Povrv-248/2017-6 · Općinski sud u Bjelovaru

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA

48260 KRIŽEVCI

Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14

Ref. 31: Broj: Povrv-248/2017-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu Sonji Celovec Trivanović uz sudjelovanje sudskog savjetnika Ivane Prosenečki, u pravnoj stvari tužitelja H. R. T. iz Z. OIB:………, zastupana po punomoćnicima iz OD H. & P. d.o.o., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika M. S. iz K. OIB:………, radi isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 1. rujna 2017. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, 6. listopada 2017.

p r e s u d i o j e

I/

Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika L. Š. S. iz Z., poslovni broj Ovrv-24498/12 od 29. lipnja 2012. godine.

II/ U ovom postupku svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

Po prijedlogu ovrhovoditelja javni bilježnik L. Š. S. iz Z., donijela je dana 29. lipnja 2012. godine rješenje o ovrsi pod posl. br. Ovrv-24498/12 na temelju vjerodostojne isprave - izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga kojim je naloženo ovršeniku, sada tuženiku, da ovrhovoditelju namiri novčanu tražbinu zajedno sa odmjerenim troškovima te troškovima postupka u iznosu od 996,25 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Protiv navedenog rješenja o ovrsi javnog bilježnika ovršenik, sada tuženik, u otvorenom zakonskom roku podnio je prigovor u kojem navodi kako nikada nije imao prebivalište niti boravište na adresi za koju ju tuži tužitelj, a isto potvrđuje Uvjerenjem o prebivalištu Policijske uprave Bjelovarsko-bilogorske koje dostavlja kao prilog uz prigovor. Osim toga u svom prigovoru ovršenik, sada tuženik iskazuje nejasnoću oko uručenja rješenja o ovrsi. Preciznije ovršeniku, sada tuženiku nije jasno kako mu je rješenje o ovrsi dostavljeno pet godina nakon njegova donošenja.

Povodom prigovora ovršenika rješenjem ovog suda broj Povrv-248/17-2 od dana 27. travnja 2017. godine stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika L. Š. S. iz Z., pod poslovni brojem Ovrv-24498/12 od dana 29. lipnja 2012. godine, doneseno temeljem vjerodostojne isprave, u dijelu u kojem je određena ovrha, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Tužitelj se očitovao na navode iz prigovora ovršenika i to samo na način da objašnjava kako je za tuženika mogla prestati obveza plaćanja pristojbe. Preciznije u svom očitovanju tužitelj govori o odjavi prijamnika na propisan način te o tome da je tuženik kao vlasnik RTV prijamnika u zakonskoj obvezi podmirivanja RTV pristojbe tužitelju dok se u odnosu na navode iz prigovora tuženika koji se tiču adrese tuženika tužitelj nije očitovao.

Sud je izvršio uvid u spis i to prijedlog za ovrhu (list 2-3 spisa), izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga (list 4 spisa), generalna punomoć (list 5 spisa), podnesak tužitelja (list 8 spisa), potvrda o izvršenoj provjeri valjanosti osobne iskaznice ili putovnice (list 9 spisa), prigovor ovršenika (list 10 spisa), uvjerenje o prebivalištu tužene (list 11 spisa), podnesak tužitelja (list 14-15 spisa), zapisnik s ročišta održanog 1. rujna 2017. godine (list 16-17 spisa).

U svezi s ovako provedenim dokaznim postupkom, sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a odlučio kao u izreci.

Nije sporno da se potraživanje tužitelja odnosi na potraživanje za RTV pristojbu i to za adresu u Z. Također, nije sporno da potraživanje ovrhovoditelja, sada tužitelja iznosi 240,00 kn.

Među strankama je sporna pasivna legitimacija.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Prvenstveno, tuženik tijekom postupka ističe prigovor promašene pasivne legitimacije te pobija osnov i visinu potraživanja tužitelja.

