I Kž-920/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HTRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-920/1993-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Horvatinović Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene, Primorac Vladimira, mr. Frančula Rudolfa i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i sudske savjetnice Lipnjak-Bosanac Zlate, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. A. E., zbog krivičnog djela iz čl. 148. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Splitu od 22. srpnja 1993. K-41/93 u sjednici održanoj 30. lipnja 1994. saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Lovrić Ivana

p r e s u d i o j e:

I Djelomično se uvažava žalba opt. A. E., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odlukama o krivičnim sankcijama tako da se:

a) optuženi A. E. za kriv. djelo krivotvorenja novca iz čl. 148. st. 1. OKZRH, zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, na temelju istog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju se kaznu na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 30. svibnja do 3. kolovoza 1993. godine i

b) optuženom se A. E. izriče sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje u trajanju od 2 (dvije) godine.

II Žalba optuženog A. E. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana i nepreinačeni dio presude suda prvog stupnja potvrđuje.

O b r a z l o ž e n j e

Uvodno navedenom presudom suda prvog stupnja oglašen je krivim optuženi A. E. zbog kriv. djela krivotvorenja novca koje je po sudu prvog stupnja kvalificirano po čl. 148. st. 2. u vezi s čl. 148. st. 1. OKZRH, te je na temelju čl. 148. st. 2. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, u koju se na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme koje je optuženik proveo u pritvoru od 30. svibnja 1993. na dalje.

Pored kazne optuženiku je na temelju čl. 65. st. 1. OKZRH izrečena sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz Republike Hrvatske zauvijek.

Na temelju čl. 148. st. 5. OKZRH od optuženika je oduzeto 27 krivotvorenih novčanica od po 100 DEM, s time da se one imaju uništiti, a po čl. 87. st. 2. toč. 6. ZKP naloženo je optuženiku da na ime troškova krivičnog postupka plati paušalnu svotu u iznosu od 5.000 HRD.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik A. E. putem branitelja odvjetnika M. B. iz S., s označenim žalbenim osnovima bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnim sankcijama, s prijedlogom da se ta presuda preinači i optuženik oglasi krivim zbog kriv. djela krivotvorenja novca iz čl. 148. st. 4. OKZRH, za koje da mu se izrekne uvjetna osuda, a izrečena sigurnosna mjera protjerivanja iz Republike Hrvatske ukine ili njezino trajanje skrati ili da se presuda preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna i mjera sigurnosti u kraćem trajanju ili konačno, da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razmatranja predmeta, na temelju čl. 360. st. 2. ZKP pismeno predlaže da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a pri istom je prijedlogu ostao i zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske L. I. saslušan tijekom sjednice suda drugog stupnja.

Žalba optuženika je djelomično osnovana.

Žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka se ne obrazlaže, ali je presuda povodom žalbe optuženika ispitana na temelju čl. 366. st. 1. ZKP, no nije nađena ni jedna od apsolutno bitnih postupovnih povreda iz čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP, na koju sud pazi po službenoj dužnosti.

Neosnovana je i žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Optuženik pokušava dovesti u dvojbu utvrđenu činjenicu da je on već prilikom primanja 27 novčanica od po 100 DEM u Zürichu znao da se radi o krivotvorenom novcu, iako je upravo tu činjenicu jasno i nedvosmisleno priznao istražnom sucu prilikom davanja iskaza. Optuženik se u žalbi poziva na svoj izmijenjeni iskaz s glavne rasprave, kada je zanijekao da je prilikom prijema tih novčanica znao da su one krivotvorene, ističući ponovno, kao i u tom izmijenjenom iskazu, da je iskaz istražnom sucu dao u strahu od policije i prestrašen samog suca, a u očekivanju da će biti pušten na slobodu, ali da je na glavnoj raspravi istinito iskazivao.

Sud je prvog stupnja analizirao oba iskaza optuženika, kao i ostale činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza, te s pravom ocijenio da je optuženikov iskaz istražnom sucu istinit, a za što je u pobijanoj presudi dao opširne i vrlo uvjerljive razloge, koje u svemu prihvaća i ovaj sud, te radi izbjegavanja ponavljanja na njih upućuje žalitelja.

