Gzz-88/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 88/04-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i Branka Hrvatina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz S. B., kojeg zastupa punomoćnik A. F., odvjetnik u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Požegi, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 1. ožujka 2004. br. G-DO-195/04, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Požegi od 16. prosinca 2003. br. Gž-551/03-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Požegi od 9. rujna 2003. br. P-438/03-5, u sjednici održanoj dana 29. lipnja 2005. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti te se ukida presuda Županijskog suda u Požegi od 16. prosinca 2003. br. Gž-551/03-2 i predmet vraća na ponovno suđenje istom sudu drugog stupnja.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Tužitelj M. Š. iz S. B., Požeška 126 u cijelosti se odbija s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

'Tužena RH za MUP dužna je tužitelji M. Š. iz S. B., na ime naknade štete za nekorišteni godišnji odmor u 1996. i 1997. godini isplatiti ukupno iznos od 7.009,84 kn, sa zakonskom zateznom kamatom i to za:

- 1996. godinu na iznos od 3.339,80 kn tekućom od 1. siječnja 1997. godine do 30. lipnja 2002. godine po stopi od 18% godišnje, a od 1. srpnja 2002. godine do isplate po stopi od 15% godišnje,

- za 1997. godinu na iznos od 3.670,04 kn tekućom od 1. siječnja 1998. do 30. lipnja 2002. godine po stopi od 18% godišnje, a od 1. srpnja 2002. godine do isplate po stopi od 15% godišnje kao i naknaditi trošak postupka, sve u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe.'

II. Nalaže se tužitelju M. Š. da tuženoj na ime troškova postupka plati iznos od 700,00 kn u roku od osam dana."

Drugostupanjskom presudom, Županijskog suda u Požegi, preinačena je prvostupanjska presuda tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se odbije žalba tužitelja i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Tužitelj nije podnio odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženica plati iznos od ukupno 7.009,89 kn iz osnove štete zbog povrede njegova prava iz radnog odnosa – prava na godišnji odmor koji tužitelj nije koristio zbog krivnje tuženice i to za 1996. i 1997. godinu, jer zbog nezakonite odluke o prestanku službe nije radio.

Sud prvog stupnja odbio je takav tužbeni zahtjev potvrđujući:

- da tužitelj doista nije radio kod tuženice u 1996. i 1997. godini zbog nezakonite odluke o prestanku službe, pa tako nije niti koristio godišnje odmore u tim godinama;

- da je tuženica tužitelju za te godine isplatila naknade plaće koje su tužitelju pripadale za to razdoblje kada zbog nezakonite odluke nije radio,

pa slijedom toga zaključuje da tužitelj nema pravo na isplatu utužene štete po ovom osnovu, jer u tim godinama nije radio pa slijedom toga nije ni pretrpio nikakvu štetu zbog toga što nije koristio godišnji odmor. Pri tome sud prvog stupnja izlaže svoje pravno stajalište da je za 1996. i 1997. tužitelju isplaćena naknada plaće za cijelo razdoblje, pa stoga nalazi da u takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji ne može doći do primjene odredbe čl. 41. Zakona o radu.

Protivno takvom pravnoj stajalištu, sud drugog stupnja pravilno u pobijanoj odluci ukazuje da radnik koji krivnjom poslodavca nije koristio godišnji odmor ima pravo na naknadu štete za neiskorišteni godišnji odmor. Pogrešno je, pravno shvaćanje suda drugog stupnja da se visina naknade takve štete utvrđuje u visini naknade plaće.

Prema shvaćanju ovog suda u slučaju ostvarivanja prava na naknadu štete za neiskorišteni godišnji odmor, kada ga radnik nije koristio krivnjom poslodavca, visina takve naknade ima se utvrditi u iznosu naknade (regres)za godinu kada ga je radnik trebao koristiti. Pogrešno je stoga sud drugog stupnja u pobijanoj presudi primijenio materijalno pravo kada je preinačio presudu suda prvog stupnja i prihvatio tužbeni zahtjev dosuđujući tužitelju naknadu štete zbog nekorištenih godišnjih odmora za 1996. i 1997. godinu u visini naknade mjesečne plaće u tim godinama.

Kako sud prvog stupnja, međutim, nije utvrđivao odlučnu činjenicu od koje zavisi odluka o osnovanosti tužbenoga zahtjeva, a to je visina naknade za godišnji odmor (regres) koja je radnicima isplaćivana za godinu kada je tužitelj godišnje odmore trebao koristiti, to je zbog toga došlo do pogrešne primjene materijalnog prava na koju ukazuje tuženica.

Zbog takve pogrešne primjene materijalnog prava činjenično je stanje, dakle, nepotpuno utvrđeno i zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude suda drugog stupnja zbog čega je, primjenom odredbe čl. 408. st. 2. u vezi s čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku valjalo prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti i ukinuti pobijanu presudu drugostupanjskoga suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istome sudu.

U ponovnom će postupku sud drugog stupnja odlučiti o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude suda prvog stupnja imajući na umu pravno stajalište koje je izneseno u ovoj odluci, te će nakon toga donijeti novu i na zakonu zasnovanu odluku.

U Zagrebu, 29. lipnja 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.