Rev-541/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 541/11-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. R. iz H. K., zastupanog po punomoćniku Ž. S., odvjetniku u S., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-956/09 od 5. siječnja 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Hrvatskoj Kostajnici broj II-P-14/08-24 od 19. veljače 2009., u sjednici održanoj 27. lipnja 2013.,

r i j e š i o j e:

Revizija se prihvaća, te se ukida presuda Županijskog suda u Sisku broj Gž-956/09 od 5. siječnja 2011. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Hrvatskoj Kostajnici broj II-P-14/08-24 od 19. veljače 2009. naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos 66.000,00 kn na ime naknade materijalne štete, te iznos 15.100,00 kn na ime naknade nematerijalne štete, sve s pripadajućom zateznom kamatom, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 6.879,34 kn, dok je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen.

Presudom Županijskog suda u Sisku broj Gž-956/09 od 5. siječnja 2011. odbijena je žalba tužitelja, a prihvaćena žalba tužene, te je preinačena prvostupanjska presuda tako da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, te je ujedno tužiteljici naloženo naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu 11.250,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem čitavog tužbenog zahtjeva tužitelja, odnosno ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije iz čl. 382. st.

1. toč. 1. ZPP-a ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

Kako se osim pukog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u reviziji određeno ne ukazuje u čemu bi se sastojala ta povreda, ovaj sud ocjenjuje da nema ni potrebe ocjenjivati takav paušalni revizijski prigovor pa se njime neće dalje ni baviti.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu mu štete (nematerijalne i materijalne) koju trpi zbog nezakonitog pritvaranja te oduzimanja mu vozila, a sve vezano za optužbu za počinjenje kaznenog djela odavanja službene tajne i kaznenog djela izbjegavanja carinskog nadzora.

Pobijanom presudom drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan polazeći od slijedećih utvrđenja, odnosno među strankama nespornih činjenica i baš:

- da je tužitelj kao policijski službenik za suzbijanje organiziranog kriminaliteta bio zaposlen u Policijskoj postaji H. K. gdje je živio sa obitelji, a

- da je 27. travnja 2004. radi sumnje da je počinio kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora uhićen te mu rješenjem Županijskog suda u Sisku broj Kv-63/04 od 30. travnja 2004. određen pritvor i podnesena optužba,

- da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-355/04 od 14. svibnja 2004. pritvor tužitelju ukinut, nakon čega je tužitelj pušten na slobodu, time

- da je u pritvoru proveo 17 dana,

- da je u kaznenom postupku vođenom protiv tužitelja presudom Općinskog suda u Hrvatskoj Kostajnici broj K-17/04 od 1. lipnja 2006. tužitelj proglašen krivim za kazneno djelo izbjegavanja carinskog nadzora i osuđen uvjetno na kaznu zatvora od tri mjeseca, no

- da je povodom žalbe tužitelja presudom Županijskog suda u Sisku broj Kž-288/06 od 16. studenoga 2006. prvostupanjska presuda preinačena odbijanjem optužbe da bi tužitelj počinio kazneno djelo za koje je terećen, time

- da je prethodno u stegovnom postupku vođenom protiv tužitelja pred prvostupanjskim Disciplinskim sudom u Zagrebu presudom od 10. studenoga 2004. utvrđeno da tužitelj nije odgovoran za tešku povredu službene dužnosti za koju je terećen, te je on vraćen u službu, time

- da je tužitelj po vraćanju u službu raspoređen na poslove temeljne policije pošto mu je prethodno oduzet čin višeg narednika,

- da je tužitelju vozilo koje mu je oduzeto prilikom uhićenja 27. travnja 2004. vraćeno 26. siječnja 2007.

Pri tome drugostupanjski sud, a rukovodeći se razlozima za odbijanje optužbe prema tužitelju danim u obrazloženju drugostupanjske presude Županijskog suda u Sisku broj Kž- 288/06 od 16. siječnja 2006. u kojem je uz ostalo navedeno da je tijekom tog žalbenog postupka 1. listopada 2006. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 71/06 od 28. lipnja 2006.), te je odredbom čl. 106. tog Zakona izmijenjen čl. 298. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 110/97, 27/98, 129/00, 51/01 i 105/04) u smislu da je dotadašnje kazneno djelo izbjegavanje carinskog nadzora iz čl. 298. st. 1. dotadašnjeg Kaznenog zakona, a za koje je tužitelj osuđen prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Hrvatskoj Kostajnici broj K-17/04 od 1. lipnja 2006. prestalo biti kazneno djelo, te je uvršteno u prekršaje, ocjenjuje da nema pretpostavki za postojanje odgovornosti tužene za naknadu štete tužitelju u smislu odredbe čl. 480. st. 1. Zakona o kaznenom postupku. Naime, ocjena je iz pobijane presude da okolnost što je izmjenom zakona određeno postupanje, a koje je tužitelj vrlo vjerojatno i učinio prestalo imati značaj kaznenog djela, te je postalo prekršajem, ne odriče zakonsko pravo službenim tijelima tužene za postupanje nad tužiteljem, a kako su oni to i učinili, zbog čega drugostupanjski sud nalazi da nema odgovornosti tužene za nastalu štetu tužitelju kako vezano za nematerijalnu tako i materijalnu štetu.

