I Kž-616/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 616/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te dr. sc. Marina Mrčele i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća te sudske savjetnice Jasmine Sabađija kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. R., zbog kaznenog djela iz članka 188. stavak 1. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženog J. R. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 4. travnja 2011., broj K-16/10, u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2013.,

p r e s u d i o j e:

I. Povodom žalbe optuženog J. R., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik djelom za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim počinio kazneno djelo iz članka 153. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11).

II. Uslijed odluke pod I., i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog J. R. preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni pa se, na temelju članka 153. stavak 1. KZ/11, optuženi J. R. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci u koju mu se kaznu na temelju članka 54. KZ/11 uračunava vrijeme lišenja slobode od ... do ...

III. U ostalom dijelu žalba optuženog J. R. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom djelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici donijetom u ponovljenom postupku, optuženi J. R. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo iz članka 188. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06 i 110/07; u daljnjem tekstu „KZ/97“) te je na temelju iste odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine u koju mu je, na temelju članka 63. KZ/97 uračunato vrijeme provedeno u uhićenju, zadržavanju i pritvoru od ... do ...

I Kž 616/11-4

Na temelju članka 123. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje u tekstu: ZKP/97) optuženik je oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 119. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/97 te isti padaju na teret proračuna.

Protiv te presude žalbu je podnio odvjetnik D. Č. koji brani optuženog J. R., zbog povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da pobijana presuda bude preinačena „u pravcu iznijetih razloga, podredno“ ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97, spis je dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbi s prijedlogom da žalba optuženika bude odbijena.

Sjednica je održana u odsutnosti državnog odvjetnika, jer je o istoj, sukladno čl. 373. st. 2. ZKP/97 uredno obaviješten.

Žalba optuženog J. R. nije osnovana.

U odnosu na dio izreke pod I.

Budući da se nakon počinjenja kaznenog djela iz članka 188. stavak 1. KZ/97 za koje je optuženik proglašen krivim pobijanom presudom promijenio zakon, to je potrebno ocijeniti koji je zakon blaži te primijeniti najblaži zakon za počinitelje. Naime, 1. siječnja 2013. stupio je na snagu KZ/11, koji u članku 3. stavak 2., kao i KZ/97 također u članku 3. stavak 2., propisuje obveznu primjenu najblažeg zakona za počinitelja ako se zakon promijeni nakon počinjenja kaznenog djela.

Prema članku 153. stavak 1. KZ/11, za kazneno djelo silovanja koje je ostvareno uporabom sile ili prijetnje, predviđena je kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Za kazneno djelo iz članka 188. stavak 1. KZ/97 koje je također ostvareno uporabom sile ili prijetnje, predviđena je kazna zatvora u trajanju od tri do deset godine. Iz navedenog slijedi da je u konkretnoj situaciji KZ/11 blaži nego KZ/97 jer za isto ponašanje koje je predviđeno kao kazneno djelo predviđa blaži posebni minimum kazne pa je zato ovdje trebalo primijeniti KZ/11 kao blaži zakon za počinitelja.

Slijedom toga, prvostupanjsku presudu je po službenoj dužnosti trebalo preinačiti u pravnoj oznaci djela te izreći da je optuženik djelom činjenično opisanim u izreci prvostupanjske presude počinio kazneno djelo iz članka 153. stavak 1. KZ/11

U odnosu na dio izreke pod II i III.

Žalitelj smatra da postoji bitna povreda „odredaba kaznenog postupka jer je obrazloženje presude najmanje u jednom dijelu u kontradikciji sa razlozima osuđujuće presude“. To povezuje s neprovođenjem vještačenja, radi utvrđivanja (ne)postojanja posttraumatskog stresnog poremećaja kod oštećenika, a to bi trebalo pokazati da oštećenik

I Kž 616/11-4

nije bio prisiljen na „seksualni odnos“. No, radi se zapravo o prigovorima nepotpunosti utvrđenog činjeničnog stanja jer time, a i ostalim žalbenim navodima, žalitelj prigovara utvrđenom činjeničnom stanju. Zato se ne radi o proturječnosti na koju žalitelj neosnovano ukazuje. Osim toga, pobijana presuda je pravilno sastavljena, nema pogrešaka u sastavu presude te ne postoje bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prvostupanjski sud je pravilno odlučio ne provoditi vještačenje oštećenika, radi utvrđivanje postoji li kod njega posttraumatski stresni poremećaj i za to je dao valjane razloge na koje se upućuje žalitelj, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja (stranica 8 prvostupanjske presude, četvrti odlomak odozgo). Osim toga, takvo vještačenje se ukazuje nepotrebnim imajući na umu ocjenu vjerodostojnosti ostalih izvedenih dokaza te pravilnu i potpunu raščlambu utvrđenih odlučnih sastavnica kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim.

