Rev-270/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 270/15-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. M. iz D., kojeg zastupa punomoćnik V. G., odvjetnik u B., protiv tuženika V. l. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-670/13-2 od 9. rujna 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-4839/10-26 od 2. studenoga 2012., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I/ Nalaže se tuženiku V. L. d.d. da plati tužitelju B. M. iznos od 20.000,00 kn sa pripadajućim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, tekućom od 15. rujna 2010. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 280.000,00 kn.

III/ Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.212,50 kn u roku od 15 dana.

IV/ Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 41.112,50 kn u roku od 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku da na svoj trošak u roku od 15 dana objavi ovu presudu u dnevnom tiskanom i elektronskom izdanju.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4839/10-26 od 2. studenog 2012. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 260.000,00 kn.

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje gore citirana presuda u pobijanom dijelu pod točkom I.

III. Preinačuje se ista presuda pod točkom II. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 20.000,00 kn, pod točkom V. izreke kojom je naloženo tuženiku da na svoj trošak u roku od 15 dana objavi ovu presudu u dnevnom tiskanom i elektronskom izdanju, te pod točkom III. i IV. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku V. L. d.d. da plati tužitelju B. M. daljnji iznos od 20.000,00 kn sa pripadajućim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, tekućom do 15. rujna 2010. do isplate u roku 15 dana.

Odbija se zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da na svoj trošak u roku od 15 dana objavi ovu presudu u dnevnom tiskanom i elektronskom izdanju.

Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 31.639,04 kn u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.552,37 kn u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.“

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom I. izreke i odluke o troškovima postupka u dijelu kojim je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu, prihvatiti tužbeni zahtjev u pogledu glavnice, sporednih tražbina zakonskih kamata i troškova postupka i troška revizije ili ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode tužitelja iznesene u reviziji navodeći da se protivi svim navodima tužitelja jer su neosnovani, paušali i netočni. Zaključno je predložio reviziju odbiti kao neosnovanu, a tuženiku dosuditi trošak odgovora na reviziju. Revizija nije osnovana.

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer je izreka drugostupanjske presude proturječna sama sebi i razlozima presude. Smatra da je izreka presude nejasna u dijelu u kojem je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev, a u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev. Ističe da drugostupanjsko obrazloženje ne sadrži niti jednu riječ o tome zašto tužitelju pripada pravo na naknadu pretrpljene neimovinske štete u iznosu od 40.000,00 kuna, koje bi onda moglo razjasniti zašto je drugostupanjski sud odstupio od ustaljene sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-1049/2005). Također navodi da drugostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih je sud stvorio stav da dosuđeni iznos od 40.000,00 kuna predstavlja iznos kojim se pogoduje težnjama koje nisu spojive sa prirodom i društvenom svrhom pravične novčane naknade.

Suprotno tvrdnjama tužitelja iznesenim u reviziji ovaj sud je, odlučujući o revizijskom razlogu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, ocijenio da tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena ta apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka. Prema ocjeni ovoga suda nije osnovan revizijski navod tužitelja da je izreka pobijane drugostupanjske presude proturječna jer iz izreke te odluke jasno proizlazi da je drugostupanjski sud, odlučujući povodom tužiteljeve žalbe, žalbu tužitelja djelomično prihvatio, preinačio prvostupanjsku presudu i tužitelju dosudio daljnji iznos od 20.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2010. do isplate, kao i da je tužiteljevu žalbu djelomično odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 260.000,00 kuna. Nije osnovan niti tužiteljev navod da u obrazloženju pobijane presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama jer su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Budući da izreka pobijane drugostupanjske presude ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju, da drugostupanjska presuda nije nerazumljiva niti ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati nije osnovan revizijski navod tužitelja da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

U odnosu na činjenične navode koje je tužitelj iznio u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka treba reći da činjenične prigovore revidenta ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ocjenjivanje njihove osnovanosti jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Slijedom navedenog proizlazi da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji revident upire u reviziji.

Tužbenim zahtjevom u ovoj pravnoj stvari tužitelj je od tuženika zahtijevao naknadu neimovinske štete pozivom na odredbu čl. 22. Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04 - dalje: ZM).

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da je tuženik u V. l. od 20. kolovoza 2006. na naslovnici objavio naslov „Sudac M. prokazao M.? Otkrivamo: Uefa HNS-u suspenziju obojice osumnjičenika“;

- da je na stranici 6. objavljen članak s naslovom „I M. suspenzija!Uefi ga je prokazao B. M.?“

- da se u tom članku navodi da će Z. M. biti suspendiran zbog sumnji u namještanje finala Hrvatskog kupa 2009. između D. i H. te da je to epilog saslušanja koje je u Z. proveo R. B., član njemačke tajne policije koji radi i za Uefu, da R. B. nakon sastanka sa sucem te utakmice B. M. nije želio davati izjave, no od izvora iz Eefe koji je jako dobro upućen u slučaj doznato je kako će pod suspenzijom biti i M. i M. jer je Uefa to tražila od HNS-a, da isti izvor tvrdi kako je Z. M. u cijelu priču uvukao upravo M. te će obojica morati dodatno objasniti na koji su način biti uključeni u malverzacije, a prijeti im i doživotna suspenzija iz nogometa;

- da se nastavno u članku navodi da je neslužbeno doznato da su mešetari na račun sporne utakmice zaradili oko tri milijuna eura, no nije se utvrdilo koliko je zaradio M. čije sudjelovanje u namještanju otkrivaju snimljeni telefonski razgovori te da se unutar članka nalazi i fotografija Z. M. uz koji je navedeno: „M. je prokazao sudac M.“.