Sud je proveo dokaz saslušanjem ovršenika, sada tuženika M. S. u kojem ista navodi kako nikada nije prebivala niti boravila na adresi u Z., a kao dokaz tužena predlaže da sud izvrši uvid u Uvjerenje o prebivalištu povijesno koje je tužena dostavila uz prigovor. Tužena nadalje u svom iskazu navodi kako je u telefonskom pozivu upućenom HRT-u jasno rečeno da je za prijavu i odjavu RTV prijamnika potreban OIB i potpis korisnika RTV pristojbe, a što ona nikada nije potpisala te drži da tužitelj budući da nije dostavio nikada nikakvu potvrdu da je ona ikada na sebe preuzela obvezu plaćanja RTV pristojbe, a i tijekom cijelog postupka nije dostavio OIB za tuženu, nije ničime dokazao pasivnu legitimaciju tužene.

Tužitelj sudu nije dostavio nikakav dokaz o postojanju obveze plaćanja RTV pristojbe za tuženu iako je na njemu ležao teret dokaza, stoga je sud u smislu čl. 219. i čl. 221.a Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), zbog svega navedenog prihvatio iskaz tuženika.

Temeljem iskaza tužene, a uz to uvidom u Uvjerenje o prebivalištu za tuženu sud je utvrdio kako tužena od 21. travnja 1982. godine pa do današnjeg dana nikada nije mijenjala adresu prebivališta, a niti svoje boravište. Sud je nadalje utvrdio da tijekom cijelog postupka ovrhovoditelj, sada tužitelj nije dostavio bilo kakvu ispravu iz koje bi se moglo utvrditi istovjetnost tužene i osobe koja je u obvezi podmiriti potraživanje ovrhovoditelja, sada tužitelja koje je predmet ovog postupka. Uvidom u osobnu iskaznicu za tuženu sud je utvrdio kako tužena ima prebivalište na adresi R., K. br. …, a isto prebivalište tužena ima od 1982. godine što je naslovni sud utvrdio uvidom u Uvjerenje o prebivalištu povijesno za tuženicu. Tužitelj pak tijekom postupka navodi kako promjena adrese nikoga pa tako niti tuženu ne oslobađa od plaćanja obveze RTV pristojbe iako ne dostavlja nikakav dokaz tijekom cijelog postupka da je tužena na sebe preuzela obvezu plaćanja i korištenja RTV prijamnika.

Slijedom navedenog, imajući u vidu da tužitelj navodi da je tuženik evidentiran kao korisnik RTV prijamnika ne navodeći kada bi to točno bilo i bez da u spis predmeta dostavlja bilo kakav dokaz o prijavi prijamnika.

Osnovano tužitelj tijekom postupka navodi kako promjena adrese nikoga pa tako niti tuženu ne oslobađa obveze plaćanja RTV pristojbe. No međutim, u ovom predmetu sporno je temeljem čega je uopće tužitelj u svojim poslovnim knjigama kao korisnika evidentirao upravo tuženika, a o spornoj činjenici ovisi odluka u ovom predmetu. Da je postojala obveza za tuženika isto podrazumijeva postojanje prijave prijamnika potpisane od strane tuženika.

Dakle, sud prije svega mora utvrditi da li je uopće ikada potpisana potvrda o prijavi prijamnika.

Na temelju dokumentacije koja prileži u spisu sud nije utvrdio da je spomenuta prijava ikada potpisana.

Tužitelj tijekom postupka u spis predmeta nije dostavio potvrdu o prijavi prijamnika koja bi poslužila kao dokaz postojanja obveznog odnosa između tužitelja i tuženika. Također, tužitelj tijekom postupka nije podnio ni bilo kakav drugi dokument iz kojeg bi bilo vidljivo postojanje bilo kakvog obveznog odnosa.

Tuženik u citiranom prigovoru protiv rješenja o ovrsi javnog bilježnika pobija u cijelosti rješenje o ovrsi tj. pobija i osnov i visinu potraživanja tužitelja, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije.

