P-273/2024-28 · Općinski sud u Čakovcu

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Čakovcu

Ruđera Boškovića 18

40000 Čakovec

Poslovni broj: P-273/2024-28

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari I.tužitelja DČ, [adresa] (ranije [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], i II.tužiteljice DČI, [adresa] (ranije [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po Zajedničkom odvjetničkom uredu mr.sc. Fileš-Ružić i Varović Kanižaj, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 18. ožujka 2025.god. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Anamarije Varović Kanižaj, odvjetnice u ZOU i zamjenika punomoćnika tuženika Romane Belovari, odvjetnice u ZOU iz Čakovca, dana 15. travnja 2025.god., objavio je i

p r e s u d i o je :

I Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, da plati solidarno I.tužitelju BČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II.tužiteljici DČI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 30.747,98 EUR (trideset- tisućasedamstočetrdesetisedam eura i devedesetiosam centi ) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi 15% godišnje do 31.12.2007. godine, po stopi 14% godišnje počev od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine, po stopi 12% godišnje počev od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, računatom:

- na iznos od 34,94 EUR od 31.3.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 34,94 EUR od 30.4.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 34,94 EUR od 31.5.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 34,94 EUR od 30.6.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 34,94 EUR od 31.7.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 34,94 EUR od 6.9.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,43 EUR od 1.10.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,43 EUR od 2.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,43 EUR od 30.11.2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,43 EUR od 2.1.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,43 EUR od 1.2.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,43 EUR od 29.2.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 103,07 EUR od 1.4.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 103,07 EUR od 30.4.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 103,07 EUR od 2.6.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 103,07 EUR od 30.6.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 103,07 EUR od 31.7.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 103,07 EUR od 1.9.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 103,07 EUR od 3.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 131,12 EUR od 31.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 105,05 EUR od 2.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,32 EUR od 31.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 158,19 EUR od 2.2.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 161,29 EUR od 2.3.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,73 EUR od 31.3.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,37 EUR od 30.4.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 141,28 EUR od 1.6.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 131,65 EUR od 30.6.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 134,21 EUR od 31.7.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,29 EUR od 31.8.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 138,85 EUR od 30.9.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 134,04 EUR od 2.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 143,08 EUR od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,09 EUR od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,06 EUR od 1.2.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,54 EUR od 1.3.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 174,46 EUR od 31.3.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 171,63 EUR od 30.4.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 177,14 EUR od 31.5.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 224,45 EUR od 30.6.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 215,29 EUR od 2.8.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 245,07 EUR od 31.8.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 234,70 EUR od 30.9.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 218,02 EUR od 2.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 253,22 EUR od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 283,87 EUR od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 252,69 EUR od 31.1.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 264,69 EUR od 28.2.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 250,76 EUR od 31.3.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 253,29 EUR od 30.4.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 312,66 EUR od 31.5.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 322,11 EUR od 30.6.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 368,28 EUR od 1.8.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 347,31 EUR od 1.9.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 314,23 EUR od 30.9.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 283,71 EUR od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 281,65 EUR od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 294,44 EUR od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 305,77 EUR od 31.1.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 305,39 EUR od 2.3.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 299,36 EUR od 31.3.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 300,56 EUR od 9.5.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 303,61 EUR od 27.6.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 301,82 EUR od 30.7.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 299,25 EUR od 31.8.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 290,46 EUR od 21.9.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 291,25 EUR od 1.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 300,00 EUR od 8.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 297,79 EUR od 18.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 285,66 EUR od 1.2.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 296,64 EUR od 1.3.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 296,86 EUR od 29.3.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 291,69 EUR od 29.4.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 276,33 EUR od 27.5.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 275,07 EUR od 20.6.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 278,14 EUR od 30.7.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 284,31 EUR od 12.9.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 289,02 EUR od 27.9.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 290.51 EUR od 30.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 295,30 EUR od 28.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 298,94 EUR od 30.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 297,52 EUR od 29.1.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 201,53 EUR od 13.3.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 199,69 EUR od 12.4.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 197,06 EUR od 23.4.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 195,10 EUR od 23.5.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 193,79 EUR od 27.6.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 199,68 EUR od 29.7.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 204,39 EUR od 14.8.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 202,86 EUR od 16.9.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 209,96 EUR od 28.10.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,11 EUR od 25.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 211,38 EUR od 30.12.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 213,31 EUR od 13.1.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,90 EUR od 10.2.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,90 EUR od 10.3.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,90 EUR od 28.4.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,90 EUR od 9.6.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,90 EUR od 28.7.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,90 EUR od 14.8.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,90 EUR od 10.9.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 212,90 EUR od 30.9.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 9.889,23 EUR od 24.03.2016. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu od 8.797,74 EUR (osamtisućasedamstodevedesetisedam eura i sedamdesetičetiri centa ) u cijelosti, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, računatom od dana donošenja presude tj. od dana 15. travnja 2025.god.pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. O d b i j a s e prigovor prijeboja istaknut po tuženiku u ukupnom iznosu od 3.800,00 EUR (tritisućeiosamsto eura ), kao neosnovan.

r i j e š i o je :

Utvrđuje se da I.tužitelj DČI DČ i II.tužiteljica D DČI nisu preinačili tužbeni zahtjev kada su isti specificirali u podnesku od dana 10. ožujka 2025.god. nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku u kojem su naveli ukupan novčani iznos koji potražuju od tuženika s osnova preplaćenog zbog promjene kamatne stope i s osnova preplaćenog zbog promjene tečaja CHF, kao i pojedinačne mjesečne iznose, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, te ukupan iznos s osnova ostatka glavnice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća tj. provedene konverzije, do isplate.

Obrazloženje:

1. I.tužitelj DČ i II.tužiteljica D DČI (u daljnjem tekstu tužitelji ) su podnijeli tužbu protiv tuženika dana 13. lipnja 2019.god., putem pošte preporučeno, koja tužba je zaprimljena kod ovoga suda pod brojem P- 688/2019, u kojoj navode da su I.tužitelj i II.tužiteljica i pravni prednik tuženika Hypo- Alpe-Adria Bank d.d. kao banka sklopili Ugovor i to : Ugovor o kreditu broj 146- 317/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 25. rujna 2005.god. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz [adresa]. I.tužitelj je bio korisnik kredita, dok je II.tužiteljica bila sudužnik po kreditu.

Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužiteljima staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 150.000,00 CHF (švicarskih franaka), uz kamatu od 3,88 % godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Stranke su sklopile Aneks Ugovora o kreditu broj 146-317/2006, sve temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15.), a kojim Aneksom je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eur. Provedena konverzija kredita da sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., nije od utjecaja na ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno Odluci tuženika, te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj su glavnica i kamata vezani uz valutu CHF.

Odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima da je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Konverzijom se, kao niti Zakonom o potrošačkom kreditiranju ne propisuje uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, što je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18, na koju se poziva, te smatra da tužitelj kao korisnik kredita sklapanjem tih Dodataka ugovora o kreditu nije izgubio pravo na utvrđenje pojedinih odredaba ugovora o kreditu ništetnima. Postupanje tuženika je bilo nepošteno i u trenutku sklapanja Dodatka (aneksa ) ugovora o kreditu.

Tužitelji se pozivaju na ništetnost pojedinih odredbi tog Ugovora o kreditu, kao i ništetnost odredbe čl.

12. Dodatka (aneksa ), te na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje tužitelji navode da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektvinih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a sukladno čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tužitelji smatraju da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelji se pozivaju i na odluku Visokog trgvačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.god. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je ovdje tuženik stekao bez osnove od tužitelja određeni novčani iznos.