Žalitelj smatra da „nije dokazano da je okrivljenik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, a tome u prilog najbolje govore posve nekonzistentni i promijenjeni iskazi oštećenog“. Također smatra da je „ključni svjedok ovog događaja Đ. O.“ koji iskazuje da su se on i oštećenik vratili u kuću optuženika „i da se oštećenik ni u jednom trenutku nije bojao okrivljenika“, a taj svjedok, niti „svjedokinja M. B. nisu primijetili nikakvo čudno, rastrojeno ili uplašeno ponašanje“ oštećenika.

No, prvostupanjski sud je detaljno i kritički raščlanio sve dokaze u ovom postupku i pravilno prihvatio iskaz oštećenika iz istrage, a ne njegovo nesjećanje i odstupanje iz rasprave. Kada se tome doda i pravilno otklanjanje iskaza optuženika s rasprave koji poriče uopće postojanje sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju te prihvaćanje njegovog iskaza iz istrage u kojem to ne poriče, tada nema nikakve dvojbe da je utvrđenje prvostupanjskog suda o krivnji optuženika pravilno i potpuno.

Pritom je prvostupanjski sud valjano obrazložio sve sastavnice kaznenog djela za koje je optuženika pravilno proglasio krivim, a žalbeni navode ne dovode u pitanje ocjenu vjerodostojnosti i činjenična i pravna utvrđenja prvostupanjskog suda.

S tim u vezi, nije u pravu žalitelj kada navodi da je prvostupanjski sud bio dužan primijeniti načelo in dubio pro reo. Naime, ovdje ne postoji nikakva dvojba u odnosu na odlučne činjenice koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza i njihove savjesne ocjene koju je valjano obrazložio izveo pravilne i prihvatljive zaključke te donio zakonitu odluku, koja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju

No, osnovana je žalba optuženika, zbog odluke o kazni iako taj žalbeni razlog nije podrobnije obrazložen (žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, članak 382. ZKP/97).

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i gotovo pa u cijelosti pravilno vrednovao okolnosti zbog koje su bile temelj za izricanje kazne zatvora optuženiku. Iako su razlozi šturi, prihvaća ih i ovaj sud, ali treba dodati i sljedeće. Optuženik je zrelije životne dobi, na granici lake mentalne retardacije i graničnog intelektualnog funkcioniranja, nekritičan je, latentno

I Kž 616/11-4

agresivan, a testovi ličnosti ukazuju na narcisoidnost, niži prag tolerancije frustracije, impulzivnost, rigidnost, poteškoće na afektivnom planu (list 113 spisa). Od počinjenja kaznenog djela proteklo je gotovo pa sedam godina.

U takvoj situaciji te imajući na umu da je na optuženika sada primijenjen blaži zakon, kazna zatvora na koju je optuženik osuđen po prvostupanjskom sudu je ovdje protivna svrsi kažnjavanja i ukazuje se prestrogom. Stoga je ovaj sud, (i) prihvaćanjem žalbe optuženika zbog odluke o kazni, preinačio prvostupanjsku presudu i optuženog J. R. osudio na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci. Po ocjeni ovog suda, upravo ta kazna zatvora sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio oštećeniku i društvu u cjelini. Istovremeno, ta kazna može jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo.

Slijedom navedenog, i kako ispitivanjem povrede po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. ZKP/97 nije nađeno drugih povreda zakona, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 387. i članka 390. stavak 1. ZKP/97, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 3. rujna 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasmina Sabađija, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.

ZA TOČNOST OTPRAVKA

Ovlašteni službenik:

Voditelj Pisarnice za prijem i otpremu

Štefica Klepac