Naime, tuženik tijekom postupka u bitnom navodi kako se potraživanje tužitelja odnosi na plaćanje RTV pristojbe za stambeni objekt na adresi u Z. na kojima tužena nikada nije bila prijavljena, a niti je ikada tamo boravila, a što je utvrđeno uvidom u Uvjerenje o prebivalištu povijesno (list 11 spisa).

Punomoćnik tužitelja u svom očitovanju na navode tužene navodi kako promjena adrese nikoga pa tako i tuženu ne oslobađa od plaćanja RTV pristojbe te navodi da ne posjeduje nikakav dokaz da je tužena potpisala i preuzela plaćanje RTV pristojbe, ali za dostavu dokaza punomoćnik tužitelja molio je sud za dodjelu kraćeg roka. Sud nije udovoljio traženju punomoćnika tužitelja za dodjelu kraćeg roka, a sve u smislu odredbe sadržane u čl. 461.a, st. 2. ZPP-a prema kojem su stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđenje iznijetih činjenica. Stajalište je suda kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za primjenu čl. 461.a st. 3. ZPP-a prema kojima bi na pripremnom ročištu stranke mogle iznijeti nove činjenice i predlagati nove dokaze ukoliko ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi odnosno u odgovoru na tužbu. Preciznije sud u konkretnom slučaju nije našao niti jedan ispričavajući razlog za tužitelja da već u tužbi, a kasnije i u svom očitovanju na prigovor predloži dokaz koji je predložio na pripremnom ročištu. Slijedom navedenog, a primjenom čl. 461.a st. 4. ZPP-a sud nije uzeo u obzir novi dokaz koji je predložio punomoćnik tužitelja.

Iz stanja spisa ovaj sud ne može zaključiti da li je tuženik ikada potpisao predmetnu prijavu koja je pak potrebna da bi za tuženika opće nastala obveza plaćanja RTV pristojbe.

Odredbom čl. 219. st.1. ZPP-a propisano je kako je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

Odredbom čl. 221.a ZPP-a propisano je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (Članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Stajalište je ovog suda kako je upravo na tužitelju teret dokaza u ovom postupku da je sa tuženikom bio u ugovornom odnosu, a navedenu okolnost tužitelj je propustio dokazati. Tužitelj tijekom postupka ne podnosi bilo kakav dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo temeljem čega je tuženika evidentirao u svojim poslovnim knjigama kao korisnika prijamnika.

Nadalje, tijekom postupka ovaj sud utvrdio je kako tuženik nikada nije prebivao niti boravio na adresi u Z., a za koju tužitelj tereti tuženika.

Tužitelj bi, prije svega, morao dokazati samu činjenicu nastanka obveze za tuženika, jer da bi za tuženika nastala obveza plaćanja RTV pristojbe za isto prvenstveno mora postojati prijava prijamnika, a što se u ovom slučaju ne može ispitati ni ustanoviti iz stanja spisa jer je tužitelj propustio dokazati da je tuženik ikada spornu prijavu potpisao.

Kako je tuženik osporio pasivnu legitimaciju u ovom predmetu, na tužitelju je bilo da sukladno čl. 221.a ZPP-a istu opravda. Zbog navedenog, stajalište je ovog suda kako tužbeni zahtjev nije osnovan.

Slijedom svega navedenog odlučeno je kao pod točkom I/ izreke ove presude temeljem čl. 451. st. 3. ZPP-a.

U ovom predmetu tužitelj od tuženika potražuje novčani iznos jednokratne nagrade sukladno Tbr. 7. točka 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje:Tarifa), tj. u iznosu od 500,00 kn, iznos PDV-a na trošak jednokratne nagrade od 125,00 kn, trošak sudske pristojbe na presude u iznosu od 100,00 kn.

Odluku o troškovima postupka sud je donio temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da tužitelj u cijelosti nije uspio u sporu, a tuženik u postupku iste ne potražuje s obzirom da tijekom postupka nije niti bio zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude. Slijedom svega iznesenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Križevci, 6. listopada 2017.

Sudski savjetnik

Sudac

Ivana Prosenečki v.r.

Sonja Celovec Trivanović v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 8 dana, od dana dostave odnosno objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.