Tužitelji smatraju da u trenutku konverzije nije priznata pretplata na koju je imao pravo, pa stoga podnosi ovu tužbu. Tužitelji smatraju da je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi od tužitelja naplatio i primio određene iznose, koje je tuženik stekao bez osnove i treba ih vratiti tužitelju. Tužitelji ističu da mu tuženik do dana pisanja ove tužbe nije dostavio zahtijevanu dokumnetaciju, a niti se o zahtjevu tužitelja očitovao. Stoga predlaže da sud obveže tuženika na isplatu iznosa koji iznos je banci previše uplatio, i to iznosa koje je prije podnošenja tužbe utvrdio temeljem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i to za Ugovor o kreditu broj 146-317/2006 s osnova preplate s osnova promjenjive kamatne stope i s osnova preplate zbog valutne klauzule u iznosu od ukupno 142.854,20 HRK ( kune), u mjesečnim iznosima, sve uz zakonsku zateznu kamatu, te traži naknadu troškova postupka.

Postavljaju i podredni tužbeni zahtjev na isplatu, ali u valuti CHF. Pozivaju se i na odredbu čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku i da će tužbeni zahtjev specificirati nakon što tuženik u spis dostavi svu dokumentaciju vezanu uz sporni ugovor o kreditu.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu navodi da ne osporava činjenicu sklapanja ugovora o kreditu, niti njegovog sadržaja, no osporava da bi valutna klauzula bila ništetna kao i odredba o primjenjivosti kamatne stope iz ugovora o kreditu. Smatra da sud nije vezan za utvrđenja iz spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda RH. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u.

Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja tog Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste.

Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. U odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, smatra da, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti radi utvrđenja ništetnosti članka ugovora, a to su da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva, te da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

Po mišljenju tuženika odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Skreće pozornost da je tužitelj imao mogućnost izbora, te je mogao izabrati prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita, odnosno sklopiti ili ne sklopiti s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15. Navodi da je konverzija bila na dispoziciju tužitelju te svih ostalih potrošača na koje se spomenuti zakon primjenjivao, te da tužitelj, ako nije htio konvertirati, bi zadržao prava iz originalnog ugovora, ako pak jest, originalni ugovor je zamijenjen drugim.

Naveo je da prema izričitoj odredbi članka 19.e st.

6. ZID ZPK/15 ako potrošač nije prihvatio izračun konverzije kredita ili nije sklopio s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c st.

1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ukazao je i da je način izračuna konverzije kredita, detaljno uređen odredbama čl. 19.c ZID ZPK/15, te nije rezultat proizvoljnih, jednostranih odluka i postupanja tuženika. Kamate nakon konverzije jesu promjenjive, jer je zakon tako naložio - to je ujedno razlog što se o njima nije pregovaralo, niti, barem na strani kreditora, nije smjelo pregovarati te da se Zakon se morao primijeniti kako glasi u odnosu na sve jednako.

Naveo je da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/2015). Tvrdi da bi eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva vodilo neosnovanom dvostrukom namirenju tužitelja, te da je tužitelj pravilnost izračuna konverzije potvrdio potpisom samog Sporazuma o pretplati. Istaknuo je da je banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama.

Naveo je i da ako bi bilo tko trebao dokazivati da svi plaćeni iznosi nisu u konverziji, onda to jedino može biti tužitelj, dok na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izvršen u skladu sa zakonom, obzirom da je to upravo potvrdio sudski vještak, odnosno u konkretnom slučaju neovisni revizor, a ako je navedeno sporno predložio je odrediti vještačenje sa zadatkom vještaku da utvrdi da li su svi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Stavlja prigovor zastare utuženih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara potraživanja, a ne mogu se primijeniti odredbe o prekidu zastare.

Smatra da tužitelji nisu potrošači. Stoga tuženik predlaže da su u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku. Ističe da tužba nije podnesena u roku.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Tuženik prigovara zastari potraživanja i da tužba nije podnesena u roku, te je sud izvršio uvid u sam sudski spis i to izvornik sudskog spisa u pisanom obliku i utvrdio je da se na podnesenoj tužbi tužitelja nalazi štambilj suda da je tužba predana putem pošte preporučeno dana 13. lipnja 2019.god., a isto je vidljivo i iz e-spisa i samog datuma formiranja spisa na sudu, dakle datum podnošenja tužbe na sud je 13. lipnja 2019.god. Iza tužbe u sudskom spisu i sve dokumentacije se na listu broj 24 spisa nalazi i izvornik omotnice ( kuverte ) u kojoj je upravo ta tužba tužitelja predana na poštu preporučeno, te se na istoj omotnici nalazi izvornik štambilja pošte Hrvatska pošta, Poštanski ured Čakovec i na istoj je izvornik štambilja s datumom predaje i to 13. lipnja 2019.god. Isto je vidljivo i iz dokumentacije Hrvatske pošte i to povratnice i dostavne knjige ( na listu 165 i 166 spisa ).

5. Sud je Rješenjem broj P-688/19-13 od dana 23. siječnja 2021.god. odredio prekid postupka temeljem čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (objavljenom zaključno u Narodnim novinama RH broj 70/19 koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ), do okončanja postupaka koji se pred Sudom Europske unije vodi pod brojem C-474/20.

6. Tužitelji su dana 22. ožujka 2021.god. dostavili podnesak u kojem svoj tužbeni zahtjev postavljaju na isplatu ukupnog iznosa od 201.118,82 HRK kojim sada potražuju isplatu i s osnova razlike neotplaćene glavnice, koju je tuženik pogrješno obračunao u provedenom postupku konverzije.

7. Tuženik se usprotivio ovakvoj preinaci tužbenog zahtjeva.

8. Na Rješenje o prekidu postupka su tužitelji podnijeli žalbu, te je Županijski sud u Šibeniku pod brojem Gž-1025/2021 dana 02. studenog 2021.god. donio Rješenje kojim je u cijelosti potvrdio ovosudno rješenje, te je isto rješenje postalo pravomoćno.

9. Tuženik je u podnesku zaprimljenom 02. veljače 2024.god. stavio prigovor radi prebijanja za tzv. negativne razlike tj. kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog.

10. Zatim je sud Rješenjem broj P-688/2019-25 od dana 16. veljače 2023.god. donio Rješenje o nastavku postupka jer su postupci, zbog dovršetka kojeg je ovaj postupak prekinut, pred Sudom Europske unije dovršeni. Rješenje je postalo pravomoćno.

11. Sud je stranke pozvao dopisom da se izričito očituju koje još dokaze predlažu da se provedu, te su se iste očitovale što još predlažu.

12. Spis je sukladno Sudskom poslovniku nakon nastavka postupka dobio novi broj P-273/2024 i dalje se postupak provodi pod tim brojem.

13. Tijekom postupka se stalni sudski vještak Mikac Matija očitovao na sve primjedbe stranaka i sva očitovanja su uručena punomoćnicima stranaka.

14. Na pripremnom ročištu održanom dana 13. lipnja 2024.god. tužitelji su zatražili dostavu dodatne dokumentacije, te je sud donio rješenje temeljem čl. 233. Zakona o parničnom postupku da se tuženiku nalaže dostava dodatne dokumentacije.

15. Na tom ročištu je tuženik svoj prigovor radi prebijanja postavio u ukupnom iznosu od 3.800,00 EUR, bez naznake pojedinih mjesečnih iznosa ili tijeka zakonske zatezne kamate.

16. Tužitelji su u podnesku zaprimljenom 12. lipnja 2024.god. svoj tužbeni zahtjev postavili u valuti EUR sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH i to fiksnom tečaju konverzije HRK/EUR 7,53450.

17. Tuženik je traženu dokumentaciju dostavio u spis dana 20. lipnja 2024.god.

18. Sud je dana 10. rujna 2024.god. donio Rješenje kojim je odbio prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani I.tužitelja i II.tužiteljice, razlozi su navedeni u obrazloženju toga Rješenja, te je odlučeno da protiv toga rješenja nije dopuštena posebna žalba.

19. Tijekom postupka je sud dao pisani nalog tuženiku da dostavi dodatnu dokumentaciju, po zahtjevu financijsko-knjigovodstvenog vještaka, te je tuženik istu dostavio dana 23. rujna 2024.god. i dana 13. prosinca 2024.god.

