Croatian Supreme Court dismisses appeal as inadmissible due to property value remaining below statutory threshold.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal as inadmissible because the disputed property value remained below the statutory threshold for appeals. Although the plaintiff later claimed a higher value during proceedings, the court determined the initial declaration of 10,000 kn was binding and not objectively altered by subsequent statements. Consequently, the appeal was rejected because the value never exceeded the required limit for filing a review.
Legislator headnote
AI generatedčl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP; The value of the subject matter of the dispute must be determined based on the plaintiff's initial declaration in the complaint, and unilateral changes to this value during proceedings do not permit an appeal if the threshold is not met.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x 1026/15-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. Z. iz S., koju zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika N. Z. iz B. V., kojeg zastupa punomoćnik M. B.-B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, diobe bračne stečevine i uknjižbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1367/13 od 11. prosinca 2013., kojima je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj P-1001/11 od 15. svibnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 31. kolovoza 2016.
r i j e š i o j e :
Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev utvrđeno je da je nekretnina označena kao čest. zem. 5622/8 kuća i dvor površine 513 m2 (dvor 280 m2 i kuća 233 m2) i čest. zem. 5622/9 pašnjak površine 489 m2 upisane u z.k.ul. 3822 k.o. B. – B. V. zajednička bračna stečevina tužiteljice i tuženika, u kojoj je tužiteljica suvlasnik u 1/5 dijela, a tuženik u 4/5 dijela, uz zahtjev za priznanje i izdavanje tabularne isprave, zatim da su pokretnine poimenice određene u toč. II. izreke zajednička bračna stečevina u 1/4 dijela tužiteljice i 3/4 dijela tuženika.
Preostali dio tužbenog zahtjeva koji izrekom nije pobliže određen je odbijen te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana, a povodom žalbe tužiteljice konačno je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica sporne nekretnine u 3/8 dijela, a tuženik u 5/8 dijela, dok su stranke suvlasnici pokretnina u jednakim dijelovima. Ujedno je rješenjem ukinuta odluka o troškovima postupka tako da je nastavno povodom te odluke prvostupanjski sud donio novo rješenje o troškovima postupka.
Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog, kako je to u reviziji naveo, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, u kojoj je predložio da se drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači ili podredno ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.
U odgovoru na reviziju tužiteljica je istakla da je vrijednost predmeta spora svega 10.000,00 kn, što je i utvrđeno u odluci suda od 3. studenoga 2014., zbog čega prema shvaćanju tužiteljice revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP nije dopuštena te bi je trebalo odbaciti, dok nastavno ukazuje da je revizija usmjerena isključivo na dokazivanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Revizija nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.
U ovom predmetu tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora u tužbi podnesenoj 18. prosinca 2001. označila svega 10.000,00 kn.
Kasnije, tijekom postupka tužiteljica je na raspravnom zapisniku od 18. travnja 2005. (list 164) bez bilo kakve preinake tužbe izjavila "… da označava vrijednost predmeta spora u iznosu 2,100.000,00 kn".
Tuženik se na takvu izjavu nije očitovao, niti je tada, a niti kasnije sud donio bilo kakvu odluku o dopuštenosti navedene dispozicije tužiteljice.
Nastavno treba reći da je tužiteljica u više navrata mijenjala sadržaj tužbenog zahtjeva, ali glede nekretnine koja predstavlja temeljnu vrijednost u ovom spisu tužiteljica je u suštini samo snižavala tužbeni zahtjev (u tužbi s 1/2 dijela suvlasništva na 2/5 dijela) pa se njena kasnija izjava u pravcu promjene vrijednosti predmeta spora ne može vezati uz objektivnu preinaku tužbe njenim povišenjem, kada bi po ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske tužiteljica bila ovlaštena jednostrano promijeniti vrijednost predmeta spora.
Osim toga, u prilog nedopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP govori i daljnja činjenica da je u vrijeme podnošenja tužbe 18. prosinca 2001. u tužbi označeni iznos vrijednosti predmeta spora od 10.000,00 kn bio nedostatan za podnošenje revizije, jer je još od stupanja na snagu ZIDZPP/99 (6. studenoga 1999.) granična vrijednost za podnošenje revizije s 3.000,00 kn povišena na 100.000,00 kn.
To upućuje na zaključak da je već u vrijeme podnošenja tužbe tužiteljica označavajući vrijednost predmeta spora s 10.000,00 kn svojom dispozicijom isključila mogućnost podnošenja revizije (kasnije revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP).
Konačno treba istaći i to da prvostupanjski sud nije tijekom postupka postupao po ovlaštenju iz čl. 40. st. 3. ZPP, bilo po službenoj dužnosti, bilo po prigovoru tuženika (kojeg nije bilo) te se upustio u utvrđivanje drugačije vrijednosti predmeta spora od one označene u tužbi.
Međutim, odlučujući o troškovima postupka u posebnoj odluci (rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj P-1001/11 od 3. studenoga 2014.), prvostupanjski sud se jasno izjasnio da vrijednost predmeta spora iznosi 10.000,00 kn, a ne 2,100.000,00 kn, dok se u žalbi koju je na tu odluku podnio tuženik ne osporava shvaćanje suda o visini vrijednosti predmeta spora, već tuženik pobija odluku o troškovima iz drugih razloga.
U opisanim okolnostima treba zaključiti da vrijednost predmeta spora iznosi 10.000,00 kn, a ne 2,100.000,00 kn, a što je u skladu sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o načelnoj nepromjenjivosti u tužbi označene vrijednosti predmeta spora.
Na osnovu svega izloženog valjalo je reviziju tuženika na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.
Zagreb, 31. kolovoza 2016.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek, v. r.