Rev-1442/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1442/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Aleksandra Peruzovića, članova vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice J. P. iz V., drugotužiteljice Z. P. iz B., i trećetužiteljice G. E. iz V., svih zastupanih po punomoćniku D. Š., odvjetniku u V., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vukovaru, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-3361/07-3 od 13. listopada 2008. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-921/06 od 6. ožujka 2007, u sjednici održanoj 21. srpnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

Ukidaju se presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-3361/07-3 od 13. listopada 2008. i Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-921/06 od 6. ožujka 2007. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Općinski sud u Vukovaru presudom poslovni broj P-921/06 od 6. ožujka 2007. odbio je zahtjev tužiteljica da tuženik svakoj od njih isplati iznos od po 132.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 15. kolovoza 2005. do isplate te da im naknadi parnične troškove. Tužiteljicama J. P. iz V., Z. P. iz B. i G. E. iz V. naloženo je naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 21.250,00 kuna.

Županijski sud u Vukovaru presudom poslovni broj Gž-3361/07-3 od 13. listopada 2008. odbio je žalbu tužiteljica i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljice su podnijele reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud RH preinači nižestupanjske presude te prihvati tužbeni zahtjev, a tuženici naloži naknaditi tužiteljicama trošak parničnog postupka koji uključuje troškove žalbe u iznosu od 9.150,00 kuna i trošak revizije u iznosu od 9.150,00 kuna.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija je osnovana.

Presuda je ispitana po čl. 392a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, dalje:ZPP) koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 52. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne Novine broj 84/08) u dijelu u kojemu se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu odredaba materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP.

Iz podataka u spisu slijedi da u postupku pred sudovima nižeg stupnja nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Osnovan je međutim revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava.

Predmet spora je isplata pravične novčane naknade za duševne bolove zbog smrti Ž. P., bliske osobe, i to supruga prvotužiteljice J. P. te oca drugotužiteljice Z. P. i trećetužiteljice G. E..

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je Ž. P., suprug prvotužiteljice J. P. i otac drugotužiteljice Z. P. i trećetužiteljice G. E. ubijen 10. kolovoza 1991.,

- da je mrtvo tijelo ubijenoga pronađeno u rijeci D. kod mjesta N. u R. S. 17. kolovoza 1991., i pokopano kao nepoznata osoba,

- da je identifikacija pokojnog Ž. P. obavljena 2003., a tužiteljice da su o identitetu pokojnika, odnosno smrti bliske osobe obaviještene 2004..

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica sudovi su našli osnovanim tuženikov prigovor zastare tražbine primjenom odredbe čl. 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99.dalje: ZOO) ustvrdivši da na primjenu tog zakona u pogledu zastare upućuju odredbe Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne Novine“ broj 117/03, dalje ZOŠT) te Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne Novine“ broj 117/03). Prema utvrđenju sudova od dana kada je nastala šteta protekao je objektivni rok od pet godina, pa je nastupila zastara neovisno od toga kada su tužiteljice saznale za štetu.

Tvrdnje tužiteljica da je 10. kolovoza 1991. nastupio zastoj zastarijevanja po čl. 383. ZOO, te da je zastarijevanje nastavilo teći tek po saznanju za smrt bliske osobe 2004. sudovi su našli neutemeljenima, jer u spornom razdoblju nije bilo nesavladivih prepreka zbog kojih se tužiteljice nisu mogle obratiti sudu s tužbom radi naknade štete, a iz tvrdnji samih tužiteljica da proizlazi kako u navedenom razdoblju nisu podnijele tužbu zato što nisu znale za činjenicu smrti bliske osobe.

U revizijskom stadiju postupka sporna je primjena materijalnog prava u računanju rokova zastare. Drugostupanjski sud je po nalaženju ovoga suda pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava kada je ocijenio da početak tijeka zastarnog roka pada na dan 10. kolovoza 1991. koji je u postupku identifikacije utvrđen kao dan kada je ubijen pokojni Ž. P., suprug prvotužiteljice J. P. i otac drugotužiteljice Z. P. i trećetužiteljice G. E..

Prema odredbi čl. 201. ZOO koji se u ovom slučaju primjenjuje slijedom odredbe čl. 1163. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05), u slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi članovima njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne boli. Radi se o novčanoj naknadi neimovinske štete koja šteta po prirodi stvari može nastupiti samo nakon što je nastupila smrt bliske osobe.

Prema odredbi čl. 376. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Za računanje zastarnih rokova za navedene tražbine odlučno je odgovoriti na pitanje od kojega trenutka u ovom slučaju egzistira pravna činjenica smrti, vodeći računa o nespornoj okolnosti da je do trenutka identifikacije posmrtnih ostataka pokojnog Ž. P. pokojni P. smatran živom osobom. Nije sporno da do trenutka identifikacije nije bilo pravnorelevantnih dokaza smrti. Naime, do tada o smrti nije izdana potvrda od zdravstvene ustanove ili mrtvozornika, nije vođen izvanparnični postupak za dokazivanje smrti niti postupak za proglašenje nestale osobe umrlom. Činjenica smrti je utvrđena tek nakon dovršenog postupka ekshumacije i identifikacije pokojnika, dakle 2003. godine, nakon čega je ta činjenica upisana u matične knjige umrlih, a obitelj je o toj činjenici obaviještena 2004.

Prema stajalištu ovoga suda šteta je nastala tek utvrđenjem činjenice smrti, a ne nestankom bliske osobe. Naime okolnost da je u Republici Srbiji 17. kolovoza 1991., pronađena nepoznata osoba za koju je utvrđeno da je ubijena i da je smrt nastupila 10. kolovoza 1991. nije dostatna za zaključak da je 10. kolovoza 1991. nastupila pravna činjenica smrti Ž. P.

Za računanje početka tijeka zastarnog roka za naknadu štete ovdje nije odlučan datum 10. kolovoza 1991., nego datum identifikacije pokojnika putem DNA analize 2003. (za računanje objektivnog roka od pet godina) i priopćenja rezultata identifikacijskog postupka bliskim osobama (za računanje subjektivnog roka od tri godine iz čl. 376. ZOO).

Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi su propustili utvrditi i ocijeniti odlučne činjenice, pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude. Zato je valjalo ukinuti nižestupanjske presude po čl. 395. st. 2. ZPP i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud će ocijeniti osnovanost prigovora zastare vodeći računa o iznesenom pravnom stajalištu u pogledu računanja zastarnih rokova.

Odluku o trošku ovoga revizijskog postupka donijet će sud u nastavku postupka zajedno sa odlukom o glavnoj stvari.

U Zagrebu, 21. srpnja 2010.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.