I Kž-248/1996-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-248/1996-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Jelić Katice, kao predsjednice vijeća, te Klarić-Baranović Senke, Zmajević mr. Branka, Garačić Ane i Vrbetić Vesne, kao čalnova vijeća i više savjetnice Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. M., zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 2. veljače 1996. broj K-94/95, u sjednici održanoj 18. prosinca 1997., u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Maračić Ivana,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se uvažava žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji, te se opt. B.M. zbog kaznenog djela iz čl. 161. st. 4. KZRH u svezi s čl. 156. st. 3. KZRH primjenom čl. 47. i čl. 48. OKZRH izriče

UVJETNA OSUDA

i utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne (1) godine i istovremeno određuje da se ta kazna neće izvršiti ukoliko optuženik za vrijeme od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru oglašen je krivim opt. B.M. zbog teškog kaznenog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 4. KZRH u svezi s čl. 156. st. 3. KZRH opisanog u izreci pobijane presude, te mu je primjenom čl. 47. i čl. 48. OKZRH izrečena uvjetna osuda s utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci i rokom kušnje od dvije godine, uz obavezu da nadoknadi trošak kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog dvije žalbene osnove, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili u protivnom preinači u odluci o kaznenoj sankciji okrivljeniku izrekne kazna zatvora.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u svom pismenom prijedlogu stavljenom na temelju čl. 360. st. 2. ZKP predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži i pobijana presuda ukine, odnosno preinači u odluci o kazni.

Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana.

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi zbog ove žalbene osnove prije svega smatra da vožnja brzinom od 105 km/h u konkretnim prometnim uvjetima predstavlja grubi nemar za sigurnost drugih sudionika u prometu, pa sama za sebe predstavlja element bezobzirne vožnje, zbog čega, smatra državni odvjetnik, je optuženik i pristao na ugrožavanje sigurnosti prometa, pa je dakle postupao s eventualnim umišljajem.

Istovremeno državni odvjetnik smatra da je i alkoholiziranost optuženika s utvrđenom gr/kg vrijednosti kako to proizlazi iz izreke pobijane presude u direktnoj uzročnoj svezi sa načinom upravljanja vozilom, te posljedicom koja je nastupila u vidu ugrožavanja javnog prometa, pa s obzirom na tu posljedicu smatra državni odvjetnik optuženik također postupa s eventualnim umišljajem.

U odnosu na prvi isticani žalbeni prigovor, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, već iz provedenog toksikološkog vještačenja proizlazi utvrđena gr/kg vrijednost apsolutnog alkohola u krvi s 0,60 gr/kg koja je pri ocjeni vozačkih sposobnosti optuženika po vještaku ocjenjena kao prijelaz iz trijeznog u pripito stanje, a kod zdrave osobe i tolerantne na alkohol, kakva osoba je optuženik, ne bi trebalo doći u pravilu do smanjenja vozačkih sposobnosti.

Stoga, s pravom sud prvog stupnja cijeneći ovaj vještački nalaz vještaka toksikologa na temelju kojeg je utvrđeno da je optuženik u trenutku prometne negode imao 0,60 gr/kg apsolutnog alkohola u krvi, s pravom zaključuje, a koji zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da nema uzročne sveze između tako utvrđene gr/kg apsolutnog alkohola u krvi s protupravnošću u vožnji sadržanom u odrednici čl. 195. st. 1. i 2. kao i čl. 16. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

U odnosu na drugi razlog zbog kojeg državni odvjetnik smatra da je optuženik pristao na ugrožavanje sigurnosti prometa i njegova vožnja brzinom od 105 km/h pod oborenim putnim svjetlima, koja vožnja po ocjeni žalitelja ima značaj bezobzirne vožnje i graniči sa grubim nemarom.