20. Tužitelji su svoj tužbeni zahtjev specificirali u podnesku zaprimljenom dana 10. ožujka 2025.god. na način da su svi iznosi navedeni u valuti EUR, a sukladno nalazu i očitovanjima vještaka i sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH. Tužitelji navode da je u provedenom vještačenju utvrđen iznos preplate, pa tužitelji usklađuju tužbeni zahtjev s navedenim, vještačenjem utvrđenim, iznosom. Također, tužbeni zahtjev je usklađen i u pogledu kamata koje su u tužbi zatražene od dana uplate prvog obroka otplate kredita, te su iste usklađene s tijekom kamata na pojedinačne iznose preplate kako je utvrđeno od strane vještaka dok je u pogledu pretplate s osnova previsoko utvrđene glavnice prilikom konverzije kamata zatražena od dana sklapanja ugovora o konverziji. Tako sada tužitelji od tuženika potražuju isplatu ukupnog iznosa od 30.747,98 EUR, i to s osnova ništetnih ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu CHF traže isplatu ukupnog iznosa iznos od 20.858,75 EUR, po pojedinačnim mjesečnim iznosima, s rokovima dospijeća od 31. ožujka 2007.god. do 24. ožujka 2016.god., zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tužitelji su ostali kod isplate s osnova preostale glavnice, te sada s tog osnova od tuženika potražuje ukupan iznos od 9.889,23 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 24. ožujka 2016.god. (kada je provedena konverzija, odnosno sklopljen Aneks ugovora o kreditu ), te tužbeni zahtjev sada glasi kao u izreci ove presude.

21. Stranke su se po pozivu suda očitovale te tužitelji nisu tražili usmeno saslušanje vještaka, dok je tuženik naveo da je potrebno usmeno saslušanje vještaka.

22. Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka LČ u podnesku od 02, rujna 2024.god.

23. Sud je Rješenjem od dana 10. veljače 2025.god., protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, odbio dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku sasluša javni bilježnik Jasenka Crnčec iz [adresa], a razlozi su navedeni u obrazloženju istog.

24. Nakon što su provedeni svi predloženi dokazi, tužitelj je na ročištu održanom dana 18. ožujka 2025.god. ostao kod specificiranog tužbenog zahtjeva i svih navoda, s time da je u petitu tužbenog zahtjeva omaškom pogrešno naznačeno adresa I. i II. tužitelja pa se ovim putem ista korigira na način da ista pravilno glasi " [adresa]" za oboje tužitelja.

25. Tuženik ostao kod svih navoda i prigovora i protivi se preinaci tužbenog zahtjeva.

26. Stoga je sud na tom ročištu donio Rješenje da će se o tuženikovom prigovoru na preinaku tužbenog zahtjeva donijeti odluka u konačnoj odluci.

27. Stoga je sud je na ročištu održanom dana 18. ožujka 2025.god., nakon saslušanja vještaka Mikac Matije, s obzirom da daljnjih dokaznih prijedloga stranaka nije bilo, proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva I i

II.tužitelja, kako će dalje biti obrazloženo.

28. U ovom postupku su I.tužitelj i II.tužiteljica specificirali svoj tužbeni zahtjev nakon što je u ovom postupku provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje i to u podnesku zaprimljenom dana 10. ožujka 2025.god.

29. Tuženik je prigovorio preinaci tužbenog zahtjeva, pa sud treba odlučiti o prigovoru tuženika o preinaci tužbe. Sud smatra da tužitelji nisu preinačili tužbu u podnesku od 10. ožujka 2025.god. temeljem čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (objavljenom zaključno u Narodnim novinama RH broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19- koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe ) kojim je određeno da iznimno od odredbe stavka 1., tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Dakle, tužitelji su o egzaktnoj visini svoje tražbine mogli saznati tek nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u ovom postupku s obzirom da tuženik nije prihvatio nalaz ovlaštenog vještaka koji je predan uz tužbu. Isto je u skladu sa Zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 26. studenog 2021.god., kao i Pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.god.

30. Stoga je donesena odluka kao u izreci rješenja.

31. Odluka se donosi stoga na temelju specificiranog tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od dana 10. ožujka 2025.god.

32. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u izračun više plaćenih anuiteta po kreditu (list 9-12 spisa), solemnizaciju i ugovor o kreditu (list 13-22 spisa), mišljenja (list 53-60 spisa), obavijesti (list 61-65 spisa), aneks uz ugovor o kreditu i dokumentaciju (list 69-81 spisa), izračun konverzije kredita (list 82-84 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (list 85-89 spisa), obavijest o provedenoj konverziji i otplatni plan (list 90-103 spisa), mišljenje (list 104 spisa), aneks uz ugovor o kreditu i dokumentaciju (list 108- 135 spisa), preslik povratnice i prijamne knjige (list 155 i 156 spisa), otplatni plan (list 167-169 spisa), specifikaciju isplate kredita (list 170 spisa), obavijesti o promjenama kamatnih stopa (list 171 i 172 spisa), pregled prometa za klijenta (list 173-216 spisa), pregled prometa za klijenta (list 217-237 spisa), obavijesti (list 238 i 239 spisa), mišljenja i sudsku praksu (list 240-295 spisa), promet računa (list 399-443 spisa), sudsku praksu (list 444-471 spisa), izračun (list 485 spisa), arhivu tečajnih lista (list 486 i 487 spisa), izračun konverzije (list 488-490 spisa), sudsku praksu (list 494-520 spisa), izvadak iz obrtnog registra (list 555 spisa), podatke o plaćanjima za nekretninu (list 557-620 spisa), promet računa (list 621-677 spisa), fotografije (list 684-694 spisa), građevinsku dozvolu (list 995-698 spisa), rješenje o izvedenom stanju (list 699-702 spisa), sudsku praksu (list 703-753 spisa), pregled prometa za klijenta (list 756-780 spisa), zapisnik (list 781-799 spisa), dokumentaciju o kreditu (list 817-833 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije zaprimljeno 28. listopada 2024. (list 887-903 spisa), dokumentaciju uz kredit i konverziju (list 918-1012 spisa), očitovanje vještaka Mikac Matije od 13. siječnja 2025. (list 1022-1025 spisa), saslušao je svjedokinju KČ, saslušao je vještaka Mikac Matiju, te je saslušao tužitelja BČ i tužiteljicu DČI, kao stranke u svrhu dokazivanja.

33. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev I.tužitelja i II.tužiteljice od dana 10. ožujka 2025.god. ( sukladno rješenju o preinaci tužbenog zahtjeva ) u cijelosti osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

34. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

35. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

36. Nije sporno da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik Hypo-Alpe- Adria-bank d.d., što je vidljivo iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

37. Nije sporno da su I.tužitelj DČ kao korisnik kredita, te II.tužiteljica BČI, kao sudužnik i založni dužnik i pravni prednik tuženik Hypo Alpe Adria Bank, kao banka sklopili Ugovora o kreditu i to Ugovor o kreditu broj 146-317/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 25. rujna 2006.god., po kojemu je banka odobrila korisniku kredita Srebrenjaku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 150.000,00 CHF (švicarskih franaka ) i to stambeni kredit za izgradnju kuće (tako je navedeno u samom ugovoru ), na rok od 240 mjeseci, uz kamatnu stopu od 3,88 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 899,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 4. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz [adresa], ugovor su osim tužitelja potpisali i UČ i KČ kao založni dužnici. Banka je upisala založno pravo na gradilište u vlasništvu I.tužitelja i II.tužiteljice i još na kući založnih dužnika RČ i KČ. Iznos kredita je uplaćen I.tužitelju, što nije sporno. Banka je temeljem tog ugovora upisala založno pravo na nekretnini. Kredit je uzeo I.tužitelj kao fizička osoba, tako je navedeno u samom ugovoru.

