Rev-3145/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3145/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D.G. koju zastupa punomoćnik M.G., odvjetnik iz Z., protiv tuženika C. -o. d.d. Zagreb, radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tužiteljici protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 25. travnja 1995. godine br. Gž-9656/94 kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 18. travnja 1994. godine br. P-2071/93, u sjednici održanoj dana 11. svibnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 33,500.000 HRD sa zateznom kamatom po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima tekućim od 18. travnja 1994. godine do isplate, kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 1,997.800 HRD, dok je tužbeni zahtjev odbijen u dijelu radi isplate daljnjeg iznosa od 52,000.000 HRD.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu, a djelomično prihvaćena žalba tuženika glede odluke o stopi zateznih kamata na iznos od 7.420,00 kn, čija isplata je naložena tuženiku od 18. 4. 1994. godine do isplate po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, dok je u ostalom dijelu i žalba tuženika odbijena kao neosnovana.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu revizijskih navoda odnosno podredno predlaže, da se obje nižestupanjske presude ukinu u pobijanom dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protivna stranka nije odgovorina na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljice niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija je neosnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

To stoga, jer po nalaženju ovog Vrhovnog suda, a protivno revizijskim navodima u pobijanoj drugostupanjskoj odluci odgovoreno je na sve žalbene navode revidentice koji su od odlučnog značenja tako da u postupku pred sudom drugog stupnja nije počinjena ona bitna postupovna povreda iz čl. 375. st. 1. u svezi čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na koju se u reviziji ukazuje, a ne postoji ni ona bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužiteljice, da joj tuženik naknadi štetu koja joj nastala u prometnoj nezgodi koju je prouzrokovao osiguranik tuženika upravljajući motornim vozilom, a u kojoj je tužiteljica zadobila tjelesne povrede.

U revizijskom postupku nije sporna odgovornost tuženika za štetu nastalu tužiteljici u štetnom događaju opisanom u tužbi te revidentica nalazi, da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno u sporu u dijelu u kojem je odbijen njezin tužbeni zahtjev radi naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova, straha i duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti.

Niži sudovi uvrdili su u provedenom postupku, da je tužiteljica u opisanoj prometnoj nezgodi zadobila potres mozga te trzajnu ozljedu vratne kralježnice zbog čega je trpjela fizičke bolove jačeg intenziteta 5-6 dana, bolove srednjeg intenziteta povremeno kroz 6-8 dana, a slabije bolove kroz oko 2 mjeseca; utvrđeno je u postupku da je tužiteljica pretrpjela jači strah kraćeg trajanja, zatim se pojavio sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 2 dana, srednjeg intenziteta od 5-6 dana, te tzv. kasni strah u trajanju od 4-6 tjedana; utvrđeno je nadalje u postupku da su posljedice opisane povrede umanjile opću, životnu i radnu sposobnost tužiteljice - koja je u vrijeme štetnog događaja 18 godina života - za 10% u vidu blaže bolnosti vratne kralježnice te postkomocionog sindroma (povremene glavobolje, smetnje koncentracije i psihičko umaranje).

Polazeći od utvrđenja nižih sudova, a naročito glede jačine pretrpljenih bolova i straha i njihovog trajanja, kao i drugih važnih okolnosti slučaja, napose mlade životne dobi u kojoj je tužiteljici nanesena šteta - ovaj sud nalazi da su niži sudovi utvrdili i dosudili tužiteljici primjerenu novčanu naknadu u iznosu od 30.000,00 kn (ranije 30,000.000 HRD) za fizičke bolove: u iznosu od 20.000,00 kn (ranije 20,000.000 HRD) za strah te u iznosu od 35.000,00 kn (ranije 35,000.000 HRD) za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, te da pravilnom primjenom materijalnog prava u ovom slučaju odredbe čl. 200. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužiteljici ne pripada za spomenute oblike nematerijalne štete veća naknada od dosuđene po nižim sudovima pa su slijedom toga revizijski prigovori glede visine dosuđene novčane naknade neosnovani.

Iz svega izloženog slijedi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti zbog čega je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 11. svibnja 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.