Rev-294/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 294/1996-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz O., zastupanog po punomoćniku B. Š., odvjetniku iz P., protiv tuženika OŠ "Stjepan Filipović" iz Opuzena, zastupane po ravnatelju M. K., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 18. listopada 1995. godine kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Metkoviću od 8. veljače 1995. godine posl. br. P-657/94, u sjednici održanoj dana 17. listopada 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom poništene su kao nezakonite odluka tuženika od 25. veljače 1993. godine o izboru B.P. za učitelja glazbene kulture i odluka br. 2148-16/93-01 od 22. travnja 1993. godine, kojom je odbijen prigovor tužitelja, te tuženik obvezan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.100,00 kn.

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen.

Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev.

Tuženica nije odgovorila na reviziju niti se o njoj izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu suda drugog stupnja kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je ocijenio, da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.

Opravdavajući reviziju tužitelj smatra da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kada se preinačujući prvostupanjsku presudu pozvao na čl. 97. st. 3. Zakona o osnovnom školstvu, budući je tužitelj imao uvjete iz čl. 97. st. 1. za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme, pa stoga i prednost pred izabranim kandidatom.

Tvrdnja tuženika da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno je neosnovana.

Prema utvrđenju nižih sudova, a utvrđeno činjenično stanje među strankama i nije sporno, tuženica je raspisala natječaj u S.D. za učitelja glazbene kulture - jedan izvršitelj s punim radnim vremenom na neodređeno vrijeme, na koji su se natječaj pravodobno prijavili tužitelj i B.P. s kojim je tuženica zasnovala radni odnos na određeno vrijeme.

Također nije sporno da je tužitelj u vrijeme natječaja imao stručnu spremu akademskog muzičara- profesora s položenim stručnim ispitom i bio je u stalnom radnom odnosu u Osnovnoj školi u M., dok je izabrani kandidat imao stručnu spremu stručnog učitelja sa završenom Muzičkom školom I. i II. stupnja teorijsko-nastavničkog smjera i kod tuženice je već radio na određeno vrijeme.

Kako je prema Pravilniku o vrsti stručne spreme učitelja i stručnog suradnika u osnovnoj školi (Glasnik Ministarstva kulture i prosvjete br. 6/93) donijetog na temelju čl. 75. Zakona o osnovnom školstvu "NN" br. 59/90 - učitelj za glazbenu kulturu u razrednoj i predmetnoj nastavi mora imati stručnu spremu profesora glazbene kulture ili profesora teorijskih i glazbenih predmeta, ili dipl. glazbenik - muzikolog s položenim pedagoško-psihološkom metodičkom skupinom predmeta, to je s osnovom drugostupanjski sud zaključio da tužitelj ni B.P. nisu ispunjavali propisane uvjete.

Naime, tužitelj je imao potrebni stupanj stručne spreme (visoka) i položen stručni ispit za zvanje diplomiranog akademskog glazbenika - muzikologa, ali nije imao položen posebni ispit iz područja pedagoško-psihološke i metodološke skupine predmeta, dok naprotiv B.P. nije imao propisani stupanj stručne spreme, imao je srednju stručnu spremu, ali je imao odgovarajuću.

Stoga drugostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev, jer je tuženica bila ovlaštena postupati i u smislu čl. 78. st. 1. Zakona o osnovnom školstvu i s P.B. zasnovati (odnosno produžiti) radni odnos na određeno vrijeme, a pod uvjetima iz citirane odredbe, što je i učinila (rješenje na listu 19 spisa), a sukladno odluci Školskog odbora od 25. veljače 1993. godine (list 12 spisa) koju tužitelj pobija u ovom sporu.

U takvoj situaciji tužitelj se i ne može s uspjehom pozivati na odredbu čl. 97. st. 1. Zakona o osnovnom školstvu, koja bi mu davala prednost pred B.P. kod zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme jer u stvari tuženica i nije izvršila izbor po natječaju s obzirom, da ni jedan od kandidata nije ispunjavao za to zakonom propisane uvjete.

Kako dakle nisu ispunjeni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je odlučiti kao u dispozitivu temeljem čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 17. listopada 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.