38. Nije sporno da je u Ugovoru određeno da kamatna stopa iznosi 3,88 % godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

39. Nije sporno da su I.tužitelj i II.tužiteljica i pravni prednik tuženika kao banka sklopili i Aneks tog Ugovora o kreditu dana 23. ožujka 2016.god. sklopili Aneks (dodatak) ugovora o kreditu broj 146-317/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji Aneks su sklopili temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i kojim Aneksom tuženik tužitelju izračunao preplatu uplata na dan 30.09.2015.god. sukladno navedenom Zakonu i to u iznosu od 32.399,65 HRK, ako i ostatak nedospjele glavnice u iznosu od 66.447,43 EUR. Kredit je denominiran iz valute CHF u valutu EUR.

40. Nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen i to prijevremenom otplatom.

41. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Sporno je da li su tužitelji potrošači.

42. Sporno je da li su tužitelji izvršenom konverzijom u potpunosti namireni sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu, te što je s izračunom glavnice koja je izračunata u provedenom postupku konverzije.

43. Sud smatra da I.tužitelj kao korisnik spornog kredita i II.tužiteljica kao sudužnik po spornom ugovoru o kreditu imaju pravo od tuženika solidarno tražiti isplatu previše uplaćenih iznosa, što će se dalje obrazložiti, jer je očito iz dokumnetacije u spisu da su posrni ugovor o kreditu otplaćivali I.tužitelj kao korisnik kredita, a njegova supruga kao sudužnik po tom ugovoru je isto ovlaštena potraživati te navodno preplaćene iznose od tuženika.

44. Sud smatra da tužbom nisu nikako trebali biti obuhvaćeni i založni dužnici UČ i KČ s obzirom da njima po ugovoru nikakvi novci nisu isplaćeni, niti su oni taj kredit otplaćivali, oni su samo kao osiguranje vraćanja tog kredita da li u zalog (hipoteku ) svoju nekretninu – kuću, a za koju kuću oni nisu dobili novčana sredstva od spornog kredita, već su ista utrošena za gradnju potpuno nove kuće na drugoj lokaciji, a na kojoj lokaciji tj. tada gradilištu si je banka također upisala založno pravo, a koja nekretnina je bila u vlasništvu ovdje tužitelja, što je sve navedeno u samom ugovoru o kreditu.

45. Tužitelji u svojoj tužbi od tuženika traže isplatu, smatrajući da je tužiteljima postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

46. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

47. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

48. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

49. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

50. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

51. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

52. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

53. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

54. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

55. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

56. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

57. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

58. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

59. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

60. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

61. Sud smatra da su i I.tužitelj i II.tužiteljica potrošači, po tom ugovoru o kreditu, to je već obrazloženo u posebnom rješenju suda od dana 10. rujna 2024.god., a osim toga, jer im je to sam tuženik priznao sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kada je s njima sklopio po tom ugovor o kreditu Aneks istog dana 23. ožujka 2016.god. Osim toga sud je utvrdio na temelju ostale dokumnetacije u spisu i to Građevinske dozvole za novu kuću, računa za izvođenje radova za tu kuću, te iz fotografija same kuće da se doista radi o obiteljskoj kući na adresi [adresa], a tuženik to ničim nije osporio.

62. Sam tuženik je i u ugovoru o kreditu naveo da se rado i stambenom kreditu za izgradnju kuće, status potrošača tužiteljima je potvrdio time što je s njima sklopio aneks ugovora o kreditu sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.god. To što su dodatno osiguranje vraćanja toga kredita, a koji kredit je bio dan u visokom iznosu, dale i tvrtka Kavran Stolarija d.o.o. i to mjenicu i zadužnicu, nije od značaja jer ta tvrtka, iako su tužitelji radili u istoj, očito nema niti sjedište niti poslovni prostor u toj novo izgrađenoj kući koja je izgrađena iz spornog kredita, niti je tu obavljala svoju djelatnost. Tuženik kao banka je i u Zahtjevu za odobravanje kredita i Zapisniku jasno naveo da se kredit daje za izgradnju kuće i da je isti stambeni kredit, te nigdje nije, iako je očito sam sastavljao i ugovor i Aneks naveo da bi se novo izgrađena kuća koristila u poslovne svrhe, a svakako je tijekom razdoblja vraćanja kredita sve provjere mogao izvršiti i o tome u spis dostaviti dokaze, a što nije. Osim toga uvidom u Obrtni registar utvrđeno je da je obrt ovdje II.tužiteljice naziva PVC Stolarija Kavran&CO odjavljen s danom 31. svibnja 2008.god., dakle ubrzo nakon što je odobren taj kredit (s obzirom na rok na koji je odobren ). U svezi istoga su iskaze dali tijekom postupka i sami tužitelji što će se dalje obrazložiti.

63. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

64. Već je naprijed obrazloženo kada je tužba tužitelja predana sudu putem pošte preporučeno i to dana 13. lipnja 2019.god.

65. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

66. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

67. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje budući da je podnesena upravo na datum 12. lipnja 2019.god. (putem pošte preporučeno ) što je bio zadnji dan za podnošenje tužbe s ovog osnova.

68. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-76/19 do C-782/19.

69. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

70. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C- 698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

71. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 13. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

72. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

73. Dakle, tužitelji su tijekom ovog postupka jasno naveli da traže isplatu s osnova preplaćenih iznosa koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, kao i na isplatu preplaćenih iznosa koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, te kod iznosa koji se odnosi na tzv. ostatak glavnice koji iznos je tuženik pogrješno temeljem ništetnih odredbi iz ugovora obračunao u provedenom postupku konverzije.

74. Što se tiče prigovora zastare na specificirani tužbeni zahtjev nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a u svezi kojeg je odlučeno posebnim rješenjem, valja istači da se zastara i za to prekida već podnošenjem same tužbe u ovom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe što je stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela broj Su-IV- 123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024.god.

75. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 13. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu ( putem pošte preporučeno ), te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

76. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je svjedokinju, zatim je saslušao I.tužitelja i II.tužiteljicu kao stranke u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenjem. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka prije zaključenja glavne rasprave, kako je naprijed navedeno.

77. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

78. Sukladno sudskoj praksi nije niti potrebno saslušanje svjedoka koji niti nisu sudjelovali izravno u pregovaranju tužitelja i banke o dobivanju spornog kredita, niti pak je naveden kao potpisnik u ugovoru o kreditu ili aneksu ugovora o kreditu. Takva je recentna sudska praksa i Ustavnog suda Republike Hrvatske npr. U-III-1593/2021 i dr. od 29. studenog 2023.god. Osim toga tuženik je odustao od saslušanja svjedoka.

79. U ovom postupku su saslušani svjedoci predloženi po tužiteljima, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje i saslušan je tužitelj.

80. Svjedokinja KČ je u svom iskazu izjavila da je II. tužiteljica DČI njezina kćer, a I. tužitelj joj je zet. Sjeća se da su I. i II. tužitelji uzimali 2006. godine kredit u tadašnjoj Hypo Alpe Adria bank, a koji kredit im je bio potreban za gradnju nove kuće u [adresa]. Ona s njima nije odlazila u banku, tako da ne zna što im je rečeno, bila je samo na potpisu tog ugovora kao založni dužnik kod javnog bilježnika, a javni bilježnik im nije ništa posebno objašnjavao. Ona ne zna niti koji iznos kredita koji su uzeli niti uvjete. Po tom ugovoru o kreditu si je banka upisala hipoteku na njezinu kuću i kuću sada pokojnog supruga UČ, a koja se nalazila na adresi [adresa] kojoj su onda živjeli ona i suprug i I. i II. tužitelji. Nakon što su dobili taj kredit oni su sagradili kuću, novu, tu u [adresa] u prvoj ulici iza bolnice, ne zna kako se ulica zove, a ne zna niti kada su počeli graditi kuću niti kada su je završili. Međutim kada je kuća završena I. i II. tužitelji su se sa svojom djecom i to dva sina tamo odselili i tamo oni žive. U toj novoj kući tužitelji nikada nisu obavljali nikakvu djelatnost niti u svezi obrta niti trgovačkog društva. Ne ne sjećam da bi još u vezi čega odlazila u banku u vezi tog kredita, niti pak što zna o konverziji. Misli da je taj kredit u cijelosti otplaćen jer je skinuta hipoteka s njezine kuće koja je na njoj bila upisana. Ne zna koliko su tužitelji morali plaćati mjesečne rate po tom kreditu, samo zna da je otpočetka to bilo u redu, a onda su rate rasle pa su se onda tužitelji razočarali zbog toga u banku. Kada su bili kod javnog bilježnika taj ugovor o kreditu je već misli bio pripremljen. Ne sjeća se da li je javni bilježnik upozorio na kakav rizik vezano uz valutu CHF ili promjenjivu kamatu. Zbog porasta rata je kod tužitelja došlo do ugroženosti životnog standarda makar su ispočetka živjeli kod njih. Taj kredit su otplaćivali I. i II. tužitelji, skupa.

