Us-10207/2002-8 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Us-10207/2002-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Bože Gagre kao predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Lidije Vukičević Gašparović kao članova vijeća, te sudske savjetnice Jasne Peroš Nikolić kao zapisničarke u upravnom sporu tužitelja Državnog odvjetnišva Republike Hrvatske, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko upravni odjel, protiv rješenja tuženog Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo, klasa: UP/II-942- 01/99-01/0513, ur. broj: 514-03-03/5-02-2 od 3. lipnja 2002., radi naknade za oduzetu imovinu, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 23. studenoga 2006.

p r e s u d i o j e

Tužba se uvažava.

Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo, klasa: UP/II-942-01/99-01/0513, ur. broj: 514-03-03/5-02-2 od 3. lipnja 2002. godine.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove, Odjela za upravno – pravne poslove, klasa: UP/I-942-01/98-01/19, ur. broj: 251-18-30-01-98-9 od 11. studenoga 1998., kojim se zainteresiranom Udruženju obrtnika Z., iz Z., utvrđuje pravo na naknadu za poslovni prostor, dio zgrade izgrađene na zemljištu z.k.č. br. 3661, upisane u zk.ul.br. 5032, k.o. G. Z., kuća popisni broj 1468 i to 1/3 dijela u Z., što predstavlja u naravi sve prostorije na drugom katu zgrade, površine 258 m[2] i tri prostorije u podrumu, površine 43 m (točka 1. izreke prvostupanjskog rješenja), te je Hrvatski fond za privatizaciju određen obveznikom naknade u točki 2. izreke tog rješenja.

U tužbi kojom prigovara zakonitosti osporenog rješenja, tužitelj u bitnom navodi da je pogrešan zaključak upravnih tijela glede postojanja pravnog kontinuiteta djelovanja U. o., niti je dokaz o tome uvjerenje Odjela za financije Općine C., na kojem tuženo tijelo temelji zaključak da je Privredna komora Grada Z. pravni slijednik Zanatske komore za Grad Z., a koja je pak pravni slijednik iza bivšeg Obrtnog zbora u Gradu Z. Suprotno tome, tužitelj smatra da temeljem dokumentacije spisa predmeta nije moguće zaključiti, niti je dokazano pravno sljedništvo Obrtnog zbora koji je djelovao u slobodnom i kraljevskom glavnom Gradu Z., u smislu članka 12. Zakona o naknadi, jer je prema toj zakonskoj odredbi, između ostalog potrebno dokazati neprekinuto pravno sljedništvo, koje ovdje ničim nije dokazano. Za drugačiji zaključak da nije odlučna niti okolnost da je Udruženje obrtnika Z., koje je konstituirano tek na sjednici Skupštine Udruženja 25. travnja 1980. godine, upisano u Registar udruženja obrtnika Hrvatske obrtničke komore Z., koji upis u Registar udruženja obrtnika je izvršen prijenosom upisa iz Registra Privredne komore Z.

Stoga, zaključuje tužitelj da su upravna tijela nepotpuno i nepravilno utvrdila činjenično stanje, odlučno za rješenje ove upravne stvari, pa predlaže Sudu da tužbu tužitelja uvaži i osporeno rješenje kojim je odbijena njegova žalba, poništi.

U odgovoru na tužbu tuženo tijelo ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, pa predlaže Sudu da tužbu odbije.

Zainteresirano Udruženje obrtnika Grada Z., Z., u odgovoru na tužbu, ističe iscrpne razloge zbog kojih smatra da je osporeno rješenje na zakonu utemeljeno, pa predlaže Sudu da tužbu tužitelja odbije. U prilog tvrdnji da je u predmetnom slučaju dokazano pravno sljedništvo i kontinuitet djelovanja Obrtnog zbora sve do kasnije osnovanih udruženja zanatlija, odnosno obrtnika, zainteresirani ističe da su djelovali faktično i u vrijeme kada zbog različitih razloga, osobito političke naravi nisu mogli i formalno postojati. Ovo stoga jer je bivša Jugoslavija napominje zainteresirani, zabranjivala bilo kakovu privatnu inicijativu, te je obrtnike smatrala klasnim neprijateljima, koji stoga nisu mogli slobodno odlučivati o svom organiziranju i o raspolaganju svojom imovinom. Stoga zaključuje da je ovdje bilo zakonske osnove za naknadu za oduzetu imovinu, koja se zbog stečenih prava trećih osoba ne može vratiti u naturi, a također smatra zainteresirani da bi bilo oportuno sačekati i dovršenje postupka revizije provedene pretvorbe i privatizacije u povodu zahtjeva zainteresiranog, koji postupak privatizacije Trgovačkog društva M. d.o.o. iz Z., smatra nezakonitim, iz razloga iscrpno navedenih u tom zahtjevu.

