Croatian Supreme Court increases drug trafficking sentence from 5.5 to 9 years due to prosecution appeal.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia increased the defendant's prison sentence from five years and six months to nine years following the prosecutor's appeal. The court found the original sentence too lenient given the defendant's role in trafficking 16.5 kg of heroin, a highly dangerous substance. Consequently, the court rejected the defendant's appeal regarding the factual findings and the detention credit while upholding the prosecutor's request for a harsher penalty.
Legislator headnote
AI generatedčl. 173. st. 2. KZ; čl. 390. st. 1. ZKP: The Supreme Court may increase a sentence on appeal if the first-instance court underestimated aggravating circumstances or overestimated mitigating ones, ensuring the penalty fits the gravity of the crime and the offender's culpability.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-26/01-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, mr. Branka Zmajevića, Damira Kosa i Milivoja Mikora, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A.A. zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 16. studenog 2000. godine broj K-13/99, u sjednici održanoj dana 14. studenog 2002. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Laze Pajića i optuženika A. A.,
p r e s u d i o je:
I U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. A.A., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u pravnoj oznaci djela i izriče da je opt. A.A., djelatnošću zbog koje je proglašen krivim, počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 273. st. 2. KZ u svezi sa čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 129/00).
II Uslijed odluke pod I i prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni i opt. A.A. po čl. 173. st. 2. KZ u svezi sa čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 9 (devet) godina, u koju mu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 22. rujna 1998. godine do 2. veljače 2001. godine.
III Žalba opt. A.A. odbija se kao neosnovana i potvrđuje nepreinačeni dio prvostupanjske presude.
Obrazloženje
Uvodno citiranom presudom suda prvog stupnja, opt. A.A. je proglašen krivim zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, pobliže opisanog u njenoj izreci, i po tom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 22. rujna 1998. godine, pa nadalje, a naložena mu je dužnost da plati s naslova troškova kaznenog postupka paušalni iznos od 500,00 kn, te određeno da će se o ostalim troškovima odlučiti u smislu čl. 120. st. 2. ZKP.
Istom presudom, na temelju čl. 353. toč. 5. ZKP, protiv opt. I.B. je odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, činjenično i pravno opisano u tom dijelu izreke presude.
Protiv te presude, u osuđujućem dijelu, podnijeli su žalbe državnog odvjetnika i opt. A.A. osobno, te po branitelju N.S., odvjetniku iz R. i bratu F.A.
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji i predlaže da se pobijanu presudu preinači u tom dijelu i opt. A.A. izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.
Optuženik osobno, te po branitelju i bratu F.A. se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osobno još zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni, a po F.A. još zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji i predlaže, u sva tri podneska, da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili, po branitelju, da se preinači i optuženik oslobodi od optužbe.
Optuženik, osobno, podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika i predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.
Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika i optuženiku izrekne stroža kazna, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.
Na zahtjev optuženika, na temelju čl. 374. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća ovog suda obaviješteni su on i branitelj, pa je optuženik, pored zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, sjednici i bio nazočan, a kako je branitelj, odvjetnik N.S. uredno obaviješten, to je sjednica vijeća održana u njegovoj odsutnosti, na temelju čl. 374. st. 4. ZKP.
Prije početka sjednice, optuženik je upućen o pravu na prevođenje na albanski jezik sukladno odredbi čl. 7. st. 3. ZKP, te se tog prava odrekao, jer da zna hrvatski jezik i nije mu potreban prevoditelj.
U sjednici vijeća, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske je ostao kod pismenih prijedloga, a optuženik kod žalbenih navoda.
S obzirom na sadržaj žalbi podnijetih u korist optuženika, to su sve one, u tri podneska, analizirane i cijenjene kao jedna jedinstvena žalba optuženika.
Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika neosnovana.
Na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni.
Nije u pravu optuženik kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.
Optuženik, osim što označava sve moguće bitne postupovne povrede iz čl. 367. ZKP, obrazlaže samo one iz st. 1. toč. 2. - da u suđenju nije mogla sudjelovati predsjednica vijeća Đ.J., jer da je ona odlučivala o produljivanju pritvora i "podigla optužnicu", toč. 3 - da tijekom glavne rasprave nije imao sudskog tumača za albanski jezik te iz st. 2. čl. 367. ZKP - da se presuda temelji na nezakonitim dokazima, pa pored toga što pod time misli na sve izvedene dokaze, posebno ističe da je pretraga njegova stana izvršena po policiji bez sudskog naloga.
Optuženik još tvrdi kako je udaljen iz sudnice za vrijeme ispitivanja opt. B., čime da mu je onemogućeno da ovom postavlja pitanja, a pravo obrane da mu je povrijeđeno i time što nije prekinuta glavna rasprava nakon što je državni odvjetnik izmijenio optužbu.