81. Sud je iskazu svjedokinje povjerovao jer je dan iskreno i logično, te je su u skladu s ostalim dokazima u spisu, makar se svjedok ne sjeća detalja.

82. I.tužitelj DČ, je u iskazu izjavio da je njegova sadašnja adresa [adresa], a ranije je živio na adresi [adresa]. Ovdje II. tužiteljica je njegova supruga. 2006. godine su trebali kredit za gradnju nove kuće na gradilištu koje su već imali. Za kredit su pitali samo u tadašnjoj Hypo Alpe Adria bank iz razloga jer su u toj banci dobivali plaće. U banci su tražili kredit u iznosu od 100.000,00 EUR-a, pretpostavlja da je banka provjerila njihove podatke koje su imali i onda su im ponudili kredit u valuti CHF i to u iznosu od 150.000,00 CHF što je tada bilo tih 100.000,00 EUR-a i to na rok od 20 godina.

Kamata je bila promjenjiva, oni su postupili s povjerenjem u banku kao njezini klijenti i u tom trenutku nisu znali da se ta kamata može tako jako mijenjati. Što se tiče toga da im je rata bila vezana uz tečaj švicarskog franka naveo je da im je to bio prvi stambeni kredit, banka nije najavljivala da bi moglo biti nekih većih promjena, očekivali su eventualne promjene do 5%. Prvotne rate su im bile 3.500,00 kuna što su mogli normalno plaćati. Bili su na potpisivanju ugovora kod javnog bilježnika, pročitao je ugovor i te opće podatke o kreditu.

Po tom ugovoru je banka upisala hipoteku i to na kuću tasta i punice UČ i KČ, te na gradilište gdje se je ta kuća morala sagraditi. Osim toga je banka koja je imala podatke o njima tražila još i osiguranje od firme od supruge, ali ne zna točno što, niti pak zna zašto. Navodim da taj kredit nije imao nikakve veze s firmom supruge, niti pak je novac utrošen za to, novac od tog kredita utrošen je samo za izgradnju te nove kuće na adresi [adresa], gdje sada žive supruga i on i njihova dva sina. Novci od tog kredita su bili dovoljni za izgradnju prve faze te kuće, tj. za izgradnju do pod krov i kuća je zatvorena, ta gradnja je bila krajem 2006., pa negdje do 2007. ili 2008. godine, a nakon toga su rate tog kredit jako porasle i nisu mogli dalje kuću uređivati.

Maksimalne rate koje su morali plaćati su bile 7.000,00 kuna mjesečno. Kako su financijska sredstva trošili na otplatu kredita tako kuću nisu mogli završiti, završavali su ju postepeno, prema mogućnosti, te je ista završena prije 4 ili 5 godina kada su se u nju uselili s dva sina. Nikad u toj kući nisu obavljali nikakvu gospodarsku djelatnost. Rate tog kredita su plaćane s njihovih plaća, ponekad se znalo dogoditi da malo kasne u plaćanju. Banka nikada nije tražila da opravdaju trošenje sredstava iz tog kredita, niti je izvršila kakve kontrole.

Kada su se te rate povisile već su onda iz medija čuli kakvi su problemi s kreditima u švicarcu. Tako su isto iz medija saznali da se može provesti konverzija, htjeli su si olakšati otplatu. U banci su im rekli da će im nakon toga biti manja rata, pa su to prihvatili, rata je pala, zna da je bila osjetno manja, ali ne zna koliko. Taj kredit je otplaćen prijevremenom otplatom prije godinu dana, ne znam točno koliko su još morali platiti, postoji dokumentacija. Nakon toga su skinute hipoteke s ove nekretnine gdje je nova kuće i s nekretnine tasta i punice.

Zbog prijevremene otplate kredita su banci morali platiti nekakve naknade, međutim ne zna točne iznose postoji dokumentacija. Banka im nije ponudila kredit i u drugim valutama. Nisu mogli pregovarati o biloj kojoj odredbi ugovora, samo tako su im ponudili. Ugovor je bio unaprijed pripremljen prije potpisivanja. Niti u banci niti kod javnog bilježnika ih nisu upozorili na kakvu rizičnost valute CHF ili promjenjive kamate za kamatu je rečeno samo da je 3,88% i da je promjenjiva, drugo nije rečeno. Očekivao je kao klijent da će ga banka upozoriti ako postoje kakvi rizici.

Nije mogao pregovarati o odredbama o troškovima obrade kredita i naknadama. Da je znao da postoje kakvi rizici u vezi tog kredita isti ne bi uzeo. Povećani iznosi rata su utjecali na njihov životni standard jer su živjeli kod tasta i punice, a željeli su se preseliti u svoju kuću. Aneks ugovora o konverziji je potpisao iz razloga da bude manja rata i da bude lakša otplata. Nije mogao pregovarati oko koje odredbe tog aneksa bio je unaprijed sastavljen. Nije mu rečeno da se tim aneksom nečega odriče ili da nema daljnjih potraživanja. Nije mu rečeno da je CHF stabilna valuta.

Supruga je u to vrijeme imala obrt. Rate su plaćane ustegom s plaće i vjerojatno je ponekad plaćeno na šalteru banku. Taj kredit u valuti CHF je banka jedino ponudila. Kredit je isplaćen u kunama. Obrada zahtjeva za kredit je trajala nekih mjesec ili dva. Postupao je s povjerenjem u banku, kao njihov klijent. Oni su kao klijenti od banke tražili svotu koja im treba, banka je rekla da im to jedino može ponuditi, kredit u valuti CHF. Pročitao je taj ugovor. To im je bio prvi stambeni kredit, razumio je što se tiče iznosa i roka otplate, a onaj stručni dio nije njihova domena, postupio je s povjerenjem u banku.

Nije tražio pojašnjenja jer u tom trenutku nije ni smatrao da postoje kakve zamke, niti je kao laik uopće znao što bi trebao tražiti.

