I Kž-406/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 406/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić, Hajrije Novoselec i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. H. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. i 4. Kaznenog zakona i dr. („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08, u daljnjem tekstu: KZ), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 31. ožujka 2011. godine br. K-14/10, u sjednici vijeća održanoj dana 8. prosinca 2011. godine,

p r e s u d i o j e:

Žalba opt. S. H. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, pod toč. I. izreke, oglašen je krivim opt. S. H. zbog kaznenog djela bludnih radnji iz čl. 193. st. 1. i 2. KZ-a za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a pod toč. II. te izreke za kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ-a za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca pa je optuženik, uz primjenu odredaba o stjecanju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i pet mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme zadržavanja, sukladno čl. 63. st. 1. KZ-a.

Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP-a, optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 12.073,92 kune, kao i na snašanje troškova zastupanja oštećenice po punomoćniku I. B., odvjetniku iz Z., o visini kojeg troška će biti naknadno odlučeno posebnim rješenjem. U ostalom djelu, optuženik je oslobođen dužnosti snašanja troškova, sukladno čl. 122. st. 4. ZKP-a.

I Kž 406/11-4

Protiv te presude žali se optuženik po svom branitelju I. I., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373.s t. 1. ZKP-a, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen je s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Temeljem čl. 373. st. 2. ZKP-a, uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika RH nije nazočio sjednici.

Žalba nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, osuđujuća presuda protiv optuženika temelji se na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

Naime, žalitelj ističe da je kritični događaj prijavljen od strane majke oštećenice i to protekom četiri dana, a motiv lažnog prijavljivanja nalazi u činjenici što je oštećenica pred majkom htjela prikriti dragovoljni seksualni odnos sa optuženikom koji je oženjen. Oštećenica se zaljubila u optuženika, što nije željela priznati, iako je to vidljivo iz karaktera njezinih SMS poruka. Stoga treba prihvatiti obranu optuženika da se radilo o dobrovoljnom spolnom odnosu. Konačno, ističe se, da je optuženik, poričući navode optužbe, naveo da ima alibi za dan 27. ožujka 2009. godine kada je počinjeno kazneno djelo pod toč. I. izreke prvostupanjske presude. Slijedom toga, predlaže se obranu optuženika cijeniti vjerodostojnom i osloboditi ga od optužbe.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik na štetu mlt. E. K. najprije počinio kazneno djelo bludnih radnji, a potom i kazneno djelo silovanja na način kako je oglašen krivim pod toč. I. i II. izreke prvostupanjske presude.

Sud prvog stupnja s pravom zaključuje da je optuženik protiv volje maloljetne oštećenice obavio nasilne spolne radnje s ciljem zadovoljenja vlastite spolne pohote.

Oštećenica, koja je tempore criminis imala 17 godina, dosljedno i uvjerljivo tereti optuženika u istrazi te na glavnoj raspravi. Socijalni pedagog D. J., koja je kao stručna osoba Centra za socijalnu skrb Z. nazočila ispitivanju u istrazi, navodi da je oštećenica prilikom opisivanja kritičnih događaja vrlo burno reagirala uz plač te je ostavila dojam detaljnog i vjerodostojnog svjedočenja. Jednako proizlazi i iz nalaza i mišljenja psihologijskog vještaka prof. mr. J. Z. koja je nazočila ispitivanju oštećenice na glavnoj raspravi. Provođenjem forenzičkog intervjua te na temelju rezultata psihodijagnostičke obrade, koja uključuje provođenje brojnih testova, vještakinja nalazi da oštećenica nije sugestibilna niti sklona izmišljanju ili konfabulaciji pa je sa psihologijskog aspekta u potpunosti sposobna

I Kž 406/11-4

vjerodostojno iskazivati. Također, vještakinja je uočila elemente PTSP-a u vrijeme bliže kritičnom događaju.

Teza žalbe, da je oštećenica lažno teretila optuženika pod utjecajem svoje majke, nije uvjerljiva niti potkrijepljena rezultatima provedenog dokaznog postupka. Osim što psihologijski vještak ne nalazi takvih elemenata u strukturi njezine ličnosti, treba imati u vidu da je oštećenica bila u prisnim odnosima sa obitelji optuženika, dapače, zbog svog invaliditeta vezano za operaciju tumora na mozgu, nije imala drugih društvenih kontakata osim sa sestrama optuženikove supruge pa nije vjerojatno da bi ona zlonamjerno i lažno teretila optuženika svjesna pri tome da to povlači prekid socijalnih odnosa i gubitak simpatija osoba koje su joj u to vrijeme bile jedino društvo. Osim toga, nije uvjerljivo niti da bi se tako mlada oštećenica bezrazložno izlagala svim neugodnostima koje nesumnjivo nosi vođenje ovakvog kaznenog postupka u manjoj seoskoj sredini i to samo zato da optuženiku napakosti ili da se opravda pred svojim roditeljima. Konačno, roditelji oštećenice i nisu bili upoznati sa događajem sve dok im oštećenica to nije rekla. Stoga se žalbeni navodi svode na puku hipotezu usmjerenu na izbjegavanje kaznene odgovornosti optuženika.