Konačno, zainteresirani tvrdi da je riječ o zgradi koju su svojim radom i sredstvima te dobrovoljnim prilozima, gradili zagrebački obrtnici, koji Obrtnički dom se upravo i koristio za obavljanje djelatnosti ranije Obrtnog zbora, a sada Udruženja obrtnika Grada Z.

Predlaže Sudu da tužbu tužitelja odbije.

Tužba je osnovana.

Razmatranjem spisa predmeta, kao i obrazloženja prvostupanjskog i osporenog rješenja, Sud nalazi da su upravna tijela nepravilno postupila kada su u povodu zahtjeva zainteresiranog, utvrdila pravo na naknadu za poslovni prostor, dio zgrade izgrađene na zemljištu z.k.č.br. 3661, upisane u zk.ul.br. 5032, k.o. G. Z., kuća popisni broj 1468, 1/3 dijela u Z., u naravi sve prostorije na drugom katu zgrade, površine 258 m[2] i tri prostorije u podrumu, površine 43 m[2] , pozivom na odredbu članka 53. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96- 80/02), uz obrazloženje da je zainteresirani kao ovlaštenik prava na naknadu do danas održao neprekinuto pravno sljedništvo u smislu odredbe članka 12. stavka 1. tog Zakona.

Takvo stajalište upravnih tijela ovaj Sud ne prihvaća, iz niže navedenih razloga.

Naime, odredbom članka 12. stavka 1. citiranog Zakona, propisano je da pravne osobe odnosno njihovi pravni slijednici kojima je imovina oduzeta na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovog Zakona, imaju pravo na naknadu za oduzetu imovinu samo ako su do donošenja ovoga Zakona, na teritoriju Republike Hrvatske održale neprekinuto pravno sljedništvo, obavljale djelatnost i imale sjedište.

Prema tome, iz citirane zakonske odredbe proizlazi da rečeni uvjeti pod kojima se može ostvariti pravo na naknadu za oduzetu imovinu, moraju biti kumulativno ispunjeni, zbog čega se nastavno u obrazloženju ove presude daje osvrt u odnosu na to tko se prema odredbama citiranog Zakona, smatra ovlaštenikom naknade, odnosno ukoliko je riječ o pravnoj osobi, odnosno njenom pravnom slijedniku, da je u postupku za naknadu oduzete imovine potrebno dokazati da joj je imovina prisilno oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti na temelju propisa, akata ili načina predviđenih tim Zakonom, te prenesena u društveno vlasništvo, a potom i ostale uvjete propisane tim Zakonom, između ostalog da je održano neprekinuto pravno sljedništvo, u odnosu na ranijeg vlasnika kojem je predmetna imovina oduzeta.

Podaci spisa predmeta, međutim, niti razlozi iz obrazloženja prvostupanjskog i osporenog rješenja, ne daju temelja za zaključak da je zainteresirano Udruženje obrtnika Z., u povodu čijeg zahtjeva je prvostupanjskim rješenjem imenovanom utvrđeno pravo na naknadu za pobliže opisani poslovni prostor, pravni slijednik iza Obrtnog zbora Grada Z., kao ranijeg vlasnika cijele zgrade, pobliže opisane u izreci prvostupanjskog rješenja.

