Legislator Case Law & Legislation
Revr-733/2013-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeals as inadmissible due to lack of legal significance for uniform law application.

Case Number Revr-733/2013-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appeals filed by both the plaintiff and the defendant as inadmissible under Article 382 of the Civil Procedure Act. The parties argued that specific legal questions regarding overtime calculation methodology were vital for ensuring uniform application of labor laws. The court rejected this, noting the appeals did not address genuine conflicts in legal interpretation or contradict established case law, as the lower courts had already applied a consistent 16-hour daily overtime standard.

Legislator headnote

AI generated

čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku; Appeals are inadmissible if the raised legal questions do not concern the interpretation of law or contradict established case law, thereby failing to ensure the uniform application of law.

Keywords

AI generated
inadmissible appeal uniform application of law legal significance overtime calculation civil procedure act supreme court review labor law dispute

Cited Legislation

AI generated
čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku
Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl.
čl. 382. st. 3. Zakona o parničnom postupku
čl. 392.b st. 2. Zakona o parničnom postupku

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 733/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.-J. K. iz R., kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane (OIB: ...), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-88/13-3 od 19. ožujka 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima posl. br. P-1200/10- 32 od 30. listopada 2012., u sjednici održanoj 27. rujna 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizije tužitelja i tuženice odbacuju se kao nedopuštene.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

a) u st. I. izreke, tuženica obvezana isplatiti tužitelju 68.138,84 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate, b) u st. II. izreke, tuženica obvezana isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka od 9.366,10 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od „dana donošenja prvostupanjske presude“ do isplate,

c) u st. III. izreke, odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja u preostalom dijelu od 81.141,89 kn.

Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli:

- tužitelj, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP-a (u odnosu na pobijani dio presude kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za isplatu u ostalom dijelu - 81.141,89 kn), a sve s prijedlogom da revizijski sud tu presudu preinači u po njemu osporenom dijelu ili da ju „u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak“,

- tuženica, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a (u odnosu na pobijani dio presude kojim je obvezana platiti 68.138,84 kn), a sve s prijedlogom da revizijski sud preinači tu presudu u po njoj osporenom dijelu ili da ukine obje nižestupanjske presude „i predmet vrati sudu na ponovno suđenje“.

Na revizije nije odgovoreno.

Revizije tužitelja i tuženice nisu dopuštene.

Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu "dodatka na plaću" po osnovi prekovremenog rada za razdoblje od lipnja 2007. do kolovoza 2009. u iznosu od 149.280,73 kn.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U tzv. izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tužitelj je reviziju podnio na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i u njoj postavio pitanje:

„...da li se vrijeme odmora od 2 sata između smjena straže može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom kako to zaključuje drugostupanjski sud ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu kako to zaključuje prvostupanjski sud“?,

te istakao da je „riječ o materijalnopravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana“, posebno važnom „jer je riječ o pravnom pitanju koje se tiče prava radnika i koje se pojavljuje u velikom broju radnih sporova“, a o kojem pitanju revizijski sud „još uvijek nije zauzeo pravno shvaćanje“, te da drugostupanjski sudovi „o istom pravnom pitanju imaju različita pravna shvaćanja“.

Međutim, time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenog pitanja, tužitelj nije i postupio prema navedenim odredbama.

Konkretno, a za ovaj postupak relevantno, iz sadržaja istaknutih odredaba ZPP-a jasno proizlazi:

- da se tzv. izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnje da je postavljeno pitanje važno „zbog osiguranja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana“ i jer se to pitanje „pojavljuje u velikom broju radnih sporova“: odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te (ovdje bitno) naznaku različite sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog (konkretno određenog) suda ili sudskom (konkretno određenom) praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse ili postoje razlozi da se ona promijeni) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni“) - te time ispuniti svrhu izvanredne revizije,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - ali i da pogoduje jednoj stranki.

Od toga polazeći, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesene revizije tužitelja za prihvatiti da ona u svezi s u njoj postavljenim pitanjem ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: u čemu je pitanje postavljeno u svezi s shvaćanjem koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene presude i shvaćanjem nekog drugog suda ili s sudskom praksom (i to konkretiziranog suda i konkretizirane prakse: konkretizacija kojih je potrebna za dopuštenost izvanredne revizije - sve kako bi se mogla ocijeniti istinitost razloga revizije na koje se revident poziva, prvenstveno glede postojanja proturječne prakse), odnosno zašto bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Takva revizija ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP- a za njezinu dopuštenost: ona ne sadrži određeno naznačene razloge koje bi po tim odredbama trebala sadržavati - i revizijski sud (time) ne nalazi da bi u svezi s pitanjem iz revizije imao ili mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu izvanredne revizije (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni).

