Pž-917/2019-2 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 91 Pž-917/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Ružice Omazić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika B. Z. d.o.o., OIB …, V., .kojeg zastupa punomoćnik J. P.-Č., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1540/2013 od 11. svibnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2019.

p r e s u d i o j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1540/2013 od 11. svibnja 2018.

Obrazloženje

Rješenjem poslovni broj P-1540/2013 od 11. svibnja 2018. Trgovački sud u Zagrebu dopustio je preinaku tužbe postavljanjem tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnina upisanih u z.k.ul. br. 11143 k.o. V. i to k.č.br. 3965 Voćnjak u Mačkovici sa 21 ral i 192 čhv, č.k.br. 3966 Oranica u Mačkovici sa 1 ral i 534 čhv, č.k.br. 3967 Voćnjak u Mačkovici sa 25 rali i 1542 čhv, č.k.br. 3968 Voćnjak u Mačkovici sa 14 rali i 482 čhv, č.k.br. 3969 Oranica u Mačkovici sa 9 rali i 1560 čhv te č.k.br. 3964/2 Voćnjak u Mačkovici sa 5 rali i 1087 čhv što je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužitelj u zemljišnoj knjizi otpiše te nekretnine u novi z.k.ul. i uknjiži na svoje ime i vlasništvo uz ujedno brisanje tuženika kao vlasnika (točka I. izreke), kao i da se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnina upisanih u z.k.ul. 15654 k.o. V. označenih kao k.č.br. 3966 u Mačkovici površine 8001 m2, 441349/448046 dijela k.č.br. 10487 Mačkovice površine 448046 m2, k.č.br. 10488 Mačkovice površine 1326 m2 i k.č.br. 10489 šuma površine 190 m2 pa je tuženik dužan trpjeti da tužitelj u zemljišnoj knjizi ishodi uknjižbu prava vlasništva na tim nekretninama uz istovremeno brisanje prava vlasništva tuženika.

Pod istim poslovnim brojem prvostupanjski sud je presudom utvrdio da je tužitelj vlasnik nekretnina upisanih u z.k.ul. 15654 k.o. V. označenih kao k.č.br. 3966 u Mačkovici površine 8001 m2, 441349/448046 dijela k.č.br. 10487 Mačkovice površine 448046 m2, k.č.br. 10488 Mačkovice površine 1326 m2 i k.č.br. 10489 šuma površine 190 m2 te je tuženik dužan trpjeti da tužitelj temeljem presude ishodi u zemljišnoj knjizi uknjižbu prava vlasništva na tim nekretninama uz istovremeno brisanje prava vlasništva tuženika (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju preda u posjed nekretnine naznačene u točki I. izreke presude. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 68.155,00 kn.

Tuženik je podnio žalbu protiv presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Pobijana presuda ispitana je sukladno odredbi članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava.

Predmet spora prema konačno određenom tužbenom zahtjevu je utvrđenje prava vlasništva tužitelja na nekretninama pobliže opisanim u točki I. izreke pobijane presude. Budući da je tužitelj prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio priznanje izlučnog prava i izdvajanje iz stečajne mase te predaje u posjed predmetnih nekretnina, a nakon nekoliko određenja tužbenog zahtjeva podneskom od 10. rujna 2015. konačno određuje tužbeni zahtjev na način da se utvrdi da je tužitelj vlasnik nekretnina i traži njihovu predaju u posjed te podneskom od 12. siječnja 2018. uređuje tužbeni zahtjev na način da sukladno dopunskom nalazu i mišljenju vještaka označava sadašnje brojeve čestica zbog parceliranja i promjena oznaka, tj. brojeva čestica, prvostupanjski sud je primjenom odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a zbog svrsishodnosti rješenja odnosa između stranaka rješenjem dopustio preinaku tužbe, koje nije ožalbljeno. Između stranaka je bila sporna osnova tužbenog zahtjeva.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetne nekretnine stekao prednik tuženika V. radna organizacija za preradu i konzerviranje voća i povrća, V. kupoprodajnim ugovorima sklopljenim u razdoblju od 1979. do 1986. godine, koji ih je stekao u vrijeme režima društvenog vlasništva te da iz izvatka iz zemljišne knjige Općinskog suda u Đurđevcu proizlazi da su one uknjižene u zemljišnim knjigama u z. k. ul. br. 11143 k.o. V. kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Voćeprodukt radna organizacija za preradu i konzerviranje voća i povrća, V..

