Rev-691/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 691/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. C. iz I. J., kojeg zastupaju punomoćnici R. Ž. i H. Ž., odvjetnici u V., protiv tuženika A. d.o.o. iz L., kojeg zastupa punomoćnik I. B., dipl. pravnik u radnom odnosu kod tuženika, radi isplate, kao i povodom protutužbe tuženika protiv tužitelja, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1207/06 od 26. rujna 2006. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ludbregu posl. br. P-233/05 od 3. ožujka 2006. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odbijen protutužbeni zahtjev, u sjednici održanoj 10. listopada 2007.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika protiv dijela drugostupanjske presude kojoj je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke pod III. kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

U ostalom dijelu revizija tuženika se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I. Tuženik A. d.o.o. iz L., dužan je isplatiti tužiteljici I. C. iz I. J. iznos od 56.000,00 kn (pedesetšesttisuća kuna) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje tekućom od 1. siječnja 2005. godine do isplate, iznos od 43.611,00 kn (četrdesettritisućešestojedanaest kuna) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje od 1. veljače 2005. godine do isplate i iznos od 34.000,00 kn (tridesetčetiritisuće kuna) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje od 3. ožujka 2006. godine do isplate.

II. Odbija se tužitelj I. C. iz I. J. sa tužbenim zahtjevom kojim od tuženika A. d.o.o. iz L., zahtijeva isplatu iznosa od 2.584,80 kn (dvijetisućepetstoosamdesečetiri kune i osamdeset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje od 1. veljače 2005. godine do isplate, te kojim od tuženika zahtijeva naknadu zatezne kamate na iznos od 34.000,00 kuna od 1. ožujka 2005. godine do 3. ožujka 2006. godine.

III. Odbija se tužbeni zahtjev protutužitelja i tuženika A. d.o.o. L., kojim protutužitelj zahtijeva da mu protutuženik i tužitelj I. C. iz I. J. izvrši povrat iznosa od 20.000,00 kn (dvadesetisuća kuna) sa 18% kamate i to na iznos od 4.000,00 kuna od 29. rujna 2004. godine do isplate, na iznos od 3.000,00 kuna od 6. listopada 2004. godine do isplate, na iznos od 3.000,00 kuna od 13. listopada 2004. godine do isplate i na iznos od 10.000,00 kuna od 19. listopada 2004. godine do isplate, te se protutužitelj odbija sa zahtjevom da mu protutuženik isplati iznos od 144.188,00 kn (stočetrdesetčetiritisućestoosamdesetosam kuna)sa 18% kamata od dana podnošenja protutužbe do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku A. d.o.o. L., da tužitelju I. C. iz I. J. naknadi parnični trošak u iznosu od 16.775,00 kn (šesnaesttisućasedamstosedamdesetpet kuna) u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude“.

Drugostupanjskom presudom je odlučeno:

„Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Ludbregu br. P-233/05-18 od 3. ožujka 2006. u dijelu dosuđujućeg dijela st. I. izreke, kojim je tuženik A. d.o.o. iz L., obvezan isplatiti tužitelju I. C. iz I., iznos od 56.000,00 kn (pedesetišesttisuća kuna) uz zakonsku zateznu kamatu po stopi od 15% godišnje tekućom od 1. siječnja 2005. pa do isplate, te iznos od 43.611,00 kn (četiridesettisućešestojedanaest kuna), uz zakonsku zateznu kamatu po stopi od 15% godišnje tekućom od 1. veljače 2005. do isplate.

Djelomično se odbija žalba tuženika, te se potvrđuje navedena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu, st. III. izreke kojim je u cijelosti odbijen protutužbeni zahtjev tuženika, protiv tužitelja radi isplate (povrata dijela kupovnine, u iznosu od 20.000,00 kn uz zakonsku zateznu kamatu), radi naknade štete (u iznosu od 144.188,00 kn, uz zakonsku zateznu kamatu)."

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija protiv dijela pobijane presude koji se odnosi na protutužbeni zahtjev nije osnovana, a protiv dijela presude koji se odnosi na tužbeni zahtjev nije dopuštena.