Čak štoviše, samo prvostupanjsko tijelo, kao i zainteresirani u svom zahtjevu, te odgovoru na tužbu navode da je Obrtni zbor u Gradu Z., kao raniji vlasnik cijele zgrade opisane u izreci prvostupanjskog rješenja, prestao postojati temeljem rješenja o likvidaciji obrtnih zborova, odnosno Udruženja zanatlija na području Narodne Republike Hrvatske, te obrtnih komora u Z., O. i S., temeljem članka 1. Zakona o udruženjima, zborovima i drugim javnim skupovima (Službeni list FNRJ broj 51/46 i 29/47).

Tuženo tijelo pak u obrazloženju osporenog rješenja navodi da je predmetna zgrada popisni list br. 1468 na …, izgrađena na k.č.br. 3661, upisana u zk.ul. 35032, k.o. G. Z. i u vlasništvu Obrtnog zbora u slobodnom i kraljevskom glavnom Gradu Z., kao ranijeg vlasnika, prenesena u društveno vlasništvo temeljem članka 1. i 5. Uredbe o uknjižbi prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini i članka 2. Zakona o osnivanju jedinstvenih privrednih komora, te uvjerenja Odjela za financije Općine C. broj: 04-51882-1-63 od 17. prosinca 1963., s pravom korištenja i raspolaganja u korist Privredne komore Grada Z., te da iz rečenog uvjerenja proizlazi da je Privredna komora Grada Z. pravni slijednik Zanatske komore za Grad Z., a ista pravni slijednik ranijeg Obrtnog zbora u Gradu Z.

Također, navodi da je iz povijesnog zemljišno knjižnog izvatka vidljivo da je temeljem ugovora od 3. veljače 1969. i zaključka Privredne komore SRH od 23. prosinca 1968. godine, uknjiženo pravo vlasništva na 2/3 dijela predmetne zgrade, s ranijeg korisnika Privredne komore SRH za korist Udruženja samostalnih zanatlija u Z., koje je potom pod istim nazivom uknjiženo kao vlasnik tog dijela nekretnine. Osim toga, se navodi da je prema izvodu iz Registra udruženja obrtnika Hrvatske obrtničke komore, Obrtničke komore Z., ur. broj: 240/1 od 5. listopada 2000. vidljivo da je Udruženje obrtnika Z. konstituirano na sjednici Skupštine udruženja 25. travnja 1980. upisano u rečeni Registar, koji upis je izvršen prijenosom upisa iz Registra Privredne komore Z.

Slijedom navedenog, tuženo tijelo zaključuje da se, unatoč promjenama naziva, temeljem tih podataka može sa sigurnošću zaključiti da je zainteresirani pravni slijednik ranijeg vlasnika predmetne nekretnine, konkretno slijednik Obrtnog zbora u slobodnom i kraljevskom Gradu Z., odnosno Privredne komore Grada Z., čime su ujedno ispunjene i sve pretpostavke propisane člankom 12. stavkom 1. Zakona o naknadi, te nalazi pravilnim zaključak prvostupanjskog upravnog tijela, kao i prvostupanjsko rješenje na zakonu utemeljenim.

Međutim, prema rečenom zemljišnoknjižnom izvatku proizlazi da će se predmetna imovina ranijeg vlasnika Obrtnog zbora u Gradu Z. upisati u zemljišnim knjigama u korist Općine slobodnog i kraljevskog glavnog Grada Z., ukoliko Obrtni zbor ili Zaklada obrtnog doma u smislu pravnih pravila prestanu postojati, a potom je temeljem članka 1. i 5. rečene Uredbe, i članka 2. Zakona o osnivanju jedinstvenih privrednih komora, kao i spomenutog uvjerenja Odjela za financije Općine C. od 1963. godine, navedena imovina upisana kao društveno vlasništvo, s pravom korištenja i pravom raspolaganja u korist Privredne komore Grada Z. u Z., a nakon toga za korist Privredne komore SRH, u Z.

