Rev-193/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 193/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužiteljice R. Z. iz R., zastupane po punomoćniku K. Š., advokatu iz S., protiv tužene H. A. iz S., zastupane po punomoćniku Š. P., advokatu iz S., radi utvrđenja i diobe, te protutužiteljice H. A., zastupane po Š. P., protiv tužene R. Z., zastupane po K. Š., radi utvrđenja i dr., rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 5. listopada 1990. br. Gž-1057/1990, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 5. siječnja 1990. br. P-1014/1985 u sjednici održanoj dana 17. studenog 1992.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanom presudom drugostepenog suda potvrđena je presuda prvostepenog suda kojom je djelomično udovoljeno tužbenom zahtjevu tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je sporna imovina ostavina iza pok. oca stranaka u cijelosti, a djelomično je udovoljeno protutužbenom zahtjevu tužene kojim traži da se utvrdi da je dio te imovine suvlasništvo tužene i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

Protiv presude drugostepenog suda izjavila je reviziju tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presude nižestepenih sudova ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužilac izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Drugostepeni je sud pravilno potvrdio presudu prvostepenog suda u pobijanom dijelu kojim je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenje ostavinske imovine pok. oca stranaka preko 1/2 obiteljske kuće u S., pokretnina u toj kući navedenih u stavu I izreke prvostepene presude i štednog uloga kod J. u S., jer je utvrđeno da je druga polovina kuće u S. suvlasništvo tužene kao i dio pokretnina u istoj kući, temeljem odredbe iz čl.

37. Zakona o nasljeđivanju. Kolor televizor kupila je tužena za sebe, a stroj za pletenje poklonio joj je otac, a zemljište sa vikend kućom na B. imovina je kćerke i zeta tužene. Utvrđeno je da je tužena dugi niz godina živjela u zajedničkom domaćinstvu roditelja stranaka sa kratkim prekidima i svojim je radom i sredstvima doprinijela povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine. Nakon smrti majke stranaka 1970. godine tužena je ostala s ocem, kome je vodila kućanstvo živeći s njim u zajedničkom domaćinstvu, a svoje vrijeme osim toga bila i u radnom odnosu.

Otac stranaka imao je najprije kuću u S. koja se sastojala samo od podruma, kuhinje i sobe, a kad se tužena 1954. godine vratila roditeljima nakon prestanka prvog njenog braka, kupila je od radne organizacije u kojoj je radila građevni materijal, te je osobnim radom i novčanim sredstvima učestvovala u proširenju te kuće prigradnjom jedne sobe, predsoblja, ostave, verande i WC-a. Ta je kuća prodana 1961. godine kad je otac stranaka išao u mirovinu i za dio kupovnine kupljena je sporna kuća u S. stara preko 200 godina (manjih dimenzija), a dio je uložen za uređenje kuće i troškove selidbe.

Godine 1963. tužena je svojim sredstvima i radom nadogradila drugi kat na toj kući, koji se sastoji od sobe i WC-a i to je nakon dogradnje koristila samo tužena i njezina kćerka, a osim toga tužena je učestvovala svojim radom i sredstvima u preuređenju cijele kuće u S. i u sticanju dijela pokretnina u toj kući. Prema mišljenju vještaka samo vrijednost nadogradnje čini oko 50% vrijednosti cijele kuće u S. Pravo tužene na sporni dio imovine koji joj je dosuđen u ovom sporu, prema pravilnoj ocjeni nižestepenih sudova temelji se na odredbi čl.37.

Zakona o nasljeđivanju, prema kojoj, potomci ostaviočevi koji su živjeli u zajednici sa ostaviocem i svojim radom, zaradom ili inače pomagali mu u privređivanju imaju pravo zahtijevati da im se iz ostavine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine i stoga nije važno da li je otac stranaka za života htio (kako to tvrdi tužena) ili ne (kako to tvrdi tužiteljica) dio sporne kuće u S. prenijeti na tuženu i tko je potpisao suglasnost da dokumentacija o nadogradnji kuće u S. glasi na tuženu kao investitora, pa na te okolnosti tužiteljica bezpredmetno ukazuje u reviziji.

Bitno je naime samo da tužena ispunjava uvjete iz cit. zakonske odredbe za sticanje prava suvlasništva temeljem zakona na spornoj imovini.

Tužiteljica se 1950. godine udala i nakon toga više nije živjela sa roditeljima. Sud je ocijenio da sve i da je tužiteljica poklonila ocu novac za kupnju keramičkih pločica, da tonije neki značajni iznos u odnosu na sva ulaganja koja su vršena u spornoj kući.

Za zemljište i vikend kuću na B. utvrđeno je da je to imovina kćerke i zeta tužene, jer da je otac stranaka samo formalno učestvovao u natječaju za kupnju zemljišta na B. (tada je bio star 80 godina i umirovljenik s malom imovinom) sve poslove oko kupnje zemljišta uz suglasnost oca stranaka obavili su kćerka i zet tužene, platili su svojim novcem naknadu općini za zemljište i svojim su novcem i radnom snagom sagradili spornu vikend kuću na tom zemljištu. Tužiteljica u reviziji neosnovano smatra da eventualni prijenos prava korištenja zemljišta na B. na kćerku tužene ne proizvodi pravni učinak. Naprotiv, u konkretnom slučaju, obzirom da unuka ostavioca spada u krug osoba na koje se može prenositi pravo korištenja zemljišta nije bilo zapreke da ona stekne pravo korištenja na tom zemljištu na način kako je to učinjeno u ovom slučaju, faktičnom predajom.

Kad je kraj takvog stanja stvari odbijena tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva, a udovoljeno je djelomično protu- tužbenom zahtjevu na način kako je to,odlučeno u izreci prvostepene presude, pravilno je primijenjeno materijalno pravo, pa kako nema bitne povrede odredaba parničnog postupka, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu (čl. 393. Zakona o parničnom postupku, koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske, "NN" br. 53/91).

U Zagrebu, 19. studenog 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović v. r.