I Kž-457/1996-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 457/1996-6

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka, Petranović Milana, Šibl Neve i Garačić Ane, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Š. K. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 196. st. 2. i 3. OKZRH, odlučujući o žalbama opt. Š. K. i opt. B. G. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 17. travnja 1996. br. K-14/96, u sjednici održanoj 19. studenog 1996., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vučković mr. Milojka,

r i j e š i o j e :

Uvažavaju se žalbe opt. Š.K. i opt. B.G., ukida se pobijana presuda i predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na temelju čl. 182. st. 2. toč. 3. ZKP, produljuje se pritvor protiv opt. Š.K. i opt. B.G.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašeni su krivima opt. Š.K. i opt. B.G. zbog krivičnog djela zloupotrebe opojnih droga iz čl. 196. st. 2. i 3. OKZRH (ranije st. 1. i 2. tog članka), pa su za to krivično djelo osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po tri godine svaki, u koju im je, na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. ožujka 1996. godine, pa dalje.

Ujedno je odlučeno da su optuženici dužni snositi troškove krivičnog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna svaki, a opt. B. i troškove svog branitelja po službenoj dužnosti.

Na temelju čl. 196. st. 4. OKZRH (sada st. 7. tog članka), od optuženika je oduzeta pronađena droga.

Protiv te presude žali se opt. Š.K. po svom branitelju M.V., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, time da se optuženik pusti na slobodu.

Žalbu je također podnio opt. B.G. i to po svojim braniteljima K.A. i N.G., odvjetnicima iz Z. (u dva podneska), te osobno, zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da se ta presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske je, nakon uvida u spis na temelju čl. 360. st. 2. ZKP, predložio da se žalbe optuženika kao neosnovane odbiju, a pobijana presuda u cijelosti potvrdi.

I Kž 457/96

Žalbe su osnovane.

Pravilno se žalbom opt. Š. ističe da je sud prvog stupnja prilikom analize i ocjene iskaza svjedoka Š.N. počinio apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP.

Naime, na stranici 8 svojeg obrazloženja sud prvog stupnja utvrđuje da je iskaz svjedoka Š.N. dan u istrazi potpuno istinit, da bi na stranici 9 istog obrazloženja naveo kako ne prihvaća njegov iskaz u dijelu gdje svjedok izričito tvrdi da mu opt. B. nije prodavao heroin. Čak što više, osim što sud isprva u cijelosti vjeruje svjedoku, a kasnije otklanja dijelove njegovog iskaza, sud prvog stupnja ide i dalje, pa iskaz spomenutog svjedoka tumači upravo obrnuto od onog što je svjedok rekao, zaključujući da osoba koja je svjedoku, osim opt. Š., prodavala drogu "ne može biti nitko drugi nego upravo opt. B. ".

Takova analiza i ocjena iskaza spomenutog svjedoka ne samo da je sama sebi proturječna i time nerazumljiva, nego je i krajnje neprihvatljiva, budući da sud prvog stupnja isključivo na temelju vlastitih pretpostavki tumači iskaz tog svjedoka kao dokaz koji potvrđuje umješanost opt. B. u inkriminiranu djelatnost, iako se, u stvari, radi o obrnutom.

Zbog nerazumljivosti i proturječja tog dijela obrazloženja pobijane presude, sva činjenična utvrđenja suda prvog stupnja utemeljena na iskazu svjedoka Š.N., a vezana za učešće opt. B. u inkriminiranoj djelatnosti, ne mogu se prihvatiti. Pri tome, nesporna činjenica da je opt. B. dao tom svjedoku četiri tablete Heptanona, svakako nije u vezi s predmetom optužbe, pa se na temelju takove činjenice i ne može pobliže zaključivati o krivičnoj odgovornosti za inkriminirano krivično djelo.

Također, u pravu je žalitelj da je u pogledu količine oduzete droge izreka pobijane presude sama sebi proturječna, a time i nerazumljiva. Naime, prema činjeničnom opisu krivičnog djela iz izreke pobijane presude proizlazi da je od opt. Š. oduzeto ukupno 9 grama heroina, od čega je 1,5 grama bilo sakriveno u stanu opt. B., dok se u izrečenoj mjeri oduzimanja opojne droge u smislu čl. 196. st. 7. OKZRH, navodi da se 9 grama heroina ima oduzeti od opt. Š., a 1,5 grama od opt. B. iz čega bi proizlazilo da je predmet djela ukupno 10,5 grama heroina, što je u suprotnosti s upravo citiranim činjeničnim opisom krivičnog djela.

Time je, dakle, i u tom dijelu ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka.

Što se tiče drugih u žalbi opt. Š. navedenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, treba reći da njihovo isticanje nije osnovano, a naročito ne u dijelu gdje se tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva iz razloga što nije točno utvrđeno koliko heroina je prodano trećim osobama, a koliko su optuženici uživali zajedno. Ovo iz razloga jer je za postojanje predmetnog krivičnog djela irelevantna točna količina prodane droge kao i broj kupaca, već je odlučno utvrditi da je neka, pobliže utvrđena količina droge, nabavljena u cilju njezinog stavljanja u promet, te da je višekratno prodavana krajnjim korisnicima, a što je ovdje pouzdano utvrđeno.