Odredbom čl. 22. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 41/01 – pročišćeni tekst – dalje: Ustav) propisano je da su čovjekovo pravo i sloboda nepovredivi, te se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda osim kad je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.

Prema odredbi čl. 25. st. 1. Ustava sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštovati njegovo dostojanstvo, a prema stavku 4. tog članka Ustava svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima u skladu sa zakonom pravo na odštetu i javnu ispriku.

Odredbom čl. 9. st. 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, a koje je Republika Hrvatska prihvatila retroaktivno počev od 6. listopada 1991. propisano je da svaka osoba koja je bila žrtva nezakonitog uhićenja ili pritvora ima pravo na naknadu štete.

Pravo na slobodu i sigurnost, uključujući i pravo na odštetu žrtvama nezakonitog uhićenja ili pritvaranja propisano je i odredbom čl. 5. st. 1. i 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori 6/99, 88/99). U skladu s citiranim ustavnim odredbama i onim međunarodnih dokumenata u Republici Hrvatskoj su na snazi odredbe koje propisuju pravo na naknadu štete osobama koje su neopravdano osuđene ili neutemeljeno uhićene. Tako je odredbom čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06, 152/08 i 76/09 – dalje: ZKP) propisano pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude, dok je odredbom čl. 480. st. 1. ZKP-a propisano da takvo pravo ima i osoba koja je bila u pritvoru, a kasnije je optužba odbijena ili je protuzakonito neosnovano uhićena i zadržana.

Tužitelj je, što je nesporno bio u pritvoru 17 dana, a iz pritvora je pušten nakon što je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-355/04 od 14. svibnja 2004. pritvor ukinut, jer je ocijenjeno da nije bilo zakonskih pretpostavki za njegovo određivanje, što pak znači da je pritvor određen tužitelju bio nezakonit.

Točno je da je drugostupanjski sud preinačujući prvostupanjsku osuđujuću presudu odbio optužbu uz ostalo rukovodeći se činjenicom da je zbog izmjene kaznenog zakonodavstva kazneno djelo zbog kojeg je tužitelj bio osuđen u međuvremenu prestalo biti kazneno djelo, te prebačeno u prekršajnu sferu. No isto tako iz obrazloženja te presude proizlazi da je drugostupanjski sud utvrdio da je u donošenju osuđujuće presude počinjena apsolutna bitna povreda odredaba kaznenog postupka (pošto je presuda utemeljena na dokazu pribavljenom na nezakonit način), no upravo iz prethodno navedenih razloga (da je u međuvremenu kazneno djelo za koje je tužitelj optužen prestalo biti kazneno djelo) takvu nezakonitu presudu drugostupanjski sud nije ukinuo već preinačio, te je odbio optužbu prema tužitelju.

Obzirom na prethodno navedeno, ne može se prihvatiti pravilnom ocjena iz pobijane presude ni da bi tijekom kaznenog postupka organi gonjenja zakonito postupali baš kao ni da bi presuda kojom je tužitelj u prvom stupnju bio proglašen krivim bila zakonita i pravilna, i time izostali zakonski razlozi na temelju kojih bi tužitelja pripadalo potraživati naknadu nematerijalne štete u smislu odredbe čl. 476. i 480. ZKP-a.

Ne može se za sada ni prihvatiti kao pravilno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva tužitelja za naknadu mu materijalne štete s osnova uništenog vozila. S tim u vezi treba reći da sve i ako su postojali zakonski razlozi za oduzimanje vozila u vrijeme uhićenja tužitelja pa čak i trajanja prvostupanjskog postupka, već sada je sasvim sigurno da nije bilo nikakvih opravdanih razloga za zadržavanje tog vozila, a nakon što je tužitelju izrečena prvostupanjska osuđujuća presuda (1. lipnja 2006. kojom mu je izrečena uvjetna kazna zatvora), a posebno ne nakon što je drugostupanjskom presudom od 16. siječnja 2006. prema tužitelju odbijena optužba, a tužitelju vozilo vraćeno tek na temelju rješenja broj K-17/04 od 26. siječnja 2007., unatoč tome što je tužitelj i ranije tražio vraćanje vozila, kojem zahtjevu potpuno neopravdano nije udovoljeno.

Kako je dakle zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud odlučujući o žalbama propustio ocijeniti sve relevantne okolnosti vezano za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja kako za nematerijalnu tako i materijalnu štetu, kao i visinu pripadajuće naknade štete tužitelju, i pri tome voditi računa o svim elementima koji na nju utječu u smislu odredbe čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) baš kao i ocijeniti pravilnost visine dosuđene naknade materijalne štete, to je u tom dijelu pobijanu drugostupanjsku presudu trebalo ukinut i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a.

U Zagrebu, 27. lipnja 2013.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić, v.r.