I Kž-587/2008-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 587/08-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te mr. sc. Marijana Svedrovića, mr. sc. Branka Brkića, mr. sc. Marina Mrčele i Ranka Marijana kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. P. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 124. stavak 3. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. Zdravka Pleše i opt. S. H. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 29. veljače 2008. broj K-95/06-132, u sjednici održanoj 10. ožujka 2010., saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. Z. P. za kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 124. stavak 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 129/00., 51/01., 105/04. i 84/05. – dalje u tekstu: KZ), zbog kojeg je proglašen krivim pod točkom 1. izreke, uzima kao utvrđena kazna zatvora iz prvostupanjske presude u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok mu se za kazneno djelo silovanja iz članka 188. stavak 2. KZ- a, zbog kojeg je proglašen krivim pod točkom 2. izreke, na temelju tog propisa, utvrđuje kazna zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, pa se opt. Z. P. za ta kaznena djela primjenom članka 60. stavak 2. točka c) KZ-a, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci, u koju mu se, na temelju članka 63. stavak 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 1. veljače 2006. do 16. veljače 2006. i od 29. travnja 2007. do 29. veljače 2008.

II. Žalbe opt. Z. P. i opt. S. H. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž 587/08-3

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku opt. Z. P. proglašen je krivim za počinjenje jednog kaznenog djela, protupravnog oduzimanja slobode iz članka 124. stavak 3. KZ-a, opisanog pod točkom I. izreke pobijane presude i jednog kaznenog djela, silovanja iz članka 188. stavak 2. KZ-a, opisanog pod točkom II. izreke pobijane presude. Za djelo iz članka 124. stavak 3. KZ-a, na temelju tog propisa i uz primjenu članka 57. stavak 1. i stavak 2. točka d) KZ-a, opt. Z. P. utvrđena je kazna zatvora u trajanju jedna godina i šest mjeseci, dok mu je za kazneno djelo iz članka 188. stavak 2. KZ-a na temelju tog propisa i uz primjenu članka 57. stavak 1. i stavak 2. točka d) KZ-a utvrđena kazna zatvora u trajanju jedna godina pa je primjenom članka 60. stavak 2. točka c) KZ-a opt. Z. P. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i četiri mjeseca, u koju mu je, na temelju članka 63. stavak 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. veljače 2006. do 16. veljače 2006. i od 29. travnja 2007. do 29. veljače 2008.

Istom je presudom opt. S. H. proglašen krivim za počinjenje jedno kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 124. stavak 3. KZ-a, opisanog pod točkom I. izreke pobijane presude i jednog kaznenog djela otmice iz članka 125. stavak 1. KZ-a, opisanog pod točkom III. izreke pobijane presude. Za djelo iz članka 124. stavak 3. KZ-a, na temelju tog propisa i uz primjenu članka 57. stavak 1. i stavak 2. točka d) KZ-a, opt. S. H. utvrđena je kazna zatvora u trajanju jedna godina i šest mjeseci, dok mu je za kazneno djelo iz članka 125. stavak 1. KZ-a na temelju tog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci pa je na temelju članka 60. stavak 2. točka c) KZ-a opt. S. H. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedna godina i deset mjeseci u koju mu je, na temelju članka 63. stavak 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 2. veljače 2006. do 16. veljače 2006.

Na temelju članka 132. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06. – dalje u tekstu: ZKP) oštećena G. L. upućena je da imovinskopravni zahtjev u cijelosti može ostvarivati u parnici.

Na temelju članka 122. stavak 4. ZKP-a opt. Z. P. i opt. S. H. oslobođeni su u cijelosti obveze da naknade troškove kaznenog postupka iz članka 119. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP-a te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

Protiv te presude u odnosu na opt. Z. P. žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske na temelju 390. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku pobijanu presudu u dijelu odluke o kazni za l-opt. Z. P. preinači, te l- opt. Z. P. za svako od počinjenih kaznenih djela utvrdi dulje kazne zatvora, te opt. Z. P. osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u znatno duljem trajanju“.

Protiv presude žali se i opt. Z. P. putem branitelja K. R., odvjetnika iz O., zbog, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, no, obrazlaže samo bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu te opt. Z. P. osloboditi od optužbe ili pobijanu presudu ukinuti te predmet vratiti na ponovno suđenje.

