Legislator Case Law & Legislation
Rev-18/2003-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal, upholding lower court's rejection of plaintiff's damage claim due to lack of property ownership.

Case Number Rev-18/2003-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against the County Court's judgment, which had rejected the claim for damages. The plaintiff alleged ownership of specific properties based on a sales contract with his mother, while the defendant had sold them to third parties decades prior. The court ruled that the defendant's predecessors validly acquired ownership through a sales contract, rendering the plaintiff's claim unfounded and the lower court's decision correct.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o parničnom postupku; The court must reject an appeal if the second-instance judgment correctly applies material law and provides reasoned conclusions on decisive facts regarding the acquisition of ownership, thereby validating the dismissal of the underlying claim for damages.

Keywords

AI generated
property ownership acquisition sales contract validity damages claim rejection appeal dismissal land registry entry third party sale burden of proof

Cited Legislation

AI generated
čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku
čl. 393. ZPP-a
Trebalo je stoga reviziju odbiti kao neosnovanu i temeljem odredaba čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 18/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Katarine Buljan, Ivana Mikšića i Ljubice Munić i Godane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. V. iz Z., zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženice L. Č. iz Z., zastupana po punomoćniku F. K., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru, broj: Gž-501/02 od 09. listopada 2002. godine, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, broj: P-241/01 od 11. listopada 2001. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru, broj: Gž- 501/02 od 09. listopada 2002. godine odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zadru, broj: Gž-501/02 od 09. listopada 2002. godine presuđeno je da se uvažava žalba tuženice L.Č. i preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru od 11. listopada 2001. godine, broj: P-241/01 na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja L.V. koji glasi:

"Dužna je tuženica L.Č. isplatiti tužitelju L.V. na ime naknade štete iznos od 477.800,00 kn sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče od 11. listopada 2001. godine (dan presuđenja), pa do plateža, po stopi od 18% godišnje, kao i naknaditi tužitelju parnične troškove u visini od 28.717,00 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

Rješenjem je tužitelj obvezan naknaditi tuženici L.Č. parnični trošak u iznosu od 53.866,00 kn u roku od 15 dana.

Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj ukazujući na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka, smatrajući da pobijanu presudu nije moguće ispitati i da nema dovoljnih razloga odnosno da su ti razlozi proturječni upravo o odlučnim okolnostima (čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku – "Narodne novine", broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP). Ukazuje nadalje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Protivna strana nije odgovorila na reviziju.

Državni odvjetnik nije se izjasnio o dostavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmetnom tužbom tužitelj je zatražio naknadu štete u utuženom iznosu, smatrajući da mu je šteta nastala prodajom spornih nekretnina u naravi kat. čest. 2473 i 2474 k.o. Z. (po ranijoj izmjeni čest. zem. 928/1 k.o. Z. – s.) od strane tužene trećim osobama, iako prema tvrdnji tužitelja te nekretnine nisu bile vlasništvo tužene budući da ih prednici tužene nisu stekli kupoprodajnim ugovorom sklopljenim s majkom tužitelja, kao što to tvrde.

Budući da ne može s uspjehom zahtijevati predaju u posjed, jer je tužena zemljište prodala trećim osobama 1979. godine, koje su osobe na tom zemljištu izgradile svoje obiteljske kuće tužitelj zahtijeva isplatu tržišne vrijednosti spornog građevinskog zemljišta.

Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev polazeći od činjeničnih utvrđenja i dokaza koje je proveo prvostupanjski sud, međutim, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, smatra da je između prednika tužene i majke tužitelja u razdoblju između 1952. i 1954. godine sklopljen je ugovor o prodaji i da postoji valjani osnov stjecanja vlasništva predmetnih nekretnina na strani prednika tužene, a zatim i same tužene.

Što se tiče samih okolnosti sklapanja kupoprodajnog ugovora drugostupanjski se sud detaljno osvrnuo na razloge provedenih dokaza, iskaza samih stranaka, iskaza preslušanih svjedoka, te evidentiranog posjedovnog stanja u katastru.

Drugostupanjski sud konstatira da prvostupanjski sud zaključak o nepostojanju spornog kupoprodajnog ugovora temelji gotovo isključivo na iskazu samog tužitelja, a ne prihvaća pritom iskaze svih preslušanih svjedoka koji okolnosno potvrđuju da je prodaja izvršena, da su prednici tužene obrađivali zemljište, opisuju koju su kulturu sadili i dr. Drugostupanjski sud pritom s pravom ukazuje na neprihvatljive razloge prvostupanjske presude kojom se otklanjaju iskazi preslušanih svjedoka.

S obzirom da prvostupanjski sud smatra odlučnim okolnost da je tužena bez osnove upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica predmetnih nekretnina temeljem darovnog ugovora sklopljenog sa svojom majkom, iako taj ugovor nije obuhvaćao sporne nekretnine, drugostupanjski sud s osnovom zaključuje da je, kraj postojanja ranije sklopljenog kupoprodajnog ugovora koji smatra osnovom stjecanja vlasništva prednika tužene, okolnost da se temeljem kasnije sklopljenog darovnog ugovora nije mogao izvršiti upis vlasništva tužene u zemljišnim knjigama nije od utjecaja na ranije valjano stečeno vlasništvo nekretnina temeljem kupoprodaje.

Sve i kad bi se radilo o usmenom ugovoru (tužena tvrdi da je pismeni ugovor bio zagubljen), koji je u cijelosti izvršen, neovisno o tome da li je izvršena uknjižba u zemljišne knjige radi se o valjanom osnovu stjecanja vlasništva, s obzirom na primjenu važećih pravnih pravila u vrijeme sklapanja ugovora (1952. do 1954. godine).

Treba još dodati da utvrđenja o dugogodišnjem upisu prednika tužene kao posjednika na spornim nekretninama čije su vršenje posjeda okolnosno opisali i preslušani svjedoci, da je daljnji osnov za zaključak drugostupanjskog suda da su prednici tužene, a zatim i tužena stekli vlasništvo predmetnih nekretnina, što znači da se nisu mogle prihvatiti tvrdnje tužitelja da je on i nadalje vlasnik istih nekretnina, a to nesumnjivo čini neosnovanim i njegov zahtjev za naknadu štete.

Iako se drugostupanjski sud osvrće načelno i na neka druga pitanja (mogućnost isticanja poslovne sposobnosti odnosno nesposobnosti ugovaratelja), ta su pitanja izvan okvira činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog, pa i drugostupanjskog suda, kao i revizijskih razloga.

U svezi s revizijskim prigovorima treba još dodati, da drugostupanjska presuda sadrži obrazložene razloge upravo o odlučnim okolnostima koje se tiču stjecanja vlasništva spornih nekretnina na strani prednika tužene, ti razlozi nisu u suprotnosti sa sadržajem spisa i rezultatima provedenih dokaza, već naprotiv opravdavaju zaključak drugostupanjskog suda glede zaključenja kupoprodajnih ugovora i stjecanja vlasništva tužene.

Ostali vođeni postupci kako kazneni tako i parnični na koje ukazuje revizija nisu mogli dovesti do drukčijeg zaključka u svezi sa pitanjem sklapanja kupoprodajnog ugovora prednika tužene s majkom tužitelja.

Slijedom izloženog materijalno pravo, također, je pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev za naknadu štete odbijen budući da nije utvrđeno postojanje vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama.

Trebalo je stoga reviziju odbiti kao neosnovanu i temeljem odredaba čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 18. ožujka 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.