Nadalje, osnovane su i žalbe optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Naime, sud prvog stupnja u svojoj presudi utvrđuje da su se optuženici udružili radi neovlaštenog stavljanja u promet opojne droge heroina zajednički ga prodavajući u stanu opt. B., slijedom čega su obojica oglašeni krivima zbog vlastitog učešća u samoj radnji izvršenja djela, dakle, zbog suizvršiteljstva u krivičnom djelu iz čl. 196. st. 2. i 3. OKZRH.

Međutim, pravilno ističu žalitelji da takav zaključak suda prvog stupnja o udruženoj djelatnosti optuženika nema dovoljnog uporišta u postojećim rezultatima provedenog dokaznog postupka. Ovdje, prije svega, treba cijeniti da oba optuženika dosljedno poriču postojanje bilo kakovog zajedničkog dogovora u

I Kž 457/96

pogledu nabavke i prodaje heroina, time da opt. Š., ostajući sada kod svoje obrane dane tijekom istrage, u stvari priznaje vlastitu aktivnost oko nabave i prodaje heroina, ali ističe da opt. B. u tome nije imao nikakovog udjela. Opt. B., pak, u potpunosti poriče učin djela navodeći da su optuženici samo zajednički uživali drogu u njegovom stanu. Niti jedan od ostalih izvedenih dokaza ne ukazuje da bi baš opt. B. osobno nabavljao i prodavao heroin, već upravo suprotno, već spomenuti svjedok Š.N. izričito tvrdi da mu opt. B. heroin nikada nije prodao. U takovoj dokaznoj situaciji, okolnost da je u stanu opt. B. nađeno 1,5 grama heroina koji i po utvrđenju suda prvog stupnja pripada opt. Š., te okolnost da je opt. Š. raspolagao ključem B. stana, a svjedok Š. telefonskim brojem, još uvijek nije dovoljna za zaključak da se i opt. B. osobno tj. u dogovoru s opt. Š. bavio prodajom droge, a kako to utvrđuje sud prvog stupnja. Pri tome, okolnost da je opt. B. liječeni narkoman i već osuđivan zbog istovrsnog krivičnog djela, iako relevantna za procjenu njegove ličnosti, nije od utjecaja na ocjenu njegovog ponašanja vezano za inkriminiranu djelatnost. Zbog toga, a s obzirom na ispravno stajalište žalitelja da u konkretnom slučaju nije s potrebnim stupnjem sigurnosti utvrđeno suizvršiteljstvo između optuženika, ostaje realnom mogućnost da je opt. Š. samostalno nabavio i prodavao drogu, ali da mu je u tu svrhu opt. B. stavio stan na raspolaganje, čime bi se u postupcima opt. B. eventualno, stekli elementi pomagačke radnje u smislu čl. 22. OKZRH, ali tada u odnosu na osnovni oblik predmetnog krivičnog djela zloupotrebe opojnih droga iz čl. 196. st. 2. OKZRH.

Što se tiče tvrdnje žalbe opt. Š. da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio njegov doprinos prilikom otkrivanja djela u odnosu na P.B., poglavito kroz odredbu čl. 196. st. 8. u međuvremenu izmijenjenog OKZRH, treba reći da se u tom dijelu, u stvari, pobija odluka suda prvog stupnja o kazni, što je uslijed ukidanja pobijane presude postalo bespredmetnim, budući da će sud prvog stupnja prilikom ponovnog odlučivanja, poštujući obaveznu primjenu blažeg zakona, biti u prilici ponovno cijeniti značaj te okolnosti.

S obzirom na izloženo, trebalo je uvaženjem žalbi optuženika pobijanu presudu ukinuti i na temelju čl. 375. st. 1. ZKP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Prilikom ponovnog suđenja sud prvog stupnja će otkloniti nedostatke na koje mu je ovdje ukazano, pa će naročito kroz ocjenu postupanja opt. B. zaključiti kakav značaj te radnje imaju u odnosu na osnovnu kriminalnu djelatnost nabavke i prodaje heroina, pa će utvrditi relevantno činjenično stanje na kojem će zasnovati svoju novu odluku.

Na temelju čl. 375. st. 4. ZKP, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, je povodom ukidanja pobijane presude ocijenio i potrebu daljnjeg zadržavanja optuženika u pritvoru, pa je na temelju činjenice da su oba optuženika duževremeni uživatelji heroina, a opt. Š. je uzdržavana osoba i bez zaposlenja, dok opt. B. radi samo honorarno i već je osuđivan zbog istovrsnog krivičnog djela, zaključio da i dalje postoje zakonske pretpostavke za zadržavanje optuženika u pritvoru temeljem osnova iz čl. 182. st. 2. toč. 3. ZKP.

U Zagrebu, 19. studenog 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Gudelj Milan v.r.