I Kž 587/08-3

Žali se i opt. S. H., putem branitelja K. Š., odvjetnika iz Z. bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškova kaznenog postupka (obrazlaže samo bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje), te putem branitelja D. R., odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbom podnesenom putem odvjetnika K. Š. predlaže se preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se opt. S. H. oslobodi krivnje za počinjenje oba kaznena djela koja mu se stavljaju na teret ili podredno da se prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje i odlučivanje, dok se žalbom podnesenom putem odvjetnika D. R. predlaže prihvatiti žalbu te u cijelosti ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje i odlučivanje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Sukladno odredbi članka 373. stavka 1. ZKP-a, spis predmeta dostavljen je na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbama na način da smatra da je žalba državnog odvjetnika osnovana jer je opt. Z. P. izrečena preblaga kazna, dok žalbe opt. Z. P. i opt. S. H. smatra neosnovanima. Kod tog očitovanja ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nazočan u sjednici drugostupanjskog vijeća.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalbe opt. Z. P. i opt. S. H. nisu osnovane.

U odnosu na žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka

Opt. Z. P. u svojoj žalbi ističe bitnu povredu iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a, navodeći da prvostupanjski sud nije za svaku točku presude iznio jasne i dostatne razloge na temelju kojih je zasnovao svoju odluku, već je samo paušalno naveo dokaze, bez posebnog obrazloženja što je tim dokazima utvrđeno. Nadalje se u žalbi ističe da je prvostupanjska odluka posebno manjkava jer obrazloženje ne sadrži objašnjenje koje to dokaze sud smatra vjerodostojnim, koje je dokaze prihvatio i na kojima je temeljio svoju odluku, a posebno ne sadrži razloge kojima se prvostupanjski sud vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđenju jesu li počinjena kaznena djela te postoji li s tim u vezi i krivnja optuženika. No, iz sadržaja žalbe proizlazi da opt. Z. P. zapravo prvenstveno pobija ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da sud svoju odluku o postojanju kaznenih djela nije smio temeljiti isključivo na iskazu oštećene G. L..

Ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja kroz povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a, osporava i opt. S. H., navodeći da je izreka presude u cijelosti nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, da u samoj presudi uopće nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno takvi razlozi su u znatnoj mjeri proturječni i životno i logično te se ne mogu podvesti pod izvedene dokaze i stvarni odnos svih stranaka u ovoj pravnoj stvari.

No, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude izložio nesporne činjenice u odnosu na svakog optuženika i za svako djelo te određeno i potpuno izložio koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane, pri čemu je dao osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnosti u iskazu oštećene G. L. koja je odstupila od svojih ranijih iskaza u odnosu na okolnosti odlaska

I Kž 587/08-3

u Zagreb i davanja izjave kod javnog bilježnika, navodeći jasno i određeno koji njezin iskaz je prihvatio i iz kojih je razloga je prihvatio upravo taj iskaz (onaj pred istražnim sucem od 30. svibnja 2006., a ne onaj od 17. rujna 2007. na glavnoj raspravi). Također obrazloženje presude sadrži utvrđivanja o postojanju svakog od kaznenih djela za koje se terete opt. Z. P. i opt. S. H. (uključujući i kvalifikatorne elemente). Takvo obrazloženje je jasno i bez proturječnosti te ga u cijelosti prihvaća i ovaj sud pa se zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelji upućuju na razloge navedene u obrazloženju prvostupanjske presude. Također ni izreka presude nije proturječna niti sama sebi niti razlozima presude (niti se u obrazloženju žalbi navodi u čemu bi se ta proturječnost sastojala), slijedom čega su, a budući da su u presudi suda prvog stupnja jasno i razumljivo navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te navedeni razlozi nisu proturječni, žalbe opt. Z. P. i opt. S. H. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a neosnovane, a o utvrđenom činjeničnom stanju koje optuženici u stvari osporavaju bit će više riječi kod obrazlaganja te žalbene osnove.

U odnosu na žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

Neosnovano opt. Z. P. i opt. S. H. u svojim žalbama tvrde da u tijeku postupka nije utvrđeno da su oni počinili kaznena djela za koja ih je prvostupanjski sud proglasio krivima, jer da sud svoje utvrđenje o postojanju svih odlučnih činjenica izvodi na temelju iskaza oštećene G. L. koji iskaz optuženici smatraju prepunim proturječnosti, nedosljednosti, nelogičnosti i nejasnih interpretacija stvarnog događanja u terećenom razdoblju (prvenstveno zbog odstupanja od dijela iskaza te od strane vještaka psihijatra dijagnosticiranih različitih psihičkih poremećaja i tegoba), ne prihvaćajući niti pridajući značaj protivnim iskazima iz kojih ne proizlazi da su optuženici počinili kaznena djela za koja su prvostupanjskom presudom proglašeni krivima.