Međutim, nema govora o tome da je predsjednica vijeća prvostupanjskog suda "podigla optužnicu" protiv optuženika, već je to učinilo nadležno Županijsko državno odvjetništvo (l. 273, 1157), a niti je predsjednica vijeća sudjelovala u odlučivanju o prigovoru protiv optužnice (l. 455, 503). Time što je (jednom) sudjelovala u vanraspravnom vijeću koje je odlučivalo o produljivanju pritvora, nije bio razlog za izuzeće u smislu čl. 36. ZKP. Osim toga, predsjednica vijeća je kao predsjednik raspravnog vijeća, nakon donošenja presude, mogla i trebala sudjelovati u donošenju rješenja o produljenju pritvora.
Neosnovan je prigovor optuženika kako tijekom postupka "nije imao tumača za albanski jezik", jer je pregledom spisa ustanovljeno da je on upućivan u smislu čl. 7. ZKP i prevoditelj mu nije bio osiguran samo onda kada se je tog prava izričito odrekao uz obrazloženje da "dobro razumije i govori hrvatski jezik i poznaje latinično pismo" (l. 523, 879-882), dok je na glavnoj raspravi održanoj 25. listopada 2000. godine i dalje bila nazočna E.L., tumač za albanski jezik (l. 1046-1159).
Proizvoljna je tvrdnja optuženika da se pobijana presuda temelji na nezakonitim dokazima, budući da su svi izvedeni dokazi pribavljeni na zakonit način, uključujući i one pribavljene prilikom pretrage njegova stana, za koju je, suprotno njegovim navodima, istražni sudac izdao odgovarajuće naloge (l. 15, 20).
Točno je to da je optuženik za vrijeme ispitivanja opt. B. bio udaljen iz sudnice (l. 1138), no to nije bilo od utjecaja na presudu, budući da mu je obrana ovog optuženika bila predočena (l. 1154), a potom izvršeno i suočenje između njih, pri čemu je on postavljao i veliki broj pitanja opt. B. (l. 1155-1156), pa je sud postupio sukladno odredbama čl. 337. i 338. ZKP.
Nije počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 3. u svezi sa čl. 341. ZKP time što prvostupanjski sud nije prekinuo glavnu raspravu nakon što je državna odvjetnica izmijenila činjenični opis djela iz optuženice. Ovo stoga što se uopće nije radilo o izmjeni u odnosu na odlučne činjenice, a napose ne takve o kojima nije bilo raspravljeno i o kojima se optuženik nije izjašnjavao (l. 1157).
Stoga je neosnovana žalba zbog bitnih postupovnih povreda.
Žalba nije osnovana ni zbog povrede kaznenog zakona.
U stvari, obrazloženje ove žalbene osnove se svodi na pobijanje valjanosti utvrđenja činjeničnog stanja, a ne bilo koje povrede kaznenog zakona predviđene u čl. 368. ZKP.
Ispitivanjem, pak, prvostupanjske presude, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP, nisu nađene ni bitne postupovne povrede iz čl. 367. ZKP ni povrede kaznenog zakona iz čl. 368. ZKP na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti.
Druga je stvar što je u međuvremenu donijet i stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 129/00), kojim je u odredbi čl. 25. u odnosu na kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ brisana kazna dugotrajnog zatvora i kao gornja granica za to djelo propisana kazna zatvora do dvanaest godina. Minimalna kazna od jedne godine zatvora nije mijenjana. Budući da je to blaži zakon, to ga je trebalo primijeniti prema optuženiku (čl. 3. st. 2. KZ) kako je to i presuđeno pod toč. I izreke.
Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Obrazlažući ovu žalbenu osnovu žalitelj (u sva tri podneska) prigovara ocjeni izvedenih dokaza i činjeničnim zaključcima prvostupanjskog suda utemeljenim na tim dokazima, ponavlja se obrana opt. A. (u osobnoj žalbi i višekratno), te zaključuje kako njemu inkriminirano djelo nije dokazano, dok se nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja vidi u tome što sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka "koji su mogli potvrditi da optuženi u inkriminirajuće dane nije napuštao grad Rijeku, izuzev kada je rođaka zajedno sa M.B. odvezao do T. (Ali C., S.F., K.G., F.G., S.M. i R.Z. ), već je taj dokazni prijedlog odbio. Suprotno žalbenim navodima i subjektivnim i nekritičnim tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski je sud, na temelju provedenog postupka, korektnom analizom i brižljivom i savjesnom ocjenom kako obrana opt. A. i opt. B., tako i izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice pouzdano utvrdio i ispravno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo činjenično i pravno opisano u izreci pobijane presude, za što je dao opširne i u svemu valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, pa onda nije ni potrebno ponavljati sve te razloge, već navesti tek slijedeće:
lišeni su svakog osnova prigovori na iskaz svjedoka M.B., jer taj svjedok nema nikakva razloga da neistinito tereti optuženika, a osim toga, njegov iskaz je u cijelosti, i po ocjeni ovog suda, uvjerljiv, okolnosan i objektivno istinit (l. 154-158, 1048, 1128). Kada se taj iskaz dovede u svezu sa iskazom opt. I.B. (l. 1138-1146), onda nema govora o tome da i opt. B. lažno tereti opt. A., već su njegove tvrdnje i pri suočenju sa optuženikom uvjerljive (l. 1155-1156), za razliku od obrane opt. A.A. (l. 1146-1149), koju je prvostupanjski sud opravdano odbacio kao neistinitu. Pa i ne radi se samo o tim iskazima.