83. II.tužiteljica DČI, je izjavila da je slušala iskaz svog supruga, I. tužitelja i može potvrditi što je isti rekao, za taj kredit su skupa išli u banku. U banci su im rekli da je to najpovoljniji kredit, ništa posebno nisu rekli, samo da je kamata mala. Taj kredit je uzimala kao fizička osoba, a kako je bila njihov klijent imali su sve njezine podatke tako i da ima obrt za PVC stolariju i onda su tražili dodatna osiguranja, međutim uz dvije hipoteke koje si je banka upisala, smatra da je isto neprimjereno, međutim tako je bilo. Dok su bili kod javnog bilježnika on im je samo naglasio da ako ne budu plaćali taj kredit da će uzeti kuću od njezinih roditelja. Prve rate su im bile 3.500,00 kuna, a najviše im je bilo 7.000,00 kuna mjesečno. Rate su plaćali tako da su im skidali s njihovih plaća, a nekad je nosila novce na šalter banke, i sve te rate im je banka priznala. O konverziji su doznali putem medija te su si željeli olakšati plaćanje istih, tj. da im se iznos rate smanji, te su istu sklopili. U toj novoj kući niti za vrijeme gradnje, niti sada nakon što se dovršena, nikada se nije obavljalo ništa u svezi njezinog obrta, a banka nikada nije tražila nikakvo pravdanje sredstava. Taj kredit su prijevremeno otplatili da si nekako olakšaju svoje kreditno stanje i prilikom te otplate su banci morali platiti još nekih 18.000,00 ili 20.000,00 EUR-a. Sada više ne zna da li im je tom prilikom banka izračunala ili naplatila kakvu naknadu. Niti u banci niti kod javnog bilježnika nisu objasnili što je valuta CHF i što je promjenjiva kamatna stopa. Očekivala je od banke da će je upozoriti ako postoji kakav veći rizik. Postupala je s povjerenjem u banku. Na toj adresi [adresa] gdje je sagrađena ta nova kuća se nikada nije obavljala kakva poslovna djelatnost. Nisu mogli pregovarati oko bilo odredbe aneksa ugovora. I on je bio unaprijed pripremljen kao i ugovor o kreditu. Nisu bili upozoreni da ako sklope aneks da se onda odriču nekakvih prava. Kredit im je isplaćen u kunama, i naplaćeni troškovi obrate kredita su u kunama. U banci nisu tražili ponudu kredita u kojoj drugoj valuti. Taj ugovor je pročitala. Išli su s povjerenjem u banku, za klauzulu nije znala, za promjenjivu kamatu je shvatila da se može mijenjati, ne niti to do kraja, ali svakako ne da bi se to moglo toliko puno mijenjati. Nije tražila pojašnjenje tih odredbi koje joj nisu bile jasne.

84. Oba tužitelja su u svojim iskazima ostali kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer su iskreni, logični i životno uvjerljivi.

85. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula) i da li tužitelj na temelju takvih ništetnih odredbi ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa. Sporno je da li tužitelji imaju pravo na isplatu preostale glavnice koja je pogrješno obračunata u postupku konverzije zbog tih ništetnih odredbi.

86. U pogledu obrazloženja odredbi ugovora, jasnoće istih i postupka koji je prethodio potpisivanju kredita, te kasnijih izmjena, za taj ugovor o kreditu je jednako obrazloženje suda o tome što je utvrđeno tijekom postupka.

87. Analizirajući iskaz I. i II.tužitelja valja reći da sud iz istih utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavljaju tipski ugovor te da tužitelji nisu bili u dovoljnoj mjeri informirani o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelje prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljima nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ih je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

88. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetna ugovora, tužitelje moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

89. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

90. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

91. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

92. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

93. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

94. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

95. Predmetni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

96. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba u tom ugovoru kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

97. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik I i II.tužitelje, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužiteljima, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

98. Tuženik nije dokazao da je tužitelje upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da tom ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

99. Navedene odredbe tog predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

100. Tužiteljima je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljima kao klijentima - potrošačima, da pristanu na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

101. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

102. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelje kao potrošače, u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelji ne mogu predvidjeti visinu svoje obveze.

103. Tuženik nije dokazao da je tužitelje upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da su tužitelji bili upoznati i svjesni činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

104. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelji imaju obvezu vratiti banci i cijena.

105. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi tog ugovora koji ugovori su sastavljeni od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

106. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

107. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

108. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

109. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

110. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

111. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.

112. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

113. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

114. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa ( Dodatka ) od 23. ožujka 2016.god., kada je za taj ugovor o kreditu sklopljeni Aneks, nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

115. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

116. Kamatna stopa određena u tom Aneksu od 23. ožujka 2016.god. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

117. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer tim Aneksom od 23. ožujka 2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

118. Sklapanjem tog Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te su tužitelji i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećeni, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

119. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

120. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

121. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

122. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

123. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

124. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

125. Ovaj sud smatra da se tužitelji (I.tužitelj kao korisnik kredita i II.tužiteljica kao sudužnik ) sklapanjem tog aneksa tog ugovora nisu odrekli tih prava, niti su dali, niti su mogli dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nisu odrekli svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti su pristali na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelji nisu bili informirani niti su mogli znati čime bi se takvim odricanjem odrekli.

126. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

127. Dakle, i I.tužitelj kao korisnik kredita i II.tužiteljica kao sudužnik i založni dužnik imaju prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

128. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

129. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

130. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

131. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum ( za taj ugovor ) kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

132. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužiteljima ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa), ovdje za taj ugovor o kreditu i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

133. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužitelj više uplatio određeni iznos ( u Aneksu nazvan pretplatom ).

134. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

135. Iz iskaza I i II.tužitelja ( potrošača ) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer im se samim pretvaranjem tog kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njihova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila ), dakle lakše im je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da su zbog toga na isto pristao jer im se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da su se odrekli daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

136. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje su tužitelji kao potrošači platili preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

137. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

138. Tijekom postupka je donesena i odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-1096/2022 kojom se odlukom daje pravo potrošačima s konvertiranim kreditima na puna obeštećenja, ako ta obeštećenja nisu postignuta konverzijom postupak, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji, kao i da i financijskim vještačenjem u postupku treba utvrditi iznos obeštećenja. Vrhovni sud RH je donio i odluku Rev-586/2019, u kojoj navodi kako su potrošači konverzijom dobili sve preplate, ali nisu i zatezne kamate koje moraju dobiti.

139. Ovaj sud je u ovoj odluci naveo što smatra temeljem recentne sudske prakse i zašto se donosi odluka kao u izreci.

140. U konkretnom slučaju je tuženik (banka ) prilikom provedbe konverzije na dan 23. ožujka 2016.god. utvrdila i u sklopljeni Dodatak ( Aneks ) Ugovora o kreditu navela da su tužitelji preplatili ( navedeno kao preplata ) iznos od 32.399,65 HRK kuna, te je utvrđeno da nedospjela glavnica iznosi 66.447,43 EUR, a u svezi kojeg iznosa je i provedeno vještačenje u ovom postupku, te sud donosi daljnje odluke, što će dalje biti obrazloženo.

141. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati. U konkretnom slučaju tuženik isto nije dokazao, a što je već naprijed obrazloženo.

142. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan za taj ugovor o kreditu jer je nerazumljiv, to tužiteljima pripada pravo da im tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

143. Radi utvrđenja iznosa tzv. preplate sud je Rješenjem od dana 10. rujna 2024.god. odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnost : koji su iznosi, izraženi u kunama i u sadašnjoj valuti euro, po mjesecima i ukupno, preplaćeni otplatama po predmetnom o kreditu u odnosu na iznose koje bi tužitelji bili dužni platiti da se od početka otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa, do konverzije; koji su iznosi, izraženi u kunama i u sadašnjoj valuti euro, po mjesecima i ukupno, preplaćeni radi ugovorene valutne klauzule u CHF na ime kunskih iznosa anuiteta u odnosu na kunske iznose koje bi tužitelji bili dužni platiti po ugovorenom tečaju CHF prema kuni na dan isplate kredita, kada se ujedno uvaži preplata zbog povećanja kamatne stope, do konverzije; ukupne preplate iznosa anuiteta po mjesecima (zbroj prethodnih točaka); (time da je po prijedlogu tužitelja potrebno utvrditi pozitivne razlike u anuitetima s osnova tečaja i kamate); koliko iznosi preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije, uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno anuitete po početnom otplatnom planu te je li istu tuženik obračunao sukladno početnom otplatnom planu tj. prema početnoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF prema kuni na dan isplate kredita, a ukoliko nije tj. ukoliko je u konverziji glavnica utvrđena u višem iznosu, utvrditi iznos razlike između te glavnice i glavnice utvrđene u konverziji – u kunama i u sadašnjoj valuti euro; je li tužitelj uplatama anuiteta (i preplatama u odnosu na početni otplatni plan) namirio tako dospjelu glavnicu do trenutka konverzije; iznos preplate i glavnicu u konverziji; je li tužitelj, i koliko, preplaćivao i nakon konverzije – uslijed previsoko utvrđene glavnice i uslijed nepravilnoga otplatnog plana (postavljenoga kao da se radi o novom kreditu, pa uslijed toga manjem smanjivanju glavnice), te da iznose preplata po mjesecima i ukupno (kako je naprijed navedeno) vještak osim u ukupnom iznosu utvrdi i za svakog tužitelja razdvojeno sukladno njihovim uplatama, zatim i da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 i da li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita ( CHF/EUR ), da naznači koje iznose je tužitelj plaćao kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Vještačenje je povjereno stalnom sudskom vještaku Mikac Matiji iz [adresa].

