Croatian Supreme Court dismisses appeal in murder case, upholding first-instance conviction and sentence.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a first-instance conviction for murder and upheld the two-year prison sentence. The appellant argued for a retrial based on alleged procedural violations and an incomplete factual finding regarding the shooting location and intent. The court rejected these claims, noting that witness testimony and the appellant's own statements confirmed he fired from the road, making a reconstruction unnecessary, and that the first instance correctly applied mitigating circumstances like the attempted nature of the crime and his family status.
Legislator headnote
AI generatedArticles 34, 360, 366, 387 of the Criminal Procedure Act; The Supreme Court may examine appeals on procedural grounds ex officio and dismiss them if the lower court's factual findings and legal application are correct despite the appellant's lack of specific argumentation.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-245/1996-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Neve Šibl, Katice Jelić i Milana Gudelja, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Š. B., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH u vezi s čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 7. veljače 1996. godine, br. K-3/96., u sjednici održanoj dana 22. prosinca 1999. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba opt. Š. B., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijski sud u Dubrovniku oglasio je krivim opt. Š. B. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH u vezi s čl. 17. OKZRH, činjenično opisano u izreci te presude, pa je po istom zakonskom propisu, a uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. toč. 1. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju kaznu mu je po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 5. kolovoza 1995. do 8. kolovoza 1995. godine.
Na temelju čl. 64. st. 1. OKZRH od optuženika je oduzeta jedna automatska puška, po čl. 90. st. 4. ZKP oslobođenje od dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, a po čl. 100. st. 2. ZKP oštećenik M. K. sa svojim imovinsko pravnim zahtjevom upućen je u parnicu.
Protiv ove presude žalbu je uložio optuženik putem svojih branitelja Lj. C., odvjetnice iz D. i B. Š., odvjetnika iz P., zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, povreda krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno, podredno, da se presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju.
Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP/93. državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom dopisu od 6. svibnja 1996. godine, br. Ktž-468/96. predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.
Žalba nije osnovana.
Optuženik pobija prvostupanjsku presudu iz svih žalbenih razloga, pa i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, koji žalbeni razlog u uvodu naznačava, ali ga ne obrazlaže, pa je sud drugog stupnja prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu koji se pobija obrazloženom žalbom, ali je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93. ispitao i da li postoje povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. ZKP/93. i je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takve povrede zakona (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93.).
U odnosu na činjenično stanje na kojem je utemeljena pobijana presuda, između suda prvog stupnja i navoda u žalbi optuženika nije sporno utvrđenje onih činjenica što u izvjesnom smislu predstavljaju objektivni učin inkriminiranog djela, tj. da je optuženik dana 5. kolovoza 1995. godine, iz svoje automatske puške ispalio više projektila, te da je u isto vrijeme oštećenik M. K.1 pogođen sa jednim zrnom u predjelu desnog prsišta i desne nadlaktice što s posljedičnim traumatskim krvnim podljevom desne strane prsišta zadobivši na taj način ozljede koje su bile teške i po život opasne. Sporno je, međutim, da li je te povrede oštećeniku zadao upravo optuženik odnosno da li je optuženik pucao iz svoga dvorišta ili je izašao na ulicu i sa mjesta na kojem je mogao vidjeti oštećenika u čijoj blizini je bilo još nekoliko ljudi ispalio u njihovom pravcu jedan rafal iz automatske puške od kojeg je jedno zrno pogodilo oštećenika.
Prema stajalištu obrane, koje žalitelj zastupa u obje žalbe, optuženik je pucao u času dok se nalazio u svome dvorištu, s toga mjesta oštećenike nije mogao vidjeti, a kako je jedan od oštećenika ipak pogođen po mišljenju obrane u ponašanju optuženika bi se prije stjecala obilježja krivičnog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 155. u vezi sa krivičnim djelom iz čl. 146. KZRH, za što bi po mišljenju žalitelja bilo daleko više argumenata uz činjenicu da je optuženik cijelo vrijeme negirao da je imao namjeru ubiti oštećenika, među njima nikad nije bilo svađe, pa ni kritične zgode nije bilo sukoba. Nadalje se ističe da je vjerojatno jedan od zalutalih metaka ranio oštećenika M. K.1 , koji je pokušao proći uskim dijelom ceste, a gdje prije toga nije uspio proći D. K., pa se postavlja pitanje zašto je oštećenik činio taj manevar automobilom kad mu je bila poznata situacija koju je vidio, skup ljudi među kojima je bio i optuženik koji su se veselili oslobađanju Knina, a oštećenik je bio poznat kao veliki Srbin iz M., osoba koja je permanentno od početka 1990. godine napadala sve što je Hrvatsko u tome mjestu u kome su većinsko stanovništvo činili Srbi. Osim toga žalitelj smatra da je sud olako prešao preko utvrđene činjenice da je oštećenik kritične prigode zaustavio automobil i vikao "jebem ti majku ustašku, platit ćete mi vi za sve".
U prilog takvog viđenja stvari u žalbi se polemizira sa razlozima navedenim u obrazloženju pobijane presude, međutim, ako se izostave dijelovi žalbe u kojima se prepričava obrazloženje presude suda prvog stupnja i ponavlja obrana koju je optuženik dao na glavnoj raspravi, odnosno reproduciraju iskazi svjedoka i vještaka, sadržaj žalbe u dijelu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se, u stvari, na tezu da optuženik u času pucanja uopće nije vidio kamo puca, te da njegov umišljaj nije išao za tim da oštećenika liši života.
