Revr-1919/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1919/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Renate Šantek, Katarine Buljan i Branka Medančića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D. iz B. M., kojeg zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., protiv tuženika B. d.d. D., radi povrata na rad i isplate neisplaćenih plaća, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-100/07-2 od 25. siječnja 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru broj P-128/99-21 od 30. listopada 2006., u sjednici održanoj 25. kolovoza 2010.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev pa je tuženiku naloženo da tužitelju po osnovi neisplaćene plaće u bruto iznosu isplati iznos od 1.538,46 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 15. ožujka 1998. do isplate, iznos od 1.538,46 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 15. travnja 1998. do isplate i iznos od 1.538,46 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 15. svibnja 1998. do isplate (stavak I. izreke), a odbijen je dio tužbenog zahtjeva da tuženik tužitelju po osnovi neisplaćenih plaća isplati iznos od 961,54 kune za veljaču 1998., iznos od 961,54 kune za ožujak 1998. i iznos od 961,54 kune za travanj 1998., zahtjev tužitelja za utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika zaključen na određeno vrijeme nije prestao i da je tužitelj na radu kod tuženika u radnom odnosu na neodređeno vrijeme u neprekidnom trajanju od 1. kolovoza 1997. te zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži da tužitelja vrati na rad, na poslove koje je obavljao do donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odnosno na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, te da mu prizna prava iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme (stavak II. izreke). Prvostupanjskom odlukom odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (stavak III. izreke).

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev prihvatiti u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Pobijana presuda je, na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08) jer je pobijana drugostupanjska presuda donesena prije 1. listopada 2008., ispitana samo u onom dijelu u kojem je pobijana revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta prvostupanjski sud je proveo postupak i ocijenio dokaze u skladu s čl. 8. ZPP. Takva ocjena dokaza revizijom nije dovedena u sumnju jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i činjenica utvrđenih izvedenim dokazima. Zbog toga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, kojeg ističe revident. Drugostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja i naveo razloge koje je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o žalbi, pa niti u drugostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

Navodi revidenta kojima dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nisu mogli biti uzeti u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj kod prednika tuženika radni odnos zasnovao još 1983. i bio u radnom odnosu do 28. kolovoza 1991., kada ga je tuženik odjavio kod RFMIORH,

- da je tužitelj nakon agresije na Hrvatsku radni odnos nastavio na okupiranom području kod drugog poslodavca odnosno kod B. H. d.o.o. B. M., koje nije bilo u gospodarskom sustavu Republike Hrvatske,

- da je nakon reintegracije okupiranog područja Republici Hrvatskoj, tužitelj po nalogu tuženika, u razdoblju od kolovoza do prosinca 1997., tijekom veljače, ožujka i travnja 1998. radio na dobrima tuženika koje je tuženik, nakon povrata u B. ponovno preuzeo te da mu je tuženik za taj rad isplatio plaće,

- da je tužitelj s tuženikom u razdoblju od 1. svibnja 1998. do 25. studenoga 1998. sklopio četiri ugovora o radu na određeno vrijeme,

- da je tužitelju istekom posljednjeg sklopljenog ugovora o radu na određeno vrijeme radni odnos prestao istekom tog ugovora, tj. 26. studenoga 1998.,

- da je tužitelj znao da je riječ o ugovorima na određeno vrijeme te da je pristao na takav radno-pravni status,

- da tužitelj nije pobijao pravnu valjanost niti jednog ugovora o radu na određeno vrijeme.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja općinski sud je ocijenio, što je prihvatio i drugostupanjski sud, da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao na temelju čl. 103. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 534/95-ispr. i 65/95-ispr. - dalje: ZR), odnosno istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme jer ne postoje činjenice koje bi opravdavale tvrdnju tužitelja da mu je tuženik nezakonito otkazao ugovor o radu.

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj, revizijski sud. Kada bi se i prihvatila tvrdnja tužitelja da je bio u radnom odnosu s tuženikom na neodređeno vrijeme u razdoblju od studenoga 1997. do travnja 1998., kada stranke za to razdoblje nisu sklopile ugovor o radu u pisanom obliku, to tužitelja ne bi dovelo u povoljniji pravni položaj u ovoj parnici.

Naime, ugovor o radu je ugovor građanskog prava. U radnom pravu se na temelju odredbe čl. 6. ZR odgovarajuće primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) o sklapanju, promjenama i prestanku ugovora. Stranke ugovora o radu, tj. poslodavac i radnik, ovlašteni su slobodnom i ozbiljnom voljom zamijeniti postojeći ugovor o radu na neodređeno vrijeme u ugovor o radu na određeno vrijeme (čl. 28. st. 2. ZOO).

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj slobodno i ozbiljno od 1. svibnja 1998. do 26. studenoga 1998. pristao na rad po ugovoru na određeno vrijeme, tj. da takav ugovor predstavlja pravu volju i poslodavca, odnosno tuženika i radnika odnosno tužitelja. Sporazum ugovornih strana o sklapanju ugovora o radu na određeno vrijeme umjesto dotadašnjeg (u konkretnom slučaju – eventualnog) ugovora o radu na neodređeno vrijeme, kad je on plod slobodne i ozbiljne volje radnika i poslodavca, nije ništav. To zato jer takav sporazum nije suprotan niti jednoj prisilnoj odredbi ZR. On se temelji na općim propisima obveznog prava i kao takav je dopušten u radnom pravu. Dakle, riječ je o pravnom poslu kojeg su sudovi osnovano ocijenili pravno valjanim u smislu čl. 28. st. 2. ZOO, prema kojem je prijašnji ugovor o radu na neodređeno vrijeme prestao, a sklopljen je novi ugovor o radu na određeno vrijeme.

Pritom se napominje da poslodavac u konkretnom slučaju nije bio obvezan tužitelju, kao radniku, ponuditi otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu u smislu čl. 114. ZR jer su se stranke slobodnom i ozbiljnom voljom sporazumjele o drukčijem uređenju svojih ugovornih odnosa. Naime, odredba čl. 114. ZR je zaštitna odredba koja radnika štiti od samovolje i jednostranih postupaka poslodavca. Međutim, taj propis, ne isključuje pravo poslodavca i radnika da sporazumno, u smislu čl. 28. st. 2. ZOO, drukčije urede sve ili dio svojih dotadašnjih odnosa.

Ugovori obvezuju. Zato su općinski i županijski sud pravilno primijenili čl. 103. točka 2. ZR prema kojem je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao istekom vremena na koje je sklopljen valjani, posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme, tj. 26. studenoga 1998.

Naprotiv, nema činjeničnog osnova tvrdnja tužitelja da mu je tuženik nezakonito otkazao ugovor o radu na određeno vrijeme. Taj ugovor, ako je i postojao, prestao je slobodnom i ozbiljnom voljom stranaka kad su umjesto tog ugovora sklopile prvi ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 1. svibnja 1998. do 30. lipnja 1998.

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP-a revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 25. kolovoza 2010.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivan Kaladić, v. r.