144. Vještak Matija Mikac je u izradi svog nalaza koristio dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

145. Po zahtjevu vještaka, tuženik je po nalogu suda dana 23. rujna 2024.god. u spis dostavio svu dokumentaciju vezano uz predmetni ugovor o kreditu.

146. Stalni sudski vještak je dana 28. listopada 2024.god. dostavio svoj nalaz i mišljenje u kojem navodi da u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. tužitelj je temeljem promjena tečaja preplatio iznos od 13.369,56 EUR, dok je zbog promjena kamatnih stopa platio 7.489,19 EUR više, odnosno ukupno 20.858,75 EUR. Tužitelj je nakon konverzije nastavio otplaćivati 58.262,51 HRK veću glavnicu nego što bi otplaćivao da se kredit nije konvertirao već da se plaćao prema početnom otplatnom planu i tečaju. Prema tečaju EUR/HRK na datum konverzije proizlazi da je korisniku utvrđena glavnica konvertiranog kredita veća za 7.627,15 EUR.

Na datum konverzije iznos preplate koji je tuženik priznao tužitelju i s kojim iznosom ga je obeštetio iznosi ukupno 38.165,79 HRK, odnosno 4.996,29 EUR prema tečaju na datum konverzije. Konvertirana glavnica iznosi 66.447,43 EUR. Nakon konverzije je tužitelj otplatio višak utvrđene glavnice u konverziji u iznosu od 7.627,15 EUR zajedno s kamatama na tako naplaćeni višak u iznosu od 2.262,08 EUR, dakle ukupno 9.889,23 EUR. Vještak navodi da se zadatkom traži da se svi iznosi izračunatih preplata razdvoje za svakog tužitelja posebno, međutim uvidom u dokumentaciju u spisu (izvodi iz tekućih računa za oba tužitelja) ocijenio je da se ovo ne može nedvojbeno utvrditi za sve uplate po kreditu iz razloga što neke uplate po kreditnoj partiji (prvenstveno u razdoblju 2014-2015) nisu vidljive u ispisu tekućeg računa bilo kojeg od tužitelja iz čega proizlazi da su plaćene u gotovini u poslovnici ili putem nekog trećeg računa.

Za potrebe izvršenja ovog dijela zadatka bilo bi nužno od tuženika pribaviti dokumentaciju o uplatama na kreditnu partiju – s kojeg računa i u čijem vlasništvu je koji iznos uplaćen, odnosno tko je bio uplatitelj u slučaju uplate u poslovnici. Međutim, ono što se može utvrditi je da izuzev spomenutog razdoblja 2014. – 2015. kad su oba tužitelja vršila uplate, ali se za neke uplate ne može sa sigurnošću utvrditi porijeklo, ostatak kredita je u razdoblju od 2006-2014, te od 2016- 2023 podmirivan isključivo s tekućeg računa I.tužitelja DČ.

Nadalje je vještak naveo da je konverzija kredita je provedena u skladu s Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa ugovora o kreditu tuženik je za zatvaranje obveze po simuliranom EUR kreditu koristio sve uplate korisnika kojima su se podmirivale obveze za glavnicu i redovnu kamatu. U razdoblju od 31.10.2006 – 3.10.2008 tečaj po kojem je tužitelj vršio otplatu anuiteta je bio niži od tečaja isplate kredita. U navedenom razdoblju je u skladu s time na ime promjena tečaja platio 501,78 EUR manje nego što bi platio po početnom tečaju.

147. Na isti nalaz i mišljenje su tužitelji stavili prijedlog, a tuženik je stavio primjedbe. 148. Sud je tuženiku dopisom od 10. prosinca 2024.god. naložio da dostavi svu dokumentaciju koju navodi vještak Mikac u nalazu i mišljenju, te je tuženik dana 13. prosinca 2024.god. dostavio dodatnu dokumentaciju.

149. Nakon te zaprimljene dokumentacije vještak se očitovao na primjedbe stranaka dana 13. siječnja 2025.god. gdje navodi da je Nalaz izvršen u potpunosti u skladu s sudskim zadatkom tako da sam izmjene i dopune koje navodi tuženik spreman je izvršiti temeljem novog zadatka Suda. U prilogu svog podneska tuženik je dostavio dokumentaciju iz koje se može iščitati koji od tuženika je uplaćivao koje anuitete tako da ovdje, u skladu s zadatkom daje dopunu svog Nalaza. Iznosi preplata po mjesecima i ukupno i za svakog tužitelja razdvojeno sukladno njihovim uplatama do datuma konverzije. Od ukupnog iznosa preplate do datuma konverzije u iznosu od 20.858,75 EUR, na uplate koje je izvršio DČ se odnosi preplata u iznosu od 18.171,01 EUR, dok se na uplate koje je izvršila DČI odnosi 2.687,74 EUR. U razdoblju nakon konverzije je kredit isključivo podmirivao DČ..

150. Zatim je vještak Matija Mikac i usmeno saslušan na ročištu održanom dana 18. ožujka 2025.god. gdje je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od dana 28. listopada 2024. kao i kod očitovanja od 14. siječnja 2025. Na pitanje na koji način je izvršio izračun prilikom izrade nalaza i mišljenja, odgovorio je da se odgovor na pitanje nalazi na stranici 3 nalaza i mišljenja. Preplata se izračuna kao odnos realno naplaćenih kunskih iznosa koji proizlaze iz visine anuiteta i razine tečaja na pojeni dan dospijeća, odnosno uplate i iznosa koji bi bili naplaćeni da se visina anuiteta i razina tečaj nisu mijenjali u odnosu na početne. Uzima se visina anuiteta s tečajem plaćanja i od toga se oduzme produkt početnog iznosa anuiteta i visine tečaja na datum isplate i iz navedenog proizlazi razlika. U svojem izračunu je utvrdio postojanje razdoblja u otplati predmetnog ugovora o kreditu u kojima je tužitelj namirivao manje iznose od onih navedenih u otplatnom platu, to je uzeo u obzir i navedeno je iskazano u nalazu i mišljenju na strani 16. Prema zadatku suda je bilo zatraženo da se utvrde samo pozitivni iznosi, te je u prvom dijelu nalaza utvrdio isključivo pozitivne iznose temeljene na rastu tečaja. Negativni iznosi su prikazi u zadnjoj točki nalaza, zasebno. Pri izradi izračuna je koristio tečaj na dan dospijeća i na dan plaćanja, a koristio je oba tečaja u odnosu na kada je koji anuitet podmiren, anuiteti koji su podmireni na datum dospijeća su obračunati po tom datumu, anuiteti koji su kasnili s plaćanjem koristio je tečaj kada je anuitet podmiren, odnosno neki anuiteti su se djelomično podmirivali na više datuma, te je u tom slučaju u obračunu uzet prosječni alikvotni tečaj svih uplata. Kod izračuna razlike zbog promjene kamata i kod izračuna razlike zbog promjene tečaja je uračunao i anuitet od 30. rujna 2015., uzeo je u obzir razliku po navedene dvije osnove i za posljednji anuitet, te je u nalazu na strani 10 utvrdio da s obzirom tužitelj nije sam podmirio zadnji anuitet, već je on podmiren iz tzv. pretplate iz konverzije da se za navedeni iznos za tog zadnjeg anuiteta iznos iz konverzije za koji je tužitelj obeštećen ima uvećati za taj iznos, tako da je izračunao da je ukupni iznos preplate iz konverzije 38.165,79 kuna, odnosno 4.996,29 eura prema tečaju na datum konverzije.