Nadalje je zaključio da je 16. srpnja 1991. stupio na snagu Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“ broj 34/91) čijom odredbom članka 3. stavka 1. je propisano da je temeljem tog Zakona Republika Hrvatska postala nositelj vlasničkih prava na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu, a da tuženik koji je isticao da se radi o njegovom vlasništvu i da je u pretvorbi društvenog poduzeća procijenio predmetne nekretnine i unio ih u temeljni kapital, sukladno odredbi članka 219. ZPP-a nije dostavio dokaze o procjeni nekretnina prilikom pretvorbe društvenog poduzeća V. radna organizacija za preradu i konzerviranje voća i povrća, V. u dioničko društvo prema odredbi članka 4.

Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/91). Prvostupanjski sud je zaključio da je V. radna organizacija za preradu i konzerviranje voća i povrća, V. sukladno odredbi članka 11. stavka 1. točke 7. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća dostavio Agenciji Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj (dalje: Agencija) uz odluku o pretvorbi i elaborat o procjeni vrijednosti poduzeća te je u smislu odredbe članka 12. stavka 1. i 2. tog Zakona dostavio rješenje Agencije od 23. veljače 1993., kojim je odlučeno da u postupku kontrole provođenja pretvorbe u poduzeću V., V., nije utvrđeno da se pretvorba obavlja protivno njenoj suglasnosti iz rješenja od 21. svibnja 1992. na namjeravanu pretvorbu poduzeća, kao i odredbama zakona.

Prvostupanjski sud je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka mr. sc. I. M. utvrdio da je predmetno poljoprivredno zemljište u elaboratu o procjeni vrijednosti poduzeća V. odvojeno od pripadajućeg građevinskog zemljišta i da je sveukupno zemljište dio ukupne procjene vrijednosti imovine te dio ukupne procijenjene vrijednosti imovine čija je vrijednost upisana kao temeljni kapital društva. Nadalje je utvrđeno da iz nalaza i mišljenja proizlazi da iz elaborata o pretvorbi u Hrvatskom fondu za privatizaciju (dalje: Fond) proizlazi da u dijelu elaborata o procjeni tvrtke u fazi pretvorbe stoji „zemljište procijenjeno na osnovi važećeg cjenika općinske uprave društvenih prihoda općine Đurđevac“, s tim da je pod zemljištem obuhvaćeno samo 127.173 čhv poljoprivrednog zemljišta u vrijednosti od 1.666.249 din, dok je ostalih 11.067 čhv građevinsko zemljište procijenjeno u vrijednosti od 7.171.146.00 din, ali u sklopu građevinskih objekata pod kojima se nalazi.

Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik sukladno odredbi članka 219. ZPP-a nije dostavio elaborat o pretvorbi i priloženu dokumentaciju, a iz očitavanja Fonda od 4. svibnja 1998. i 26. siječnja 2001. proizlazi da predmetne nekretnine nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društvenog poduzeća V., V.. Također je utvrdio da iz podneska Fonda od 30. studenog 2011. proizlazi da iz uvida u elaborat o pretvorbi društvenog poduzeća V. proizlazi da je ono u postupku pretvorbe prijavilo za procjenu i unošenje u njegov društveni kapital 127.173 čhv poljoprivrednog zemljišta u vrijednosti od 1.666.249 tadašnjih dinara, da Fond takvu prijavu nije prihvatio i nije u društveni kapital tog poduzeća uključio to zemljište jer ono temeljem odredbi Zakona o poljoprivrednom zemljištu nije moglo biti predmet procjene i unošenja u društveni kapital poduzeća.