Po stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja cijeneći vožnju optuženika od K.1 do mjesta prometne nezgode (duljine koji 7 km) koju je vožnju optuženik očito uredno obavio, bez kršenja prometnih propisa, kao i njegovo cjelokupno ponašanje u vožnji, uz daljnju utvrđenu činjenicu da ova dionica ceste od mjesta R. do V.M. izlazi izvan naseljenog mjesta, onda brzina od 105 km/h, u to doba noći sa jedva uočljivim oštećenikom koji leži na kolniku, uz svoj bicikl, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nema značaj bezobzirne vožnje, te s tim u svezi ne radi se o grubom kršenju prometnih propisa, već o nepropisnoj vožnji s velikom brzinom koja nije bila prilagođena dometu oborenih putnih svjetala, a koju vožnju možemo ocijeniti kao neopreznu, nepromišljenu i protivnu citiranom pravnom propisu Zakona o sigurnosti prometa na cestama (čl. 16. st. 1. citiranog zakona).

Ovakav zaključak evidentan je ako se analizira i iskaz svjedoka H.Ž. (list br. 65 i list br. 100 spisa) iz čijeg iskaza nedvojbeno proizlazi da je i ovaj svjedok, vozeći znatno manjom brzinom od one kojom je vozilom upravljao optuženik, približavajući se mjestu nezgode iz K.2 u pravcu K.1 ispred sebe prvo uočio neosvijetljeni bicikl, koji leži na kolniku a da bi izbjegao nalet na bicikl skrenuo je u lijevo, nastavljajući vožnju smanjenom brzinom, a odmah potom došlo je do pregaženja već mrtvog čovjeka koji je ležao na kolniku vertikalno po samoj središnjoj liniji ceste, tako da ni svjedok nije mogao izbjeći nalet na tog čovjeka (ni skretanjem ni kočenjem).

Ustrajati stoga na ocjeni o postojanju bezobzirne vožnje optuženika i grubom kršenju prometnih propisa, u ovakoj konkretnoj prometnoj situaciji, upućivalo bi na prihvaćanje objektivne odgovornosti za nastalo kršenje prometnih propisa od strane optuženika.

Stoga po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, pravilna je ocijena prvostupanjskog suda da je optuženik s nehatnim oblikom krivnje samo olako držeći da vozeći tom brzinom neće ugroziti druge sudionike u prometu odnosno da će pred svakom preprekom na koju naiđe moći izbjeći nalet na nju, iz čega se s pravom zaključuje da je, ne samo osnovno djelo ugrožavanja, već i krajnja posljedica počinjeni s nehatom, pa da se dakle radi o ispravnoj pravnoj kvalifikaciji djela iz čl. 161. st. 4. KZRH u svezi s čl. 156. st. 3. KZRH zbog čega je trebalo odbiti žalbu državnog odvjetnika iz žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod II. U odnosu na žalbenu osnovu odluke o kaznenoj sankciji.

S obzirom na blaži oblik krivnje kojim je ovo kazneno djelo počinjeno, kao i utvrđeni način vožnje optuženika koji nema značaj bezobzirne voženje, te već utvrđena nepropisnost u njegovoj vožnji koja predstavlja s druge strane krajnje neopreznu i nepromišljenju vožnju, a ocjenom takove vožnje, kao i ponašenjem u vožnji optuženika sve do mjesta prometne nezgode, cijeneći pri tom i optuženikovu dosadašnju neosuđivanost, te prekršajno nekažnjivost, poglavito za prometne prekršaje, treba reći, da iako se radi o teškom kaznenom djelu ugrožavanja javnog prometa, ipak ono u cjelini gledano predstavlja manje opasno djelo.

Međutim, s obzirom na činjenicu da je došlo do većeg stupnja ugrožavanja zaštićenog dobra (jedna smrtna posljedica i jedna teška tjelesna povreda), trebalo je uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika optuženiku utvrditi kaznu zatvora u dužem vremenskom trajanju, i s dužim rokom kušnje, kako to proizlazi iz izreke ove drugostupanjske presude, jer će samo tako utvrđena kazna zatvora i s dužim rokom kušnje biti dovoljna prijetnja i dovoljno upozorenje optuženiku da i bez izricanja kazne u buduće ne čini kaznena djela.

Stoga je u tom dijelu uvažena žalba državnog odvjetnika.

S obzirom na sve naprijed izloženo presuđeno je na temeljučl. 375. st. 1. ZKP kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 18. prosinca 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Jelić Katica, v.r.