih ratnih događaja na području Z.D. bio na drugom borbenom položaju u Z., da je on vozeći između mina, čiji je raspored znao, došao do kuće, ali kada je krenuo natrag na položaj, vjerojatno revoltiran što je našao da mu je kuća bila provaljena, bio nepažljiv i naletio na zadnju minu postavljenu na tom dijelu ceste, prednjim desnim kotačem nakon što je mina eksplodirala pa je došlo do štetnog događaja.

Mine su na tom dijelu ceste bile postavljene petnaestak dana prije navedene nesreće radi osiguranja od neprijateljskog prodora.

Prije K. smrti i to negdje oko listopada 1991. godine neprijateljska vojska je pokušala prodor u Z.D., ali na drugom mjestu, a ne na onom gdje su bile postavljene mine. Prodor je pokušan iz smjera aerodroma iz Z.G., ali je bio razbijen. Nakon toga sve do 3. siječnja 1992. godine nije bilo pokušaja neprijateljskih prodora na tom području.

Mještani koji su ostali u Z.D. znali su za te mine, a isto tako i pripadnici HV. Iz tih činjeničnih utvrđenja i po ocijeni ovog revizijskog suda proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je sporna šteta uzrokovana ratnim operacijama, i da tužena nije dužna naknaditi štetu tužiteljima na temelju odredbe čl. 931. ZOO.

Kako je, dakle, pravilno primjenjeno materijalno pravo na utvrđene činjenično stanje reviziju tužitelja valjalo je odbiti na temelju odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92).

U Zagrebu, 17. travnja 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.