Oštećenica se odmah sutradan plačući povjerila svojoj majci, što svjedok M. K. potvrđuje, a prijavljuje kazneno djelo par dana nakon toga, očito revoltirana činjenicom, da optuženikova obitelj nastoji omalovažiti značaj čitave situacije.

Osim toga, iskaz oštećenice potvrđen je i materijalnim tragovima u vidu modrice na lijevoj dojci i tragova nagnječena na lijevoj strani vrata, kako to proizlazi iz priložene liječničke dokumentacije. Također, tvrdnja oštećenice da joj je optuženik pri nasilnom skidanju hlača potrgao patent zatvarač, sukladan je opisu odjeće koji je privremeno oduzet od oštećenice.

Konačno, iako obrana pokušava dovesti u pitanje moralni lik oštećenice, iz provedenog ginekološkog vještačenja po dr. B. D. proizlazi da oštećenica ranije nije imala seksualnih odnosa, jer je pri liječničkom pregledu konstatirana svježa laceracija himena što ukazuje da je ona deforirana upravo u vrijeme događaja, kako i sama tvrdi.

S tim u vezi, promašeni su i navodi obrane da je oštećenica ranije imala spolne odnose sa svjedokom O. M., koji to poriče jednako kao i oštećenica. Čak i svjedok A. Š., šogorica optuženika, iskazuje da joj je oštećenica povjerila kako je O. samo pokušao, ali ne i imao s njom spolni odnošaj.

Žalbom isticani iskazi svjedoka L. H., supruge optuženika, te svjedoka B. Š., optuženikove šogorice, ne dovode u pitanje istinitost terećenja optuženice. Ove svjedokinje očito žele pomoći optuženiku, pa čak u mjeri da mu neistinito daju alibi za dan 2. travnja 2009. godine tvrdeći, da je on u kritično vrijeme bio kod kuće, iako sam optuženik priznaje da je u to doba bio sa oštećenicom i imao s njom spolni odnošaj. Stoga im sud prvog stupnja s pravom ne vjeruje, a osim toga, one i nemaju neposrednih saznanja o tome što se događalo između optuženika i oštećenice.

Što se tiče navodnog alibija optuženika za dan 27. ožujak 2009. godine kada je počinjeno kazneno djelo bludnih radnji iz toč. I. izreke prvostupanjske presude, treba reći da je optuženik tvrdnju o svom boravku na otoku P. iznio tek na glavnoj raspravi, dakle

I Kž 406/11-4

protekom dvije godine od događaja, pa kako u tom pravcu nije ponudio nikakve vjerodostojne svjedoke, to sud prvog stupnja osnovano zaključuje da je i taj navod obrane neistinit.

Da li je oštećenica uistinu gajila kakve emocije prema optuženiku, kako to tvrdi žalba, nije od utjecaja na procjenu relevantnog činjeničnog stanja, jer neovisno o tome postoje sigurni dokazi da je on to stanje povjerenja oštećenice iskoristio s ciljem nasilnog zadovoljavanja svoje seksualne pohote.

Kako slijedom izloženog, navodima žalbe nisu s uspjehom dovedena u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, to je optuženik osnovano oglašen krivim za oba terećena kaznena djela počinjena na štetu maloljetne osobe, pri čemu svijest optuženika o tome da je oštećenica bila stara 17 godina nije sporna.

Nije osnovana niti žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio sve okolnosti relevantne za odmjeravanje kazne, a niti žalba sada ističe kakvih novih olakotnih okolnosti koje bi opravdavale blaže kažnjavanje.

Kada se, s jedne strane, cijeni optuženikova neosuđivanost, roditeljstvo jednog djeteta i korektno držanje pred sudom, a s druge strane, njegova upornost tako da na štetu iste oštećenice čini dva kaznena djela spolne zlostave u kraćem vremenskom razmaku, pri čemu iskorištava nezrelost oštećenice i njezino povjerenje znajući pritom da je pretrpjela tešku operaciju mozga, tada se po sudu prvog stupnja utvrđene pojedinačne kazne, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i pet mjeseci, ukazuju u svemu primjerenim i nužnim za ostvarenje svrhe kažnjavanja.

Samo tako odmjerenom kaznom zatvora, i po uvjerenju ovog Vrhovnog suda, u potrebnoj će se mjeri utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka, a ujedno će se upozoriti i drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, pazi po službenoj dužnost, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. prosinca 2011.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.