No, protivno ovakvim navodima žalitelja, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je u odnosu na opt. Z. P. za djela iz članka 124. stavak 3. KZ-a i članka 188. stavak 2. KZ-a i opt. S. H. za djela iz članka 124. stavak 3. KZ-a i članka 125. stavak 1. KZ-a činjenično stanje ispravno i potpuno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja o ocjeni vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i ispravni, slijedom čega su pravilni i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica koje su utemeljene na izvedenim dokazima.

Naime, oštećena G. L. je ispitivana u dva navrata u tijeku istrage (13. veljače 2006. i 30. svibnja 2006.) te u dva navrata na glavnoj raspravi (18. rujna 2007. i 27. veljače 2008.). Na glavnoj raspravi 18. rujna 2007. oštećenica je, doduše, u odnosu na odlazak kod javnog bilježnika i potpisivanje izjave (kojom povlači svoj iskaz kojim tereti optuženike za počinjenje djela iz članka 124. stavak 3. KZ-a i članka 188. stavak 2. KZ-a), izmijenila svoj iskaz, no, na glavnoj raspravi 27. veljače 2008., nakon što su joj predočene razlike u njezinim ranijim iskazima, oštećenica je navela da je točan njezin iskaz iz istrage (istražno ročište 30. svibnja 2006.) te da je prisilno odvezena u Z. gdje je bila prisiljena potpisati spornu izjavu, a što je sud prvog stupnja prihvatio kao istinito. Budući da je i prema ocjeni ovog suda ovakav iskaz oštećenice vjerodostojan, logičan, pun detalja, bez proturječnosti i konzistentan te je potkrijepljen i drugim dokazima (medicinska dokumentacija za oštećenicu, zapisnik o očevidu na oštećenoj G. L. i fotodokumentacija ozljeda, iskaz sudsko medicinskog vještaka prof. d. sc. M. M., dr. med. te nalazi i mišljenja vještaka psihijatra i vještaka psihologa), to je ispravno sud prvog stupnja upravo na njezinom iskazu utvrdio postojanje odlučnih činjenica u odnosu na kaznena djela za koja je optuženike proglasio krivima. Ovo osobito stoga što, kako iz

I Kž 587/08-3

nalaza i mišljenja vještaka psihologa, tako i iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra proizlazi da kod oštećenice ne postoji sklonost konfabulacije te se ne nalaze znakovi sumanutih ideja vezanih uz konkretne događaje. Oštećenica je sposobna opažati konkretne događaje, procesuirati informacije, pravilno razumjeti uzročno posljedične veze te pamtiti i ponoviti upamćeno. Opisi događaja koje je navela u svojim iskazima ne odgovaraju sumanutim idejama kakve obično produciraju osobe s dijagnozom shizofrenije, već je očigledno da ovi opisi proizlaze iz osobnog životnog iskustva oštećenice.

Stoga je i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ispravno prvostupanjski sud zaključio da je su istiniti iskazi oštećenice iz istrage te s glavne rasprave održane 27. veljače 2008., dok su obrane oba optuženika očito usmjerene na otklanjanje kaznene odgovornosti za počinjenje kaznenih djela te je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica i savjesnom ocjenom dokaza osnovano utvrdio da je opt. Z. P. počinio kaznena djela protupravnog oduzimanja slobode iz članka 124. stavak 3. KZ-a i silovanja iz članka 188. stavak 2. KZ-a, a opt. S. H. kaznena djela protupravnog oduzimanja slobode iz članka 124. stavak 2. KZ-a i otmice iz članka 125. stavak 1. KZ-a za koja su prvostupanjskom presudom proglašeni krivima. Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje.

Pri tome nisu od odlučnog značaja tvrdnje u žalbi opt. Z. P. kojima upire na dio iskaza oštećenice s glavne rasprave održane 18. rujna 2007. u kojem dijelu ističe da je svojom odlukom potpisala izjavu kod javnog bilježnika (kasnije u iskazu na glavnoj raspravi 27. veljače 2008. navela da je ipak istinit njezin raniji iskaz u kojem tvrdi da je prisiljena potpisati izjavu) te nadalje ističe „…da ja opraštam Z. i S. za događaje i ja sam im zaista to tada i oprostila. I nakon ovih događaja ja sam ponovno živjela u izvanbračnoj zajednici sa Z. P.…“, jer okolnost da je oštećenica optuženicima oprostila inkriminirane događaje ne znači da se oni nisu dogodili, a niti to znači okolnost da je oštećenica i nakon ovih događaja nastavila s jednim od optuženika živjeti u izvanbračnoj zajednici. Navedene okolnosti nisu odlučne za postojanje djela, već mogu utjecati na visinu kazne.

