Rev-1350/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1350/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića i Petra Milasa , kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. U. koga zastupa punomoćnik J. D., odvjetnik iz G., protiv tuženika Poljoprivredne zadruge T. V. T., koga zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnica iz G., radi poništenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-2356/00 od 01. ožujka 2001. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. P-261/96 od 28. lipnja 2000. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. veljače 2002. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-2356/00 od 01. ožujka 2001. godine, potvrđena je presuda Općinskog suda u Bjelovaru, posl. br. P-261/96 od 28. lipnja 2000. godine, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je tražio da se utvrdi da izvanredni otkaz ugovora o radu tuženika broj 36/96 od 13. veljače 1996. godine nije dopušten i da radni odnos kod tužitelja nije prestao, te kojim je tražio da se naloži tuženiku da tužitelja vrati na poslove blagajnika u roku od 8 dana, kao i naknadu plaće u razdoblju od 13. veljače 1996. godine do vraćanja tužitelja na posao, uz naknadu troškova parničnog postupka (toč. I). Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove (toč. 2).

Protiv dijela drugostupanjske presude pod toč. I, tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se drugostupanjska odluka ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a nadležni državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je tužitelju, kao odgovornoj osobi na mjestu blagajniku kod tuženika, temeljem zapisnika o usklađenju konta …(žiro-račun – prijelazni konto) od 02.veljače 1996. godine, utvrđen manjak u iznosu od 63.121,10 kuna koji je nastao uslijed neprovedenih uplata u blagajnu po čekovima br. …, …, … i … . Utvrđeno je da je protiv tužitelja zbog navedenog djela vođen i kazneni postupak kod Općinskog suda u Bjelovaru pod brojem K-148/99, koji je pravomoćno dovršen, te je tužitelj proglašen krivim zbog kaznenog djela pronevjere, jer je u razdoblju od 02. studenog 1995. godine – 29. prosinca 1995. godine, radeći kao blagajnik kod tuženika protupravno prisvojio gore navedeni iznos od 63.121,10 kuna, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Utvrđeno je da je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu dana 13. veljače 1996. godine i izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju, jer je isti oštetio poslodavca za gore navedeni iznos, te time počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa. Utvrđeno je da u trenutku donošenja pobijane odluke o otkazu kod poslodavca – tuženika nije bilo formirano Zaposleničko vijeće, a niti je postojao sindikalni povjerenik, zbog čega nije ni postojala obveza savjetovanja poslodavca u smislu čl. 117. Zakona o radu (“Narodne novine” 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje ZR). Utvrđeno je također da tuženik nije tužitelju omogućio iznošenje obrane u smislu odredbe čl. 110. st. 2. ZR, jer su okolnosti konkretnog slučaja bile takve da nije bilo opravdano od poslodavca očekivati da to učini.

S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, smatrajući da je zakonita Odluka o otkazu ugovora o radu tuženika od 13. veljače 1996. godine, te da je u ponašanju tužitelja ostvarena osobita teška povreda radne obveze. Naime, po ocjeni ovoga suda, opisana povreda uzrokovala je odnos nepovjerenja između stranaka, do te mjere, da nastavak radnog odnosa više nije bio moguć, niti je bio u interesu tuženika u smislu odredbe čl. 107. ZR.

Suprotno revizijskim prigovorima, pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu od 13. veljače 1996. godine u zakonskom roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, jer je i po ocjeni ovog revizijskog suda, tek zapisnikom od 02. veljače 1996. godine, kojim je izvršeno usklađenje konta 1009, tuženik sa sigurnošću utvrdio da manjak od 63.121,10 kuna nije greška već dug za koji se ima teretiti tužitelj kao blagajnik i odgovorna osoba za poslovanje i podizanje novca s toga računa, pa je u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZR datum 02.veljače 1996. godine pravilno utvrđen kao dan saznanja za nastali manjak. Također suprotno revizijskom prigovoru tužitelja da mu nije bilo omogućeno iznošenje obrane u smislu čl. 110. st. 2. ZR, i po ocjeni ovoga suda, pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da u skladu sa navedenom odredbom takva obveza poslodavca nije postojala, jer je djelo pronevjere i postupak tužitelja u konkretnom slučaju bio više nego očit.

Kako nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 20. veljače 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.