Odredbom članka 1. Zakona o udruženjima, zborovima i drugim javnim skupovima (Službeni list FNRJ broj 51/46 i 29/47) bilo je propisano da se u cilju razvijanja političke, kulturne i društvene aktivnosti narodnih masa, građanima Federativne Narodne Republike Jugoslavije zajamčuje pravo udruživanja u politička, kulturna, naučna, tehnička, fiskulturna i druga udruženja, dok je u prijelaznim odredbama tog Zakona u članku 30. propisano da će se imovina udruženja koja su postala prije 6. travnja 1941. ili koja su osnovana za vrijeme neprijateljske okupacije, a čiji je rad zabranjen zbog fašističkog ili profašističkog obilježja, ili zbog suradnje s neprijateljem, ili zato što je njihov cilj i program protivan tekovinama Narodno-oslobodilačke borbe, konfiscirat u korist države. Također je u daljnjoj odredbi članka 31. tog Zakona, bilo propisano da prijavu za obnovu rada ostalih udruženja, osim političkih stranaka, podnose osobe koje su ih po statutima tih udruženja ovlaštene predstavljati, pod uvjetima propisanim odredbama istog Zakona.

Iz rečenog slijedi, da su ranije postojeća udruženja, kao i Obrtnički zbor Grada Z., u predmetnom slučaju prestali postojati po sili zakona, slijedom čega ne postoji pravni kontinuitet tih udruženja kao pravnih osoba koje su postale prije 6. travnja 1941. godine, u odnosu na kasnije osnovane pravne osobe iz tog područja djelatnosti, na način kako to propisuje odredba članka 12. Zakona o naknadi.

Stoga je, u tom pravcu osnovan tužbeni navod tužitelja da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na njegovu štetu, jer da je pogrešno utvrđen pravni kontinuitet djelovanja ranije postojećeg Udruženja obrtnika odnosno Obrtnog zbora u Gradu Z., iz razloga jer kasnije novoosnovane pravne osobe i prema stavu ovog Suda, čak ukoliko su osnovane pod istim nazivom i istoga područja djelovanja, nisu pravni sukcesori ranije postojećih udruženja.

Zbog toga, nije odlučna niti okolnost da je kasnije u Registar udruženja građana upisano Udruženje obrtnika Z., koje je konstituirano na sjednici Skupštine udruženja u 1980. godini, koji upis u Registar je izvršen prijenosom upisa iz Registra Privredne komore Z. Naime ta okolnost ne znači da je kasnije osnovana pravna osoba upisom u Registar udruženja obrtnika, a time niti zainteresirani postao pravnim slijednikom ranije postojećih udruženja, koja su kako je to naprijed već rečeno prestala postojati kao pravne osobe po sili zakona. Zbog toga je, suprotno utvrđenju nižestupanjskih upravnih tijela, ovdje izostao jedan od zakonom propisanih uvjeta za ostvarenje prava na naknadu odnosno povrat oduzete imovine, a to je neprekinuto pravno sljedništvo zainteresiranog, u odnosu na ranijeg vlasnika predmetne imovine.

Za drugačije rješenje ove upravne stvari, nije od utjecaja niti tvrdnja zainteresiranog istaknuta u odgovoru na tužbu, da su ranija udruženja obrtnika i nakon formalnopravne nemogućnosti djelovanja jer su zbog političkih razloga prestala postojati faktički i dalje djelovala na području tadašnje Republike Hrvatske. Ovo stoga jer je prestankom postojanja po sili zakona ranijih udruženja, prekinut kontinuitet djelovanja tih udruženja, u odnosu na kasnije osnovane pravne osobe, čak ukoliko su osnovane za isto područje djelovanja, suprotno tvrdnji zainteresiranog.

Radi izloženog, Sud ne može otkloniti prigovor tužitelja istaknut u tužbi, da je tuženo tijelo osporeno rješenje donijelo temeljem nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, koje je odlučno za rješenje ove upravne stvari, te da je odbijanjem žalbe povrijeđen zakon na njegovu štetu.

Trebalo je stoga, temeljem članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92), osporeno rješenje poništiti, s tim da tuženo tijelo donese novo rješenje pridržavajući se prema odredbi članka 62. istog Zakona, pravnog shvaćanja Suda i njegovih primjedaba u pogledu postupka.

U Zagrebu 23. studenoga 2006.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Jasna Peroš Nikolić, v.r.

Božo Gagro, v.r.