Budući da se Fond višekratno očitovao da predmetne nekretnine nisu ušle u elaborat procjene, a tuženik nije dokazao i uopće obrazložio na koje nekretnine bi se uopće odnosila površina od 127.173 čhv poljoprivrednog zemljišta koja se navodi u elaboratu procjene, prvostupanjski sud je zaključio da rješenje Agencije od 21. svibnja 1992.godine o davanju suglasnosti na namjeravanu pretvorbu poduzeća i rješenje od 23. veljače 1993. godine donijeto u postupku kontrole kojim je odlučeno da nije utvrđeno da se pretvorba obavlja protivno izdanoj suglasnosti nije uopće odlučno u pogledu predmetnih nekretnina zbog čega tuženik tim rješenjima nije dokazao da bi one ušle u elaborat procjene i kapital društva, već se njima samo daje suglasnost na pretvorbu kako ju je predložio tuženik elaboratom u kojem je naveo samo površinu nekretnina.

Također je zaključio da tuženik nije ni dokazao da bi bilo postupljeno u smislu odredbe članka 58. stavka 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu i obaviješteno Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva u roku od 30 dana od dana obavljene pretvorbe radi uređivanja odnosa u svezi s daljnjim korištenjem poljoprivrednog zemljišta iz stavka 1. tog članka kojim je propisano da društvene pravne osobe koje na dan stupanja na snagu tog zakona koriste poljoprivredno zemljište iz članka 3. tog Zakona nastavljaju koristiti od njihove pretvorbe u poduzeća kojim je poznat vlasnik.

Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj temeljem odredbe članka 1. stavka 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu po sili zakona stekao vlasništvo na poljoprivrednom zemljištu koje je ranije bilo u društvenom vlasništvu. Tuženik u žalbi u bitnom navodi da je predmetne nekretnine kupio u stečajnom postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem St-10/1997 te su mu prenijete u vlasništvo temeljem rješenja o dosudi od 7. svibnja 2001. Navodi da je tužitelj kao vjerovnik sudjelovao u stečajnom postupku, prijavio svoje izlučno pravo na nekretninama i odbijen sa svojim zahtjevom.

Ističe i da je stečajni upravitelj V. d.d. prije rješenja o dosudi sklopio temeljem rješenja stečajnog suda poslovni broj St-10/1997 od 2. ožujka 2001. s prednikom tuženika Ugovor o prodaji imovine stečajnog dužnika V. d.d. za ugovoreni iznos od 1.600.000,00 DEM, u koju imovinu su ušle i sve sporne nekretnine. Stoga ukazuje na pogrešno postavljen tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva na nekretninama jer je tužbeni zahtjev mogao biti postavljen samo na način da se tužitelju priznaje izlučno pravo s obzirom na činjenicu da je tužitelj sa svojim zahtjevom za priznanje izlučnog prava odbijen od strane stečajnog suda.

Ističe ukoliko je tužitelj vlasnik nekretnina to je bio i u vrijeme donošenja rješenja o dosudi, kao i u vrijeme pokretanja stečajnog postupka 1997. godine zbog čega je u vrijeme vođenja stečajnog postupka imao na zakonu osnovano izlučno pravo ukoliko je ono bilo osnovano. Navodi i da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer kat. čest. 3966 od ukupno presuđenih 8001 m2 u svom sastavu ima nadstrešnicu od 41 m2 pa se postavlja pitanje da li ona predstavlja poljoprivredno zemljište, kao i nova čestica k. č. br. 10487 koja u svom sastavu ima i put površine 664 m2 i put površine 3867 m2, koji također ne predstavljaju poljoprivredno zemljište.

Nadalje navodi da iz pobijane presude proizlaze sporna i utvrđenja jesu li nekretnine koje su temeljem rješenja o dosudi u predmetu poslovni broj St-10/1997 od 7. svibnja 2001. prenijete u vlasništvo tuženiku bile predmetom pretvorbe stečajnog dužnika V. d.d. Z.. To iz razloga jer iz nalaza i mišljenja vještaka I. M. i dva rješenja Agencije proizlazi da je u temeljni kapital društva V., V. ušlo i predmetno poljoprivredno zemljište. Stoga smatra da nema osnove naknadno tražiti da se to isto zemljište izuzme kroz izlučno pravo iz stečajne mase društva V., odnosno da se ospori prodaja tog zemljišta i vlasništvo.