Razmotrivši izložene žalbene navode u kojima se u suštini ne iznosi ništa novoga što optuženik već nije naveo u svojoj obrani u tijeku postupka i što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene od strane suda prvog stupnja, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, našao je, da optuženik navodima svoje žalbe ni najmanje nije doveo u sumnju razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, jer je sud prvog stupnja u pogledu svih odlučnih činjenica, pa tako i onih koji se odnose na subjektivnu stranu krivičnog djela, a koji se žalbom pokušavaju dovesti u pitanje, u obrazloženju svoje presude naveo veoma uvjerljive i u svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.
Suprotno žalbenim navodima koji nemaju uporište u rezultatima dokaznog postupka, sud prvog stupnja svoja utvrđenja i zaključke utemeljuje na analizi izvedenih dokaza, a prvenstveno obrani samog optuženika koji je iznio na glavnoj raspravi, kada je rekao da ga je oštećenik M. K.1 vrijeđao, psujući mu ustašku mater, a on je izašao na cestu i opalio dva metka u zrak s namjerom da prestraši K.1 i K. , čuo je i vrisak ali je mislio da oni vrište zbog straha, iz čega je opravdano zaključeno da optuženik u času pucanja nije stajao u svom dvorištu iza limuna, jer u tom slučaju oštećenika nije mogao vidjeti, a kako je njegovo dvorište u odnosu na mjesto gdje je stajali oštećenici pod pravim kutem, pucajući sa toga mjesta, kako je optuženik iznio u svojoj izmijenjenoj obrani, potpuno je jasno da oštećenika nije mogao pogoditi, a kako je oštećenik zadobio tešku i po život opasnu povredu potpuno je jasno da je potrebno prihvatiti njegovu obranu koju je iznio u tijeku istražnog postupka, kada je priznao svoj izlazak na cestu i pucanje s namjerom da oštećenike preplaši, međutim, očito se nije radilo o pucanju u zrak, jer prilikom pucanja u zrak, pogotovo sa udaljenosti sa koje je optuženik pucao prema oštećenicima od oko 70 metara nitko ne bi mogao biti pogođen. Žaleći se zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ističe da je u tijeku dokaznog postupka bilo neophodno provesti rekonstrukciju događaja i balističko vještačenje gdje bi kompetentni vještaci utvrdili sa koga mjesta je on pucao, te da li je sa toga mjesta mogao vidjeti oštećenika M. K.1 i ostale oštećene, jer je ta okolnost bitna za krivičnu odgovornost odnosno utvrđivanje umišljaja na lišavanje života oštećenika, međutim, sam optuženik je u tijeku istrage izjavio da je on izašao na cestu, a to su potvrdili i suglasni iskazi svjedoka M.1 , M. i M. K., te D. K. , koji su svi opisali da je optuženik sa automatskom 2 3
puškom izašao na cestu i počeo pucati u njihovom smjeru, pa se provođenje rekonstrukcije ukazuje suvišnim i nepotrebnim.
Pucajući iz automatske puške, rafalno, prema oštećenom M. K.1 , koji ga je prije toga vrijeđao, govoreći mu da je ustaša, a u čijoj blizini su se nalazile još četiri osobe, sud prvog stupnja opravdano je pronašao sva bitna subjektivna i objektivna obilježja bića krivičnog djela ubojstva jedne osobe s umišljajnim dovođenjem u opasnost života još nekih osoba, koje je ostvarena s eventualnim umišljajem, i u pokušaju.
Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede krivičnog zakona, a smisao žalbe ukazuje da je ova povreda istaknuta kao tzv. posredna povreda krivičnog zakona, dakle, ona koja bi proizašla iz primjene krivičnog zakona na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. No, kod toga se zapravo radi o pobijanju presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud drugog stupnja, suprotno žalbi, smatra da je sud prvog stupnja činjenično stanje pravilno utvrdio i da je u svemu krivični zakon pravilno primijenjen, pa povrede krivičnog zakona nije ostvarena.
Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni.
Sud prvog stupnja je pri odlučivanju o kazni vodio računa o svim okolnostima koje su po čl. 37. OKZRH od utjecaja da kazna bude veća ili manja, opravdano je optuženika cijenio kao olakšavajuće stanje u kojem je nalazio, činjenicu da do sada nije osuđivan, da je otac dvoje malodobne djece o kojima se brine kao i o svojoj majci, da je u vrijeme počinjenja djela bio u alkoholiziranom stanju, da je djelo ostalo u pokušaju, a kako otežavajuće okolnosti kod optuženog sud nije našao, opravdano je primijenio odredbe o ublažavanju kazne, jer utvrđene olakotne okolnosti predstavljaju osobito olakotne okolnosti, pa se izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine ukazuju primjerenom i podobnom da se njome ostvari očekivana svrha.
U izrečenu kaznu optuženiku je pravilno i zakonito uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 5. kolovoza 1995. do 8. kolovoza 1995. godine.
Sigurnosna mjera oduzimanja predmeta na zakonu je utemeljena.
Zbog svega naprijed navedenog, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP/97. odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Zagrebu, 22. prosinca 1999.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ileana Vinja, v.r.
mr. Branko Zmajević, v.r.