Optuženik navodi u žalbi da je u njegovom iskazu s glavne rasprave došla do izraza njegova naivnost i nesposobnost da bilo što "montira" iako stvari stoje upravo obrnuto - optuženik je neposredno nakon uhićenja istražnom sucu iskreno priznao počinjenje djela sa svim pojedinostima, ponovivši više puta da je bio svjestan da za iznos od 1.500 SF kupuje 30 krivotvorenih novčanica od po 100 DEM, te da je te novčanice namjeravao staviti u promet, a dvije od njih u Splitu i prodao. S obzirom na razliku u vrijednosti 1.500 SF i 3.000 DEM, činjenicu da je optuženik opisanu transakciju učinio s nepoznatom osobom i na ulici, ostaje jedino zaključak da je priznanje optuženika istražnom sucu istinito, jer doista nitko ne bi predložio takvu zamjenu novca na kojoj gubi značajnu svotu da se nije radilo o krivotvorenim novčanicama.

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, a naime da je optuženik ne samo pribavio u Zürichu lažni novac u namjeri da ga stavi u opticaj kao pravi, nego je dvije krivotvorene novčanice od po 100 DEM i stavio u opticaj u Splitu, ispravno je djelo optuženika pravno označiti po čl. 148. st. 1. OKZRH, dok kvalifikacija djela po čl. 148. st. 4. OKZRH, za koju se zalaže žalitelj, kraj takvog činjeničnog stanja ne dolazi u obzir. Stoga niti je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a niti je učinjena povreda krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 4. ZKP time što je djelo kvalificirano po čl. 148. st. 1. OKZRH, pri čemu treba istaći da je sud prvog stupnja nepotrebno kvalifikaciju djela povezao i s čl. 148. st. 2. OKZRH, jer nema stjecaja između različitih pravnih kvalifikacija djela. Time međutim, nije učinjena nikakva povreda krivičnog zakona, budući da je zakonom propisana ista kazna i za oblike počinjenja djela krivotvorenja novca iz čl. 148. st. 2. OKZRH, kao i iz čl. 148. st. 1. OKZRH.

Međutim, osnovana je žalba optuženika zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri.

Ovaj sud prihvaća stanovište žalitelja da je osuđen prestrogo, kao i da je sigurnosna mjerna protjerivanja iz Republike Hrvatske neprimjerena težini počinjenog djela.

Počinjenje djela u konkretnom slučaju nije uzrokovalo posljedice po gospodarstvo Republike Hrvatske, jer je krivotvoreni novac pronađen i oduzet, a optuženik je dobrovoljno obeštetio jedinog kupca. Uz to, optuženik je u istrazi priznao počinjenje djela, pa je to njegovo priznanje i bez obzira na kasnije poricanje na glavnoj raspravi, ipak olakšalo utvrđivanje činjeničnog stanja. Stoga tu okolnost treba u ograničenoj mjeri cijeniti olakšavajućom. Ako se tome dodaju od suda prvog stupnja utvrđene i ocijenjene olakšavajuće okolnosti, a naime da je optuženik neosuđivan, mlad i otac dvoje male djece, a supruga mu je nakon poroda očito teže obolila kada se dulje vrijeme nalazi u bolnici, onda treba očekivati da će se i nešto blažom kaznom, tj. kaznom zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci u ovom slučaju ostvariti očekivana svrha.

S obzirom na raniju neosuđivanost optuženika, te netom istaknute okolnosti koje se odnose na njegove osobne prilike, a uzimajući u obzir činjenicu da je on državljanin Republike Bosne i Hercegovine, a stalno je zaposlen i boravi u inozemstvu, ovaj sud ocjenjuje da će zaštitna svrha postići i izricanjem mjere sigurnosti protjerivanja iz Republike Hrvatske i za vrijeme od dvije godine, zbog čega je djelomičnim uvaženjem žalbe optuženika preinačio presudu suda prvog stupnja te na temelju čl. 377. st. 1. ZKP odlučio o kazni i sigurnosnoj mjeri kao u toč. I, dok je žalbu optuženika u ostalom dijelu na temelju čl. 374. ZKP odbio kao neosnovanu i odlučio kao u točci II.

U Zagrebu, 30. lipnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata,v.r.

mr. Horvatinović Ružica, v.r.