U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka navodi da je nejasno temeljem čega je prvostupanjski sud priznao tužitelju troškove sastava žalbe od 18. studenog 2002. u iznosu od 8.425,00 kn. To iz razloga jer je za zastupanja na ročištima održanim prije podnošenja te žalbe prvostupanjski sud priznao tužitelju troškove od 2.100,00 kn što znači da je vrijednost predmeta spora sukladno tada važećoj Tarifi bila 180.000,00 kn. Kako se trošak sastava žalbe uvećava za 25%, to bi troškovi njezinog sastava iznosili 2.625,00 kn, a ne 8.425,00 kn.

Ističe i da je tužitelj promijenio vrijednost predmeta spora tek na ročištu održanom 29. ožujka 2018. kada je ona utvrđena u iznosu od 674.025,00 kn, zbog čega su se sve radnje u postupku do tog trenutka trebale odmjeravati sukladno ranijoj vrijednosti predmeta spora. Navodi i da je nejasno na koji način je prvostupanjski sud priznao tužitelju troškove sastava žalbe od 26. prosinca 2012. u iznosu od 3.370,00 kn budući da prema tada važećoj Tarifi trošak sastava žalbe za vrijednost predmeta spora do 250.00,00 kn iznosi 3.115,00 kn, a za vrijednost predmeta spora od 250.000,00 kn do 500.000,00 kn iznosi 6.250,00 kn, dok je tužitelj tek na zadnjem ročištu održanom 29. ožujka 2018. promijenio vrijednost predmeta spora.

Prvostupanjski sud nije počinio nijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, posebno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju i tuženik posebno ukazuje u žalbi. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava u spisu te je pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio da je tužitelj vlasnik predmetnih nekretnina koje je stekao temeljem zakona, konkretno Zakona o poljoprivrednom zemljištu koji je stupio na snagu 24. srpnja 1991.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da predmetne nekretnine nisu ušle u pretvorbu društvenog poduzeća V. i u njegov temeljni kapital, o čemu je dao jasne i valjane razloge utemeljene na ispravama priloženim spisu, posebno očitovanjima Fonda od 4. svibnja 1998. i 30. studenog 2001. iz kojih proizlazi da one nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe tog društvenog poduzeća. U odnosu na tuženikove žalbene navode da iz nalaza i mišljenja vještaka I. M., proizlazi da su predmetne nekretnine unijete u elaborat procjene u temeljni kapital, ovaj sud ukazuje tuženiku da je vještak, a kako to proizlazi iz očitovanja Fonda od 17. listopada 2001., činjenicu da su predmetne nekretnine dio ukupne vrijednosti imovine poduzeća V. čija je vrijednost upisana kao temeljni kapital društva, utemeljio na prijavi za procjenu poljoprivrednog zemljišta u postupku pretvorbe i na činjenici njegova vođenja u bilanci poduzeća kao osnovna sredstva na dan 1. prosinca 1991., što ne znači da je to zemljište u konačnici uključeno u vrijednost društvenog kapitala tog poduzeća. To iz razloga jer prema odredbama članka 11. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj: 19/91, 83/92, 94/93, 2/94, 9/95 i 21/96) i Uputama za provedbu članka 11. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 26/91) društvena poduzeća koja su po tom zakonu vršila pretvorbu bila dužna Fondu podnijeti bilancu stanja i za pretvorbu prijaviti svu svoju imovinu, odnosno osnovna sredstva koja se vode u aktivi poduzeća bez obzira da li će ona u konačnici biti procijenjena i uključena u društveni kapital poduzeća. Međutim neovisno o tome tužitelj je stekao pravo vlasništva predmetnih čestica još 1991. godine i to temeljem zakona pa stoga one nisu ni mogle biti predmetom pretvorbe 1993. godine, odnosno nakon 24. srpnja 1991., kada je stupio na snagu Zakon o poljoprivrednom zemljištu.

