I Kž-573/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-573/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te Pavišić dr Berislava, Mikor Milivoja, Gudelj Milana i Zmajević mr Branka kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. M. zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 2. KZH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Vojnog suda u Osijeku od 2. lipnja 1992. K- 208/92, u sjednici održanoj 16. rujna 1992. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Papac Baldu,

p r e s u d i o je:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. M. i potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

O b r a z l o ž e n j e :

Opt. M. M. oglašen je krivim zbog kriv. djela silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH, opisanog u izreci pobijane presude Vojnoga suda u Osijeku. Za to krivično djelo po istom zakonskom propisu optuženiku je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. travnja 1992. pa nadalje, zatim je oduzeta automatska puška sa streljivom dok je oslobođen dužnosti nadoknade troškova krivičnog postupka.

Pravovremeno podnijetom žalbom po branitelju M. mr D. presudu pobija optuženik zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnoga zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno da se preinači i optuženik oslobodi optužbe ili podredno, blaže kazni.

Javni tužitelj Hrvatske predložio je da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu optuženik, prije svega, u dijelu žalbe u kojemu ističe prigovor opstojnosti bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, a koji prigovor se sadržajno odnosi na tvrdnju da je sud prvoga stupnja propustio provesti radnju suočenja glede okolnosti razlika u iskazima optuženika i svjedoka S. I., te optuženika i oštećene svj. B. Lj.. Nasuprot žalbenim tvrdnjama, sud prvoga stupnja označenu radnju suočenja sproveo je tijekom glavne rasprave što je održana 2. lipnja 1992. (list 54/11). Zbog toga nema govora da bi na opisani, prvi način, bila ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, kao što neosnovano dalje tvrdi optuženik da je isti formalni nedostatak ostvaren i time što presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Upravo suprotno, sud prvoga stupnja, detaljno analizirajući obranu optuženika, iskaz svj. S. I. te iskaz svj. B. Lj., kao i rezultate pregleda zapisnika o uviđaju i fotografskog elaborata (list 76) na stranici 8-10, upravo detaljno i obrazlaže sve zaključke koje je izveo u odnosu na opstojnost odlučnih činjenica, kako objektivne tako i subjektivne strane inkriminiranoga djela.

U izloženom smislu, ne postoji dakle u žalbi istaknuta, ali niti bilo koja druga od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka na koje u smislu čl. 376. st. 1. toč. 1. Zakona o krivičnom postupku preuzetog Zakonom o preuzimanju ZKP ("NN" br. 53/91 -ZKP) sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Optuženik nadalje neosnovano pobija i pravilnost činjeničnih zaključaka. To se pobijanje prije svega svodi na ponavljanje najvažnijih navoda obrane optuženika o nepostojanju bilo kakve prinude i o višekratnom dobrovoljnom snošaju. Suprotni zaključci suda prvoga stupnja koji su izloženi na str. 9-11, ne samo što su pravilni i valjano obrazloženi, već potječu iz detaljne analize izvedenih dokaza, pa se žalbene tvrdnje koje im proturječe ukazuju neosnovanima. Iskaz oštećenice okolnosan je i uvjerljiv, potkrijepljen iskazom svj. S. I., te djelomičnim priznanjem glede samog snošaja i iskazom optuženika, zatim nespornom okolnošću prisutnosti djece u kuću u kojoj se zbio inkriminirani događaj i posebice nalazom čahure i zrna ispaljenog iz automatske puške optuženika, kao i utvrđenjima u stanu glede razbacanih stvari. Na temelju tih utvrđenja u svemu je pravilno utvrdio sud prvoga stupnja opstojnost činjenica u kojima se stječu obilježja krivičnoga djela za koje je optuženik pobijanom presudom oglašen krivim. Stoga se tvrdnje optuženika, ponovljene u žalbi, o dobrovoljnom odnosu ukazuju posve neuvjerljivim i neprikladnim da dovedu u pitanje suprotne - uvjerljive, logične i cjelovito obrazložene zaključke pobijane presude. Nije dakle, ni u tom dijelu osnovana žalba opt. M. M..

Neosnovano je u toj žalbi nadalje istaknut prigovor povrede krivičnog zakona na štetu optuženika (a taj prigovor sadrži prema kontekstu žalbe, tvrdnju o postojanju povrede krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 1. ZKP), s uporištem na tvrdnji da se radilo o dobrovoljnom snošaju. U smislu već izloženih razloga o dobrovoljnom snošaju nema ni govora, pa slijedom toga zaključak i odluka suda prvoga stupnja da je riječ o krivičnom djelu iz čl. 83. st. 2. KZH se ukazuje u svemu pravilnom i zakonitom, te slijedom toga ne postoji ta niti bilo koja druga povreda krivičnoga zakona na štetu optuženika, što je utvrđeno ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP, po službenoj dužnosti.

Nisu osnovani konačno niti žalbeni prigovori visini izrečene kazne. Točno je da je optuženik bio u teškoj psihičkoj situaciji zbog dugog razdoblja boravka na frontu, kao što je točno i da je učinio djelo pod utjecajem alkohola. Međutim, i pored tih, po pravilnom stajalištu žalitelja olakotnih okolnosti, zaključiti je da je njihovo značenje sud prvoga stupnja vrednovao u punoj mjeri i da se izricanjem blaže kazne ne ukazuje opravdanim zbog društvene opasnosti krivičnoga djela za koje je optuženik oglašen krivim, jer bi to ozbiljno dovelo u pitanje potpunost ostvarenja ciljeva izricanja kazne.

Slijedom toga valjalo je i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu žalbu optuženika.

U povodu žalbe optuženika, a u smislu čl. 379. ZKP pobijana presuda je ispitana i glede izrečene mjere sigurnosti iz čl. 69. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog Zakonom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("NN" br. 53/91 - KZJ) kod čega je utvrđeno da je ta krivična sankcija izrečena u svemu pravilno i zakonito.

Slijedom svega što je izloženo odlučeno je o žalbi optuženika na temelju čl. 384. ZKP kao u izreci ove presude suda drugoga stupnja.

U Zagrebu, 16. rujna 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

Drakulić Milena, v.r.