Rev-1772/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1772/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Augusta Husinca, Stanka Hautza i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. P. iz Z., koju zastupa T. T., odvjetnik u Z., protiv tužene C.o. d.d. iz Z., radi povišenja rente, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 4. veljače 1992. br. Gž-774/92-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 13. veljače 1991. br. Pn-1283/89, u sjednici održanoj dana 10. studenog 1992.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom koja je potvrđena drugostepenom odlukom obvezana je tužena da tužiteljici plaća povišenu rentu na ime troškova pružanja tuđe pomoći i njege na način i u visini kako je to pobliže navedeno u izreci prvostepene odluke, dok je dio zahtjeva tužbe iznad prihvaćenog dijela odbijen.

Protiv pravomoćne drugostepene odluke reviziju je izjavila tužiteljica iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače i zahtjevu tužbe u cijelosti udovolji uz naknadu troškova spora.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužitelj izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tužiteljica nalazi da je pravilna ocjena drugostepenog suda da se ovakova vrsta naknade štete dosuđuje u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u stanje u kojem se nalazila prije štetnog događaja (čl. 190. ZOO, "NN" br. 53/91) ali pri tome po mišljenju tužiteljice sud griješi kad prihvaća utvrđenje i ocjenu prvostepenog suda, jer dosuđena visina rente nije u skladu sa pravilima potpune naknade da je cijena jednog sata za njegu bolesnika na području grada Zagreba (Centar za njegu bolesnika) u visini od 61 dinar i suviše skromna, ne dovodi do potpune naknade i ne odgovara naknadama koju ostvaruju kućne pomoćnice na području grada Z., a koja pak najmanje iznosi 100 dinara za jedan sat.

U postupku je utvrđeno kao nesporno da je tužena osiguravajuća organizacija odgovorna prema tužiteljici za naknadu nastale štete, da je tužiteljici tuđa pomoć i njega potrebna pet sati u toku jednog dana i da takovu uslugu tužiteljici pružaju njezin suprug, a povremeno i bliska rodbina. Sudovi su visinu rente utvrdili na osnovi podatka Centra za njegu bolesnika ali samo kao pomoćno sredstvo za tu svrhu, nalazeći po osnovi slobodne ocjene (čl. 223. ZPP-a) utvrđenu visinu naknade u skladu sa pravilima potpune naknade, koja već prema okolnostima slučaja može biti veća ili manja od naknade spomenutog Centra. U tom smislu povreda procesnog i materijalnog prava u konkretnoj parnici nema. Zato sudovi odlučujući na osnovi slobodne ocjene imajući pri tome u vidu činjenice utvrđene u ovom postupku o tome tko tužiteljici pruža takovu pomoć i njegu materijalno pravo nisu primijenili na štetu tužiteljice.

Kako nema povreda na koje je revizija ukazivala, kao ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl.386. ZPP-a),to je reviziju tužiteljice kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 10. studenog 1992.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat,v.r.