Rev-1202/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1202/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, kao predsjednice vijeća, te Miljenke Vraničar, Katarine Buljan, Ljubice Munić i Marijana Ramušćaka, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz K., koga zastupa L. J.-P., odvjetnica u K., protiv tuženika S. Š. iz N. P., koga zastupa K. V., odvjetnica u K., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Koprivnici od 28. prosinca 1998. godine broj Gž-344/98-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici od 3. ožujka 1998. godine broj P-1010/97-9, u sjednici održanoj dana 13. kolovoza 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici od 3. ožujka 1998. godine broj P-1010/97-9 i presuda Županijskog suda u Koprivnici od 28. prosinca 1998. godine broj Gž-344/98-2 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, time da se rasprava provede pred drugim sucem pojedincem.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja obvezan je tuženik platiti tužitelju iznos od 18.000,00 kn zajedno s kamatama i parničnim troškom.

Drugostupanjski sud potvrdio je presudu prvostupanjskog suda.

Protiv presude drugostupanjskog suda tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju nižestupanjskih sudova i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije. Traži trošak postupka revizije.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a ni državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Prvostupanjski sud je utvrdio kao nespornu činjenicu da su tužitelj kao prodavatelj, a tuženik kao kupac zaključili ugovor o prodaji kamiona u pisanom obliku 13. prosinca 1996. godine, u kojem su naveli kao kupovnu cijenu iznos od 25.200,00 kn što nije bila stvarno ugovorena cijena. Također je taj sud utvrdio kao nesporno da je tuženik na ime kupovnine platio tužitelju iznos od 7.200,00 kn, te da je u pisanom ugovoru navedeno da mu duguje još iznos od 18.000,00 kn, koji iznos se tuženik obvezao isplatiti do 1. lipnja 1997. godine. Jednako tako je utvrđena kao nesporna činjenica da su stranke nakon toga zaključile ugovor o zajmu prema kojem je tužitelj kao zajmodavac predao tuženiku kao zajmoprimcu iznos od 54.000,00 kn koji iznos se tuženik obvezao vratiti do 18. ožujka 1997. godine, a koji ugovor je bio fiktivan, jer do pozajmljivanja stvarno nije došlo, već je taj ugovor imao za cilj osigurati tužitelja da će moći naplatiti od tuženika kupovninu za prodani kamion, te da je tužitelj navedeni iznos u cijelosti naplatio od tuženika.

U parnici je ostalo sporno sve do ovog stadija, da li je tuženik isplatom prije spomenutih 7.200,00 kn, te kasnijom isplatom iznosa od 54.000,00 kn u cijelosti isplatio ugovorenu kupovinu, kao što on tvrdi navodeći da je ova stvarno bila ugovorena u iznosu od 61.200,00 kn, ili nije, kao što tvrdi tužitelj, navodeći da je kupovnina stvarno ugovorena u iznosu od 79.200,00 kn, pa da mu stoga tuženik duguje iznos od 18.000,00 kn koji je utužio u ovoj parnici.

Prvostupanjski sud je ocjenjujući provedene dokaze glede činjenice u kojem iznosu su stranke ugovorile kupovnu cijenu smatrao utvrđenim da je to bio iznos od 79.200,00 kn kao što tvrdi tužitelj, a kako je utvrdio kao nesporno da je tuženik s tog naslova tužitelju platio iznos od 61.200,00 kn to je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim.

Takvo pravno stajalište toga suda prihvatio je drugostupanjski sud. Prvostupanjski sud, kao što je već spomenuto, utvrdio je međutim da su stranke zaključile fiktivan ugovor o zajmu na iznos od 54.000,00 kn kako bi tužitelj osigurao svoje potraživanje prema tuženiku s naslova kupovine, koji iznos je od njega naplatio, te da mu je ovaj platio s tog naslova još i iznos od 7.200,00 kn, što daje iznos od 61.200,00 kn, za koji tuženik tvrdi da je bio ugovoren kao prodajna cijena i koji da je on prema tome na opisani način u cijelosti platio.

Ako su naime stranke sa spomenutom namjerom zaključile fiktivan ugovor o zajmu ostaje nejasno, a na što upire i revizija, zašto tim ugovorom nisu u cijelosti osigurale tužitelja glede naplate prodajne cijene, već je ostalo nepokriveno spornih 18.000,00 kn. Kada sudovi u vezi s tim u razlozima svojih presuda iznose upravo tu činjenicu da je fiktivnim ugovorom o zajmu tužitelj osigurano svoju naplatu, a s druge strane zaključuju da ugovorena cijena nije bila 61.200,00 kn koja je u cijelosti pokrivena ugovorom o zajmu i isplatom 7.200,00 kn, već 79.200,00 kn tada su razlozi tih presuda o odlučnim činjenicama međusobno proturječni čime je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene u čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku – ZPP.

Okolnost što je u ugovoru od 13. prosinca 1996. godine, za koji je također kao nesporno utvrđeno da je fiktivan glede uglavka o cijeni, navedeno da tuženik duguje tužitelju utuženi iznos od 18.000,00 kn, zbog svih prije navedenih činjenica ne uklanja spomenuto proturječje.

Iz tih razloga je reviziju tuženika kao osnovanu trebalo prihvatiti, ukinuti presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 394. st. 1. ZPP).

U ponovljenom postupku taj sud će nakon što ukloni prije spomenuti nedostatak o tužbenom zahtjevu donijeti novu presudu.

U Zagrebu, 13. kolovoza 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.