Jer, nije valjda slučajnost da je u oba vozila opt. A. - Audi 100 (RI-950-GI), kojim ga je prethodno vozio taksist B. i Mercedes (RI-717-GH), kojim ga je vozio opt. B., bio ugrađen gotovo na istovjetan način tajni pretinac, u kojem je, u vozilu Mercedes, i pronađena droga heroin u količini od oko 16,5 kg, a niti je slučajnost što je od opt. A. oduzeta onako oštećena i zapravo uništena njegova putovnica (l. 218). Pri tome, treba reći i da su neosnovani prigovori ovog optuženika na nalaz i mišljenje vještaka I.P., koji je mogao vještačiti na temelju sačinjenih foto-elaborata, podataka sadržanih u zapisnicima švicarske policije (u odnosu na vozilo Mercedes) i u spisu predmeta, te usporedbom sa istovrsnim vozilima (l. 233-234, 239, 259-260, 262, 1131-1134).
Jednako tako, bezuspješan je pokušaj optuženika da krivnju za oštećenje svoje putovnice "prebaci" na inspektora riječke policije J.B., jer je već pri njenom oduzimanju, u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, koju je optuženik potpisao, konstatirano oštećenje (l. 16), a o kakvom se sve oštećenju radilo utvrđeno je vještačenje (l. 220-223).
Pobliži osvrt na prigovore optuženika (u osobnoj žalbi) koji se odnose na rad riječke policije i posebno inspektora B., nije potreban, ali se mora reći da je sadržaj (osobne) žalbe u tom dijelu, kao i u dijelu koji se odnosi na rad suda, posebno predsjednice vijeća, a koji vrvi uvredama i prijetnjama, apsolutno neprihvatljiv, neprimjeren ali i neistinit i govori samo o nekritičnosti, pa i bezobzirnosti optuženika.
Kako je, dakle, prvostupanjski sud, na temelju izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice raspravio i potpuno utvrdio činjenično stanje, to je pravilno i zakonito postupio kada je odbio daljnje dokazne prijedlog obrane.
Stoga je neosnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.
Osnovana je žalba državnog odvjetnika, a ne žalba optuženika.
Naime, prvostupanjski je sud ispravno utvrdio sve okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne, ali je precijenio olakotne okolnosti i nije u dostatnoj mjeri vrednovao značaj otegotne okolnosti kada je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci. To je odista preblaga kazna, s obzirom na činjenicu da je optuženik prenosio radi prodaje gotov 16,5 kg heroina. Radi se o jednoj od najtežih i po zdravlje najopasnijoj drogi, što govori o velikoj pogibeljnosti optuženikova djela i visokom stupnju njegove kaznene odgovornosti.
Stoga, imajući u vidu sve utvrđene okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje kazne, ali i činjenicu da se sada radi o blažem kaznenom djelu, ovaj sud nalazi da je prema optuženiku u svemu primjerena kazna zatvora u trajanju od devet godina, pa ga je, onda, na tu kaznu trebalo osuditi, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, jer će se njome moći postići svi vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u čl. 50. u svezi sa čl. 6. KZ. Iz tih razloga je žalba optuženika ocijenjena kao neosnovana i u ovom dijelu.
Kako je optuženik bio u pritvoru od 22. rujna 1998. godine do 2. veljače 2001. godine (prema rješenju prvostupanjskog suda od 2. veljače 2001. godine broj Kv-32/01), to mu je to vrijeme trebalo uračunati u izrečenu kaznu na temelju čl. 63. st. 1. KZ.
Iz izloženih razloga je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 390. st. 1. (toč. I i II) i čl. 387. ZKP (toč. III).
U Zagrebu, 14. studeni 2002. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ahmed Kapetanović, v.r.
Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.