Rev-810/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 810/1995-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ivana Mikšića i Tome Gložinića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M.V. iz S.B., .. . ., zastupane po punomoćniku F.M., odvjetniku iz S.B., protiv tuženika N.V. i A.V. iz P., . . ., radi diobe nekretnina i u pravnoj stvari protutužbe, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Požegi od 9. ožujka 1994. godine br. Gž-799/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 6. svibnja 1993. godine br. P-1101/92, u sjednici održanoj dana 25. rujna 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Tuženi V.N. i V.A. dužni su dopustiti cijepanje nekretnina upisanih u z.k.ul. br. 1544 k.o. P. i to čkbr. 2089/54 d - oranica od 465 čhv, na dva jednaka dijela, te predati 1/2 ove parcele u vlasnički posjed tužiteljici V.M., kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 530.800 HRD, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II. Odbijaju se tuženi sa protutužbom koja glasi:

"Utvrđuje se da su tuženi V.N. i V.A. suvlasnici u 1/2 dijela na nekretninama upisanim u z.k.ul. br. 1544 k.o. P., i to čkbr. 2089/54 d, oranica od 465 čhv, što je tužiteljica V.M. dužna priznati i tuženima izdati ispravu za prijenos njenog suvlasničkog dijela od 1/2 na tužene, a u protivnom istu će zamijeniti ova presuda, kao i naknaditi trošak tuženima, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja"."

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tuženici, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud nižestupanjske presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Na postojanje ovog revizijskog razloga revidenti se uopćeno pozivaju bez konkretiziranja neke bitne povrede zbog koje se sukladno odredbi iz čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92) revizija može izjaviti.

Bitnu povredu revidenti nalaze u činjenici što je prvostupanjski sud u sastavu vijeća pred kojim je neposredno izveden dokaz saslušanjem svjedoka J.V. u svojim odlukama koje je drugostupanjski sud ukinuo ocijenio iskaz istog svjedoka neistinitim, dok je sada prvostupanjski sud u drugom sastavu koji nije imao mogućnost saslušati navedenog svjedoka zbog njegove smrti iskaz svjedoka ocijenio uvjerljivim i logičnim.

Iskaz svjedoka J.V. nižestupanjski sudovi su ocijenili u svezi s drugim dokazima i činjenicama a odlučnu činjenicu da su roditelji tuženika sudjelovali u kupnji predmetnih nekretnina za prednika tužiteljice I.V. nisu utvrdili isključivo na temelju iskaza svjedoka J.V., već su o postojanju te činjenice zaključili i na temelju drugih indicijelnih činjenica.

Kod ocjene iskaza svjedoka J.V. sud nije bio vezan ranijom ocjenom drugog vijeća koje je neposredno izvodilo taj dokaz, pa ne samo da nije učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP koja se u reviziji može isticati samo ako je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, već nije povrijeđena niti neka druga odredba ZPP koja nema značenje bitne povrede.

Glede revizijskih navoda koji se također iznose u obrazlaganju postojanja bitne povrede a kojima se prigovara zaključivanju prvostupanjskog suda da se ne može prihvatiti tvrdnja tuženika da su prijeporni suvlasnički dio predmetnih nekretnina tuženici dali upisati na I.V. radi ostvarivanja dječjeg doplatka jer da prema Zakonu o dječjem doplatku posjedovanje zemljišta površine do 500 čhv (predmetno zemljište je površine 467 čhv) nije predstavljalo smetnju i ograničenje za ostvarivanje dječjeg doplatka, treba reći da je zaista neosnovano pozivanje suda na Zakon o dječjem doplatku jer je isti zakon donesen 1977. godine, a objavljen je u "Narodnim novinama" br. 44/77, a sporni upis vlasništva izvršen je 1963. godine.

Međutim, utvrđenje suda da upis vlasništva na I.V. nije izvršen na temelju simuliranog pravnog posla već da se navedeni upis temelji na valjanoj pravnoj osnovi, nije rezultat samo navedene okolnosti već je ta okolnost predstavljala indicijelnu činjenicu i bez čijeg postojanja se može izvesti pouzdan zaključak o postojanju navedene neposredno pravno odlučne činjenice.

Pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP ovaj revizijski sud je utvrdio da rečena bitna povreda ne postoji.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Kod činjeničnih utvrđenja da su predmetne nekretnine kupljene 1963. godine, da su u kupnji nekretnina sudjelovali tuženici te roditelji tuženika N.V. i sada pok. I.V., prednika tužiteljice, koji su dali novac od prodane krave na ime dijela koji je trebao pripasti I.V. koji je u to vrijeme bio dijete u dobi od 13 godina, da je pri kupnji postojao dogovor da će svakom od braće pripasti polovina kupljenog zemljišta, da je sukladno takvom dogovoru. uz suglasnost tuženika u postupku komasacije 1963. godine u zemljišnim knjigama izvršen upis prava vlasništva na ime tuženika svakog u 1/4 dijela i I.V. u 1/2 dijela, te da su tuženici posjedovali određeni dio predmetne zemljišne nekretnine koji odgovara njihovom suvlasničkom dijelu, nižestupanjski sudovi su materijalno pravo pravilno primijenili kada su odbili protutužbeni zahtjev kojim tuženici zahtijevaju da se utvrdi njihovo isključivo vlasništvo na predmetnoj nekretnini i da im tužiteljica izda tabularnu ispravu, te kada su prihvatili tužbeni zahtjev kojim se traži fizička dioba iste nekretnine prema upisanim suvlasničkim omjerima.

Neosnovan je i proizvoljan revizijski prigovor, kojim tuženici obrazlažu postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, da tužiteljica kao supruga I.V. nije bila njegov jedini nasljednik jer da pok. I. nije imao djece i da su njegovi nasljednici osim tužiteljice kao supruge njegovi roditelji.

Iz spisa Općinskog suda u Slavonskom Brodu br. O-105/71 razvidno je da su tužiteljica i I.V. imali zajedničko dijete Ž.V. koja je umrla nakon oca, te da je tužiteljica pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđena jedinim nasljednikom iza I.V. i Ž.V. i da je njihovu ostavinsku imovinu predstavljao suvlasnički dio od 1/2 dijela predmetnih nekretnina.

Kako dakle revizijski razlozi nisu ostvareni revizija je na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 25. rujna 1996.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivan Grbin v.r.