- da su novinari, koji su sporni članak pisali, dobili informacije objavljene u spornom članku od R. B., osobe koja se predstavila kao istražitelj Uefe;

- da autor spornog članka nije imao opravdanog razloga vjerovati u istinitost informacija koje su objavljene te da tuženik nije poduzeo niti jednu potrebnu mjeru za provjeru točnosti objavljene informacije, niti nije postupao u dobroj vjeri;

- da je tužitelj prije podnošenja predmetne tužbe zatražio ispravak objavljene informacije;

- da je tuženik objavio ispravak informacije, ali ne u integralnom obliku i na način predviđen čl. 41. ZM;

- da je sa tužiteljem 1. srpnja 2011. obavljen razgovor na kojem je tužitelj dao svoje viđenje nastale situacije;

- da sporna informacija tužitelja, kao profesionalnog nogometnog suca, dovodi u vezu sa koruptivnim kaznenim djelima u kojima je sam sudjelovao, a nakon toga odao sudionike istih;

- da se objavljenim informacijama u V. l. tužitelju implicira da je cinkaroš, odnosno osoba niskih moralnih vrijednosti, da korištenje izraza „prokazivanje“ ima pejorativne konotacije pa je objavljena informacija u novinama tuženika podobna izazvati javni prijezir, prijekor i omalovažavanje,

- da je tužitelj zbog objavljene informacije, odnosno spornog članka bio uznemiren, zabrinut, da su ga mučile nesanice i trpio je osudu okoline u raznoraznim situacijama, da je bio izložen vulgarnim dobacivanjima i optužbama u javnosti i putem internetskih portala, da je primao prijetnje i nije bio poželjan sudovi su ocijenili da takvi navodi objavljeni u V. l. od 20. kolovoza 2006. nedvojbeno vrijeđaju dostojanstvo, čast i ugled tužitelja, koja neimovinska dobra su zaštićena Ustavom i zakonom. Također su sudovi ocijenili da ne postoji niti jedna od zakonskih osnova iz čl. 21. st. 4. ZM, koja bi tuženika, kao nakladnika, oslobodila od odgovornosti pa je prvostupanjski sud tužitelju, pozivom na odredbu čl. 22. st. 1. ZM u vezi s čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) dosudio iznos od 20.000,00 kuna sa pripadajućom kamatom, da je drugostupanjski sud djelomično prihvatio žalbu tužitelja pa mu je dosudio i daljnji iznos od ukupno 20.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom (dakle, ukupno mu je dosuđen iznos od 40.000,00 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom), a odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 260.000,00 kuna.

U revizijskom stadiju postupka, u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava sporno je li drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 22. st. 1. ZM u vezi s čl. 1100. ZOO dosudivši tužitelju pravičnu novčanu naknadu u ukupnom iznosu od 40.000,00 kuna, a odbivši kao neosnovan tužbeni zahtjev u iznosu od 260.000,00 kuna.

Odredbom čl. 22. st. 1. ZM propisano je da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

Prema odredbi čl. 22. st. 2. ZM pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.

Iz sadržaja citiranih odredbi čl. 22. ZM proizlazi da objava ispravka informacije i isprika nakladnika predstavljaju jedan od vidova naknade pretrpljene štete objavljenom informacijom, a da naknada nematerijalne štete, sukladno općim propisima obveznog prava, dolazi u obzir ako objava ispravka ili isprike ne bi predstavljala dovoljnu naknadu odnosno ne bi bila odgovarajuća šteti koju je tužitelj pretrpio objavom informacije.

Prema pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 22. st. 1. ZM u vezi s čl. 1100. ZOO kada je tužitelju za pretrpljenu neimovinsku (terminologija ZOO), odnosno nematerijalnu štetu prema ZM, dosudio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 40.000,00 kuna, a odbio dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 260.000,00 kuna. Ovo stoga što je drugostupanjski sud, kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, odlučujući o visini dosuđene pravične novčane naknade tužitelju vodio računa o utvrđenom činjeničnom stanju, kao i o činjenici da je tužitelj profesionalni nogometni sudac, stupnju odgovornosti nakladnika, značenju povrijeđenog dobra, cilju koji se naknadom želi postići te drugim okolnostima slučaja, kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom. Pritom treba posebno naglasiti da na pravilnost pobijane drugostupanjske presude ne utječe pozivanje tužitelja na revizijske odluke navedene u reviziji jer se u svakom parničnom postupku pravična novčana naknada dosuđuje uzimajući u obzir bitne, odnosno odlučne okolnosti konkretnog predmeta.

Odluka o troškovima postupka u dijelu kojim je tužitelju naloženo platiti parnični trošak tuženiku sukladno uspjehu u sporu donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP u vezi s čl. 155. ZPP, a visina troška za pojedine parnične radnje poduzete po punomoćnicima odvjetnicima odmjerena je u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Pritom su sudovi uzeli u obzir kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja u sporu, kao i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva pa nije osnovan tužiteljev revizijski navod da je ta odluka o troškovima postupka trebala biti drugačija. Neosnovano se tužitelj u reviziji poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Kalauz protiv Hrvatske (zahtjev broj 28963/10), tj. presudu od 18. srpnja 2013. donesenu u tom predmetu jer se u ovom postupku ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. ZPP.

Zagreb, 3. ožujka 2015.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.