Tuženikovi žalbeni navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer kat. čest. 3966 od ukupno presuđenih 8001 m2 u svom sastavu ima nadstrešnicu od 41 m2 pa se postavlja pitanje je li ona poljoprivredno zemljište, kao i nova čestica k. č. br. 10487, koja u svom sastavu ima i put površine 664 m2 i put površine 3867 m2, koji također ne predstavljaju poljoprivredno zemljište ne utječu na pravilnost i zakonitost presude. Prvenstveno, tuženik tu činjenicu nije isticao tijekom prvostupanjskog postupka, već tek u žalbi, što prema odredbi članka 352. stavka 1. ZPP-a ne može, osim ako se ona odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se može podnijeti žalba, što ovdje nije slučaj. Međutim, prvostupanjski sud nije ni trebao uzeti u obzir činjenicu prenamjene navedene nekretnine nakon 24. srpnja 1991., jer je od tog dana predmetna čestica u vlasništvu tužitelja, a nigdje nije predviđeno da tužitelj gubi pravo vlasništva ako nekretnina prestane biti poljoprivredno zemljište.

Neosnovani su tuženikovi žalbeni navodi da tužitelj nije mogao postaviti tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnim nekretninama, već da mu se prizna izlučno pravo na predmetnoj nekretnini, a kako je bilo određeno prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom. Tužitelj bi prema odredbi članka 79. stavka 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 54/96 i 29/99) svoje pravo na izdavanje predmetne nekretnine iz stečajne mase stečajnog dužnika V. d.d. u stečaju imao pravo temeljem stvarnog prava- vlasništva nad tom nekretninom, a koja je prodana sadašnjem tuženiku u stečajnom postupku nad tim društvom. Stoga je tužitelj pravilno postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka ovaj sud prvenstveno ukazuje tuženiku da se prema Tbr.

48. stavka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14; dalje: Tarifa) kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Stoga prvostupanjski sud nije mogao primjenjivati Tarifu koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude i kako to tuženik ukazuje u žalbi. Nadalje, osnovano tuženik navodi u žalbi da je na zadnjem ročištu održanom 29. ožujka 2018. prvostupanjski sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 674.025,00 kn.

Međutim, pogrešno tuženik smatra da je u ranijem stadiju parnice vrijednost predmeta spora iznosila 180.000,00 kn. Tužitelj je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio priznanje izlučnog prava na predmetnim nekretninama te je kao vrijednost predmeta spora naznačen iznos od 350.000,00 kn. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 674.025,00 kn na zadnjem ročištu, onda bi ta vrijednost predmeta spora vrijedila od objektivne preinake tužbenog zahtjeva od 27. studenog 2000. (list 465. spisa) kojim se uz zahtjev za da se tužitelju prizna izlučno pravo (v.p.s. 350.000,00 kn) tražilo i utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama i to samo u odnosu na zahtjev za utvrđenje prava vlasništva budući da je za zahtjev za priznanje izlučnog prava tužitelj odredio vrijednost predmeta spora, a ne radi se o zahtjevima koji se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu.

Budući da je tužitelj za sastav žalbe od 18. studenog 2002. tražio trošak u iznosu od 8.425,00 kn, proizlazi da je taj trošak tražio prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 674.025,00 kn, koja se odnosila samo na zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Stoga mu je prvostupanjski sud pravilno priznao trošak sastava te žalbe u iznosu od traženih 8.425,00 kn prema Tbr. 10/1 Tarife, kao i za sastav žalbe protiv rješenja od 10. listopada 2012. u iznosu od 3.370,00 kn prema Tbr. 10/5 Tarife, dakle, u polovici iznosa od 6.740,00 kn (674 boda).

Odluka o troškovima parničnog postupka u ostalom dijelu, na koju tuženik ne ukazuje posebne žalbene razloge, pravilna je i zakonita, kako po osnovi, tako i po visini, te je prvostupanjski sud pravilno uzimao u obzir vrijednost predmeta spora u svakom stadiju postupka, kao i granice postavljenog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka. To što je prvostupanjski sud primjenjivao odredbe Tarifa koje su bile na snazi u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje, a ne Tarifu/15 ne utječe na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima jer bi u slučaju da je primjenjivao i odredbe Tarife/15 odluka o troškovima parničnog postupka bila jednaka.

Budući da tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, a prvostupanjski sud nije počinio nijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu.

Zagreb, 27. ožujka 2019.

Predsjednik vijeća

Mirta Matić, v. r.