140. Nakon toga stranke nisu stavljale daljnje prigovore. Ističe se da je vještak davao dodatna očitovanja na primjedbe stranaka, po nalogu suda, a da su tužitelji svoj tužbeni zahtjev specificirali dana 10. ožujka 2025.god.

141. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje, te očitovanje i dopunu nalaza stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

142. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

143. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

144. Tako je sud obvezao tuženika po Ugovoru o kreditu broj 146-317/2006 na isplatu iznosa od ukupno 20.858,75 EUR, a navedeni iznos predstavlja razliku između kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu, s početno ugovorenom kamatnom stopom od 3,88 % godišnje i kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, kao i s početnim tečajem CHF (švicarski franak )/HRK, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem u ovom postupku.

145. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i to za razdoblje dospijeća od 31. ožujka 2007.god. do zaključno 24. ožujka 2016.god. (datum nakon sklapanja aneksa ugovoru ), nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelji plaćali pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu, po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

147. Nadalje, u konkretnom slučaju je tuženik (banka ) prilikom provedbe konverzije na dan 23. ožujka 2016.god. utvrdila i u sklopljeni Dodatak ( Aneks ) Ugovora o kreditu navela da su tužitelj više uplatio (priznata je preplata ) iznos od 32.399,65 HRK, te je utvrđeno kao ostatak neotplaćene glavnice u iznosu od 66.447,43 EUR, a u svezi kojeg iznosa je i provedeno vještačenje u ovom postupku, te sud donosi daljnje odluke, što će dalje biti obrazloženo.

148. Tužitelji tvrde da tuženik nije u skladu sa zakonom proveo konverziju, budući da je u postupku konverzije obračunao iznose temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a u kojima tužitelj s tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati već je mogao samo prihvatiti konverziju ili ju odbiti. S obzirom da je tuženik kada je proveo konverziju kredita i sklopio Dodatak ugovoru s tužiteljima, pogrješno izračunao ostatak glavnice i preplatu u tom postupku konverzije, pa se sada ista u ovoj odluci ne može uzeti u obzir.

149. Vještak Mikac Matija je u nalazu i mišljenju jasno naveo da je tuženik u postupku konverzije tuženik tužiteljima obračunao novu glavnicu kredita koja je za ukupno 9.889,23 EUR viša u odnosu na iznos koji bi bio u slučaju da se kredit otplaćuje prema početnom otplatnom planu i početnim uvjetima, pa tužitelji ispravno traže da im tuženik isplati taj iznos s osnova umanjene glavnice, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 24. ožujka 2016.god. (datum nakon provođenja konverzije tj. sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu ), do isplate.

151. Tako ukupan iznos koji tužitelji potražuju od tuženika iznosi 30.747,98 EUR (20.858,75 EUR + 9.889,23 EUR ), stoga je odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

152. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

153. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku, isti je istaknut u odgovoru na tužbu, gdje navodi da za slučaj da sud ocijeni osnovanim tužbeni zahtjev ističe procesno-pravni prigovor radi prebijanja u odnosu na razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja CHF, a koji je tuženik kasnije na ročištu održanom dana 13. lipnja 2024.god. postavio u ukupnom iznosu od 3.800,00 EUR, navodi se da tuženik nije isti nakon provedenog vještačenja u ovom postupku postavio u nikakvom iznosu, niti je naznačio razdoblje u kojem isti potražuje.

154. Vještak Mikac je u svom nalazu i mišljenju, te očitovanju u svezi razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog sve objasnila i izračunala, uzela je u obzir te tzv. negativne tečajne razlike, te tuženik na takav nalaz nije imao primjedbe što se tiče matematičkih izračuna već samo pravnih pitanja i postavljenog zadatke vještačenja.

155. Osim toga sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani ono što je primala na temelju takvog ugovora. Tuženik u prigovoru prijeboja tvrdi da mu je tužitelji radi ništetnosti odredbi dužan vratiti ono što je primio zbog obračuna u postupku konverzije.

156. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što takvim obračunom konverzije tužitelji nisu ništa primili, odnosno stekli bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke.

157. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer su tužitelji u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspjeli u cijelosti.

148. Trošak tužitelja priznaje trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora (ukupan iznos od 30.747,98 EUR ) i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23 ) iste tj. 2,00 EUR/bod, a s obzirom na VPS iznos boda za pojedinu radnju je 250 bodova tj. 2,00 EUR/bod je onda 500,00 EUR pojedina radnja.

149. Tužiteljima se priznaju slijedeći troškovi zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, kako je zatraženo u predanom troškovniku sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku i to sve uvećano za 10 % (zbog zastupanja dva tužitelja ) i to za sastav tužbe u iznosu 550,00 EUR (Tbr.7), zastupanje na ročištu 19.10.2020. u iznosu od 550,00 EUR (Tbr 9/1), zastupanje na ročištu 13.06.2024. u iznosu od 550,00 EUR (Tbr 9/1), zastupanje na ročištu 05.09.2024. u iznosu od 550,00 EUR (Tbr 9/1), zastupanje na ročištu 18.03.2025. u iznosu od 550,00 EUR (Tbr 9/1), te zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 110,00 EUR ( Tbr. 9/3), kao i za sastav podneska od 13.12.2019. u iznosu od 55,00 EUR (Tbr 8/4), sastav podneska od 14.10.2020. u iznosu od 550,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 03.11.2020. u iznosu od 137,50 EUR (Tbr 8/3), sastav podneska od 22.03.2021. u iznosu od 550,00 EUR (Tbr 8/1), sastav žalbe od 06.04.2021. u iznosu od 275,00 EUR (Tbr 8/2), sastav podneska od 04.03.2024. u iznosu od 137,50 EUR (Tbr 8/3), sastav podneska od 04.06.2024. u iznosu od 550,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 04.06.2024. u iznosu od 55,00 EUR (Tbr 8/4), sastav podneska od 12.06.2024. u iznosu od 137,50 EUR (Tbr 8/3), dostava uplatnice u iznosu od 55,00 EUR (Tbr 8/4), sastav podneska od 06.12.2024. u iznosu od 550,00 EUR (Tbr 8/1), sastav podneska od 28.02.2025. u iznosu od 55,00 EUR (Tbr 8/4), sastav podneska od 10.03.2025. u iznosu od 550,00 EUR (Tbr 8/1), sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu od ukupno 1.629,37 EUR.

150. Tužiteljima je priznat i trošak koji se odnosi na plaćanje troškova financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR. Priznat mu je i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od ukupno 1.779,00 kuna što je sada 236,11 EUR, koji iznos je odmjeren i plaćen temeljem Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine RH broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine RH broj 53/19 i 92/21), koje su bile tada na snazi, a upravo taj iznos je plaćen, što je vidljivo iz e-spisa. Priznaje mu se i plaćeni trošak s osnova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je morao provesti prije nego je podnio tužbu, a kako bi utvrdio iznos potraživanja koji će tražiti tužbenim zahtjevom, a koje je platio vještakinji Jambrečić Nataliji iz tvrtke Centar poslovnih analiza d.o.o. [adresa], a u iznosu od 82,95 EUR, za što je priložio račun vještaka u spis.

151. Tužitelji nisu u obvezi platiti sudsku pristojbu na ovu presudu s obzirom da je Zakonom o sudskim pristojbama ( Narodne novine RH broj 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20.05.2023. godine, propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP. 152. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 8.797,74 EUR, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. II. izreke.

152. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 15. travnja 2025. godine

S U T K I N J A:

Valentina Varga Gombar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužitelja ZOU Fileš Ružić i Varović Kanižaj iz Čakovca

2. punomoćnik tuženika OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba