I Kž-297/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-297/02-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa, Zlate Lipnjak-Bosanac, Ante Potrebice i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zlatka Gledeca, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. T. zbog kaznenog djela iz 173. st. 3. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97; 27/98 i 129/00), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. siječnja 2002. godine, br. K-209/01, u sjednici održanoj dana 10. srpnja 2003. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ante Ledića,

p r e s u d i o j e :

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom oslobođeni su optužbe optuženici S.T. i S.D. da bi počinili kazneno djelo iz čl. 173. st. 3. Kaznenog zakona, a optuženici M.R., M.B. i S.J. da bi počinili kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. Kaznenog zakona.

U odnosu na troškove kaznenog postupka riješeno je da isti padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik u odnosu na sve optuženika i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Odgovor na žalbu podnio je optuženi S.T., po branitelju iz Z., odvjetniku D.G., kojim predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Sukladno čl. 373. st. 1. ("Narodne novine", broj 110/97; 27/98; 58/99; 112/99 i 58/02, u nastavku Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je počinjena bitna povreda kaznenog postupka time što je sud optuženog B., koji je očitujući se o tome kakav stav zauzima prema optužbi, izjasnio se da se osjeća krivim, te ga je sud zatim ispitao prije završetka dokaznog postupka, iako iz njegovog iskaza proizlazi da se on ne smatra krivim.

Naime, prema procesnom zakonu koji je prvostupanjski sud primjenjivao tijekom glavne rasprave, sud je bio dužan pozvati optuženika da se očituje o tome kakav stav zauzima prema optužbi. Optuženi B., na glavnoj raspravi 30. siječnja 2002. godine izjavio je da se "smatra krivim za kazneno djelo za koje se optužuje za posjedovanje droge" i takvim svojim očitovanjem determinirao je trenutak svoga ispitivanja. Radi se o potpuno samostalnoj izjavi optuženika, te sud nije ovlašten ocjenjivati da li njegovo kasnije očitovanje o okolnostima koje ga terete ili mu idu u prilog predstavlja djelomično ili suštinsko odstupanje od temeljenog očitovanja o krivnji. Izjavom, kako ju je dao ovaj optuženik, on je samo odredio trenutak svoga ispitivanja i sama izjava, osim ove odrednice, prema procesnom zakonu koji se primjenjivao u to vrijeme nema drugog značaja. Za meritorno presuđenje sudu su odlučne činjenice koje optuženik iznese, odnosno one koje su utvrđene tijekom dokaznog postupka, a izjava o osnovanosti optužbe uopće ne ulazi u kategoriju radnji suda koje bi bile usmjerene na utvrđivanje činjenica važnih za presuđenje.

Također, nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud trebao proglasiti krivim optuženog T. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1., u odnosu na marihuanu, jer da je to kazneno djelo inkludirano u kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. i 3. Kaznenog zakona.

Naime, s pravom prvostupanjski sud obrazlaže da kompozicija optužbe tereti ovog optuženika za udruživanje radi prodaje opojne droge tableta heptanona, a da je nalaz nom opisu samo kao jedna od pronađenih stvari i tvari. Kako je marihuane naznačen u činjenič

već kompozicija optužnog akta bila postavljena na taj način, te iako se radi o različitim vrstama droge koje bi optuženik držao, i to sa različitom svrhom (heptanon radi prodaje, a marihuana očigledno za vlastite potrebe), sam državni odvjetnik nije u kompoziciji optužbe posjedovanje marihuane, iako je njeno držanje u odnosu na tablete heptanona bilo sa drugom namjerom prema kompoziciji optužbe, označio kako posebno kazneno djelo.

Kako prvostupanjski sud nije utvrdio dokazanim da bi optuženi počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. i 3. Kaznenog zakona u odnosu na drogu tablete heptanona, to bi proglašavanje krivim optuženog T. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. Kaznenog zakona u odnosu na drogu marihuanu predstavljalo prekoračenje optužbe, te se žalitelj radi izbjegavanja ponavljanja upućuje na razloge navedene u prvostupanjskoj presudi (list 10. presude).

Također, nije u pravu državni odvjetnik kada zaključuje da iz pronađenih tragova droge u stanu optuženih T. i D. nesporno proizlazi da su oni tu drogu trebali kupovati, a kako su bez posla, da su sredstva pribavljali prodajom.

Ovaj način zaključivanja je samo jedan od mogućih zaključaka, ali za osuđujuću presudu potrebno je sa potpunom izvjesnošću utvrditi da su optuženici počini kazneno djelo kao im je optužbom stavljeno na teret. Ova okolnost može biti indicijalna, ali kako i prema mišljenju ovoga suda nema dokaza da bi droga kod optuženika optuženih za kazneno djelo iz čl. 173. st. 1. Kaznenog zakona potjecala od kupnje iste od optuženih T. i D., to samo ovaj, kao jedan od mogućih zaključaka o stjecanju novca, ne tvori sa ostalim izvedenim dokazima zatvoren krug indicija koji je potreban za osuđujuću presudu.

U odnosu na osobe kod kojih su pronađene tablete heptanona, prvostupanjski sud ispravno utvrđuje da se radi o ovisnicima koji se nalaze na heptanonskoj terapiji, a hoće li oni svoju terapiju, kada ju već liječnici nisu dali na propisani način, nositi sa sobom po gradu ili će ju čuvati u svojem domu i tamo konzumirati, prepušteno je samoj volji osoba u tretmanu terapije, te se samo posjedovanje ovih tableta u tim okolnostima ne može inkriminirati kao kazneno djelo.

Također, ispravno utvrđuje prvostupanjski sud da nema dokaza da bi oni te tablete kupili od optuženih T. i D. Naime, okolnost međusobnog susreta, sama za sebe, a niti u vezi sa ostalim dokazima, ne upućuje sa potrebnim stupnjem izvjesnosti da su oni drogu pri tom susretu kupili. Pri takvom utvrđenju odlučnih činjenica prvostupanjski sud je ispravo postupio kada je primijenio načelo u dvojbi u korist optuženika.

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. Zakona o kaznenom postupku presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. srpnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlatko Gledec, v.r.

Katica Jelić, v.r.