U ovom predmetu revizija je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) dopuštena u odnosu na dio pobijane odluke kojom je odbijen protutužbeni zahtjev. Prema odredbi čl. 392.a. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano revident prigovara da bi u postupku oba nižestupanjska suda bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na način što u obrazloženju odluka nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama u odnosu na protutužbeni zahtjev pa da obje nižestupanjske presude imaju nedostatke zbog kojih se ne bi mogle ispitati. Suprotno navodima revidenta u odlukama obaju nižestupanjski sudova je naveden jasan razlog u odnosu na dio odluke kojom je odbijen protutužbeni zahtjev – tuženik nije dokazao tvrdnju na kojoj temelji protutužbeni zahtjev: da strojevi za guljenje repe isporučeni od tužitelja tuženiku na temelju kupoprodajnog ugovora nisu imali ugovorena svojstva.

Također, u dijelu obrazloženja pobijane presude koji se odnosi na protutužbeni zahtjev nema „suprotnosti sa stanjem spisa“ u pogledu navoda u obrazloženju presude da stranke nisu predlagale druge dokaze, jer se predloženi dokazi – čije provođenje sud u skladu s čl. 220. ZPP nije prihvatio – nisu odnosile na činjenice kojima se temelji protutužbeni zahtjev. Prema tome, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U ovom predmetu protutužbeni zahtjev se sastoji od dva dijela:

- zahtjev za povrat iznosa od 20.000,00 kn koji je tuženik isplatio tužitelju za jedan od ugovorenih strojeva za guljenje repe,

- zahtjev za naknadu štete u iznosu od 144.188,00 kn zbog tuženikovog gubitka zarade (provizije) koji je nastao zbog neodržavanja rokova iz ugovora između tuženika i P. d.d. o isporuci repe.

Oba zahtjeva se temelje na tvrdnji da isporučeni strojevi nisu imali ugovorena svojstva.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije utvrđeno da bi ugovorom između stranaka bila ugovorena neka posebna svojstva strojeva za guljenje repe osim onim svojstava koji su tuženiku bila neposredno demonstrirana.

Nižestupanjski sudovi temelje odluku na stajalištu da zbog naprijed navedenog nema osnove za povrat dijela kupoprodajne cijene za jedan od strojeva u smislu odredbe čl. 488. st. 1. toč. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) niti postoji odgovornost tužitelja za štetu tuženiku zbog gubitka nastalog neispunjenjem u roku isporuke repe prema ugovoru s trećim osobama, koji je prema tvrdnji tuženika nastao zbog nedovoljnog kapaciteta isporučenih strojeva.

Revident u odnosu na primjenu materijalnog prava u pogledu zahtjeva za povrat dijela kupoprodajne cijene polazi od činjenice koja nije utvrđena u postupku: - da su karakteristike strojeva bile ugovorene, a da ih strojevi nisu imali, pa da su nastupile zakonske pretpostavke za raskid ugovora. Međutim, prigovor pogrešne primjene materijalnog prava se može temeljiti samo na činjenicama utvrđenim u postupku – a ne na nekom drugom činjeničnom stanju (potpuno suprotnom) kako to čini revident. Zbog toga takvi navodi nisu uzeti u razmatranje.

Također, niti u odnosu na dio presude koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete revident ne iznosi ništa određeno u pogledu primjene materijalnog prava, već samo da „sud uopće nije utvrđivao činjenice koje su relevantne za odluku o tom zahtjevu“. U ovom predmetu je riječ o odgovornosti za štetu zbog nedostatka stvari (čl. 488. st. 3. ZOO), ali u postupku nije utvrđeno da bi tog nedostatka uopće bilo. Naime, kako je već naprijed navedeno odlučna činjenica za odluku i o tom dijelu zahtjeva je da nisu ugovorena posebna svojstva i radne karakteristike strojeva za guljenje repe – što je utvrđeno u postupku, a tuženik nije naveo niti neku drugu radnju tužitelja koja bi bila u uzročnoj vezi s neispunjenjem ugovora tuženika o isporuci repe sa trećim osobama.

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci presude.

U odnosu na dio revizije koji je usmjeren protiv dijela presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, treba reći da se vrijednost predmeta spora mjerodavna za dopuštenost revizije u slučaju da je pobijanom presudom odlučeno o tužbenom i protutužbenom zahtjevu utvrđuje za svaki od tih zahtjeva posebno.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora u odnosu na dio pobijane presude kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu je 99.611,00 kn – dakle ne prelazi 100.000,00 kn. Zbog toga revizija protiv tog dijela presude nije dopuštena, pa je na temelju čl. 392. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja.

U Zagrebu, 10. listopada 2007.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.