Rev-672/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 672/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. A. K. iz I. G., 2. M. M. iz I. G., i 3. B. M. iz Z., sve zastupane po punomoćnicima M. O. i D. O., odvjetnicima u Z., protiv tuženih: 1. V. K. iz I. G., koga zastupa B. K. i 2. GRADA IVANIĆ GRADA, kao sljednika Mjesne zajednice Ivanić Grad, radi utvrđenja pravne nevaljalosti ugovora o prodaji stana, rješavajući reviziju tužiteljica izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 2. veljače 1993. br. Gž 10412/92-2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Ivanić Gradu od 8. rujna 1992. godine br. P 211/92, u sjednici održanoj 25. travnja 1996. godine

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužiteljica i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je odbijen njihov tužbeni zahtjev, a koji glasi:

"Utvrđuje se da je kupoprodajni ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo u zgradi I.G., …, sagrađenoj na kč.br. 2010, a upisanoj u zk.ul. broj: 1900 k.o. I.G. sklopljen između Mjesne zajednice I.G. i tuženika V.K. pravno nevaljan."

Protiv drugostupanjske presude tužiteljice su pravovremeno izjavile reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlažu da se obje nižestupanjske presude ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.

U pismenom odgovoru na reviziju drugotužena predlaže da se revizija odbije.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Prije svega se ističe da je u ovom predmetu kao drugotužena sudjelovala Mjesna zajednica I.G. Mjesne zajednice su prestale postojati odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", br. 90/92 i 117/93), a prava i obveze mjesenih zajednica

prešle

su

na

gradove

i

općine na temelju Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 90/92).

Grad I.G., dopisom Gradskog poglavarstva od 12. 3. 1996. br. Ur-2176-05-02-96-2, preuzeo je postupak kao pravni sljednik Mjesne zajednice I.G.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske - ZPP), jer nije točno da je izreka u suprotnosti sa stanjem spisa i da nisu provedeni predloženi dokazi.

Predmetni stan, koji je u trenutku prodaje prvotuženiku bio upisan u zemljišnim knjigama kao Društveno vlasništvo, a Mjesna zajednica I.G. upisana kao korisnik istoga, bio je suvlasništvo tužiteljice A.K. i njezinog pok. supruga S. a drugo i trećetužiteljice su njegove nasljednice. Taj stan je bivšim vlasnicima oduzet 1947. godine kao ratna dobit na osnovi odredaba Zakona o oduzimanju ratne dobiti stečene za vrijeme neprijateljske okupacije ("Službeni list DFJ", br. 36/45).

Ugovorom koji je predmet spora a za koji tužiteljice traže da se utvrdi pravno nevaljanim, drugotužena Mjesna zajednica prodala je stan prvotuženiku, kao nositelju stanarskog prava a na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", br. 43/92 - pročišćeni tekst).

Tužbeni je zahtjev tužiteljica odbijen jer su sudovi utvrdili da nije bilo zakonske zapreke da se stan proda prvotuženiku - nositelju stanarskog prava - budući sporna nekretnina nije postala društveno vlasništvo na temelju bilo kojeg od zakona koji su navedeni u Zakonu o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine", br. 53/90 - dalje o Zakon o zabrani prijenosa...).

Tužiteljice međutim i u reviziji ponavljaju, da stan nije smio biti predmetnom prodaje nositelju stanarskog prava, jer da je ugovor zaključen dolozno, na štetu tužiteljica koje su tuženikovu imovinu evidentirale za povrat o čemu je izvješćena Općina I.G., smatraju da vrijedi i za tu imovinu Zakon o zabrani prijenosa.... jer je postala društveno vlasništvo bez naknade.

Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da Zakon o zabrani prijenosa... nije u čl. 1. naveo i Zakon o oduzimanju ratne dobiti, i nije zabranjen prijenos prava raspolaganja i korištenja nekretninom koje su postale društveno vlasništvo na temelju tog zakona. Izuzetak naveden u čl. 2. toga Zakona odnosi se također na nekretnine stečene u korist društvenog l. 1. - nabrojenih zakona.

vlasništva na temelju - u č

Predmetni ugovor zaključen je 15. veljače 1992. godine, prvostupanjska presuda donijeta je 8. rujna 1992. godine, a drugostupanjska 2. veljače 1993. godine.

Ugovor je dakle zaključen prije 20. srpnja 1993. godine kada je stupio na snagu Zakon o dopuni Zakona o zabrani prijenosa... kojim je u čl. 1. dopunjen zakon i dodan st. 2. koji glasi: "Zabrana iz čl. 1. st. 1. ovog Zakona odnosi se na sve odluke o konfiskaciji, neovisno o tome koji organ je donio odluku o konfiskaciji i primjenom kojega propisa je odluka o konfiskaciji donijeta i izvršena."

Odluku kojom su 1947. godine, na temelju Zakona o oduzimanju ratne dobiti oduzeti nekretnine tužiteljici i predniku drugo i treće tužiteljica, predstavlja odluku o konfiskaciji pa bi se zabrana prijenosa prava raspolaganja i korištenja odnosila i na predmetnu nekretninu da je prodaja stana izvršena nakon stupanja na snagu Zakona o dopuni Zakona o zabrani prijenosa. Kako to nije slučaj, ugovor o prodaji stana je valjan i na njega ne vrijedi zabrana za koju plediraju tužitelji.

Okolnost da je stan prodan od strane mjesne zajednice a ne Općine I.G., nije značajna i ne utječe na valjanost ugovora. Mjesna zajednica u zemljišnoj knjizi označena je kao korisnik društvenog vlasništva pa je imala pravo i ovlaštenje, kao vlasnik, jer je pravo korištenja bilo izjednačeno sa vlasničkim pravima. Prema tome nije bivša Općina I.G. bila ovlaštena da proda stan, već i Mjesna zajednica I.G. kao nositelj prava korištenja društvenog vlasništva, u ovom slučaju stana na kojem postoji stanarsko pravo.

Također ni okolnost da predmetni stan nije etažiran nema značaja za ocjenu valjanosti ugovora. To što stan nije (za sada) etažiran, niti je etažno vlasništvo upisano u zemljišnim knjigama, nema utjecaja na stjecanje prava vlasništva kupca, jer u čl. 23. citiranog Zakona o prodaji stanova stoji da ako nekretnina nije upisana u zemljišnim knjigama pravo vlasništva na stanu stječe se polaganjem ugovora u zemljišnoj knjižnoj službi suda.

Nisu stoga sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja pa je reviziju tužiteljica trebala odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci na temelju čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 25. travnja 1996.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.