Tuženica je reviziju podnijela na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i postavila pitanja:

1./ "...imaju li djelatne vojne osobe pravo na dodatak na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima u istom obimu kao i ostali državni službenici i namještenici, odnosno da li se na rad djelatnih vojnih osoba treba primijeniti odredba čl. 199. Zakona o radu pa shodno tome i Zakon o državnim službenicima i namještenicima, te odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike kojima su regulirani dodaci na plaću s osnova prekovremenog rada"?,

2./ "...da li se u odnosu na rad djelatnih vojnih osoba treba primijeniti metodologija izračuna prekovremenih sati i slobodnih sati kao kod ostalih državnih službenika ili je potrebno primijeniti pravila koja nalaže Pravilnik o stražarskim službama Oružanih snaga Republike Hrvatske“?,

te obrazlažući razloge važnosti tih pitanja istakla da o njima revizijski sud još nije zauzeo shvaćanja, a riječ je o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova i „da na području Republike Hrvatske ima u radu velik broj istovrsnih predmeta“. Pritom je navela i da neki drugostupanjski sudovi „smatraju da se djelatnim vojnim osobama treba priznati pravo na naknadu za 24 sata rada za dane kada se provodi straža ili dežurstvo od čega 8 sati za redovan rad, a 16 sati za prekovremeni rad, dok drugi smatraju da je potrebno priznati naknadu za 8 sati redovnog rada i 8 sati prekovremenog“ - te se (u svezi toga) pozvala na presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-2860/11-2 od 12. siječnja 2012.

Reviziju tuženice valja razmotriti u svijetlu već izloženog shvaćanja da odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji i (pored postavljenih pitanja) određeno naznačenih (obrazloženih) razloga zbog kojih revident smatra da su upravo postavljena pravna pitanja važna za odluku o konkretnom sporu ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Od toga polazeći ovdje treba istaći da pitanja postavljena u reviziji nisu u vezi s razlozima na koje revidentica upućuje kada ističe važnost tih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: postavljenim pitanjima problematizira se samo pravo djelatnih vojnih osoba na „dodatke na plaću“ te „metodologija izračuna prekovremenih sati“ na temelju propisa koji uređuju pitanja prava i obveza državnih službenika i namještenika, dok se razlozima važnosti istaknutim u reviziji, odnosno navedenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru, ukazuje na nešto drugo - njima se zauzima shvaćanje „da je tužitelj bio na radu 24 sata u tijeku dana pa je prema tome ostvario i prekovremeni rad u trajanju od 16 sati za svaki dan obavljene straže te rada u dežurstvu“ i to (također) uz primjenu propisa koji uređuju pitanja prava i obveza državnih službenika i namještenika (Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike).

Kod toga je i za ukazati da su nižestupanjski sudovi upravo prilikom odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu u pogledu (njegove) visine prihvatili tzv. „drugu varijantu“ obračuna prekovremenih sati utvrđenu nalazom i mišljenjem vještaka knjigovodstvene struke K. S., a koji fond prekovremenih sati je utvrđen kao „izračun po varijanti 16 sati/dan“ - u ukupnom iznosu od 68.138,84 kn, za razliku od tzv. „prve varijante“ prema kojoj je fond prekovremenih sati obračunat kao „24 sata/dan“ tj. kao „da tužiteljev rad traje 24 sata“ - u ukupnom iznosu od 149.280,73 kn.

Sukladno tome:

- upravo su nižestupanjski sudovi svoju odluku temeljili na obračunu efektivnog rada tužitelja od 16 sati dnevno - što tuženica u reviziji i sugerira prihvatiti, za razliku od priložene presude Županijskog suda u Bjelovaru (koju tuženica pogrešno koristi za obrazloženje razloga važnosti pitanja) - koja se (nepovoljnije za tuženicu) temelji na drugome: na obračunu efektivnog rada tužitelja od 24 sata dnevno,

- pa je odlučnim i za dopuštenost podnesene revizije tuženice za prihvatiti da niti ona u svezi postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: u čemu su ta pitanja postavljena (kada već konkretizirana drugostupanjska presuda na koju se tuženica poziva u reviziji nije u proturječju s ovdje osporenom presudom glede shvaćanja koja revidentica drži bitnim) u svezi s shvaćanjem koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene presude i shvaćanjem nekog drugog suda ili s sudskom praksom, odnosno zašto bi ta pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Time niti podnesena revizija tuženice ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP-a za njezinu dopuštenost.

Stoga je revizije tužitelja i tuženice valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).

Zagreb, 27. rujna 2016.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.