Naime, iz iskaza oštećene G. L. nesporno proizlazi da je ona dragovoljno ostala dvije noći s opt. Z. P. kod opt. S. H., no, čim ju je počeo zlostavljati, dala mu je do znanja da ne želi tako živjeti. Međutim, protivno svojoj volji zadržana je u kući opt. S. H. do Nove godine, a nakon toga je odvezena u kuću u zaseoku D. u mjestu B. D., općina B., gdje su je držali zatvorenu u prostoriji u kojoj su vrata bila poduprta, dok su se na prozorima nalazile daske, a ona je bila fizički preslaba da bi mogla sama otvoriti vrata. Pri tome je oštećenica izričito navela da su je oba optuženika prisilila da ostane, prijeteći joj da će ju ubiti, kao i da će joj ako pobjegne ubiti roditelje i djecu, uskraćujući joj hranu, s time da joj je opt. Z. P. nakon nekog vremena oduzeo i razbio prijenosni telefon te ju je tukao rukama i raznim predmetima (ponekad bi od udaraca padala i u nesvijest), pri čemu ju je svakodnevno seksualno iskorištavao. Na opisani način optuženici su oštećenicu protupravno držali zatvorenu, oduzimajući joj slobodu, a što je trajalo dulje od 15 dana i pri tome su prema njoj postupali na okrutan način. Prema tome, optuženici su imali vlast nad oštećenicom koja je činila ono što se od nje zahtijevalo. Stoga je razumljivo da je u takvim okolnostima njezin otpor bio onemogućen mijenjanjem mjesta zatočeništva (koja su mjesta oštećenici bila nepoznata), kao i primjenom sile i prijetnje, ali i dugotrajnošću vremena u kojemu joj je ograničena sloboda kretanja, što je, uz karakteristike ličnosti oštećenice, i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, isključivalo svako racionalno razmišljanje i utjecalo da oštećenica pasivno trpi svoje zatočeništvo, djelomično i zbog stanja straha, zbog čega je izvršavala sve što se od nje tražilo.

I Kž 587/08-3

U odnosu na navode u žalbi opt. S. H. da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude u odnosu na ovog optuženika propustio razlučiti njegovu sudioničku ulogu te na ispravan način utvrditi činjenično stanje, valja istaknuti da je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi ispravno utvrdio da su optuženici postupali kao supočinitelji iz članka 35. stavak 3. KZ-a. Sukladno navedenoj odredbi, supočinitelji kaznenog djela su dvije ili više osoba koje na temelju zajedničke odluke počine kazneno djelo tako da svaka od njih sudjeluje u počinjenju ili na drugi način bitno pridonosi počinjenju kaznenog djela. Prema tome, u konkretnoj situaciji supočiniteljstvo podrazumijeva zajedno i dogovorno postupanje u zajedničkom cilju oduzimanja slobode oštećenici i okrutnog postupanja prema njoj u razdoblju duljem od 15 dana. Optuženici su supočinitelji jer postoji njihova zajednička odluka o počinjenju djela, čime je ispunjena subjektivna sastavnica supočiniteljstva. Uz to, oni zajedno sudjeluju u počinjenju djela, pri čemu osoba koja i ne poduzima pojedine konkretne radnje (udaranje, uništavanje mobitela, seksualno iskorištavanje), ali zna da su te radnje poduzete i sudjeluje u drugim pratećim radnjama (prijetnje, uskraćivanje hrane) prihvaća radnje zlostavljanja, uništavanja mobitela i seksualnog iskorištavanja oštećenice kao svoje. Opisana utvrđenja jasno pokazuju da optuženici djelo čine zajedno i da imaju vlast na djelom, slijedom čega je ova žalbena tvrdnja opt. S. H. neosnovana.

Također nesporno iz iskaza oštećene G. L. proizlazi i da je opt. Z. P. prema njoj počinio kazneno djelo silovanja iz članka 188. stavak 2. KZ-a na osobito okrutan i osobito ponižavajući način. Naime, opt. Z. P. je nesporno s oštećenom G. L. obavljao kontinuirano spolne odnošaje protivno njezinoj volji, s obzirom na to da iz spisa predmeta proizlazi da je oštećenica opt. Z. P., nakon dva dana dragovoljnog boravka u kući opt. S. H., na jasan način dala do znanja da više ne želi imati spolne odnose s njom, no, on je njezin otpor slamao prijeteći joj ubojstvom te je udarajući po cijelom tijelu, što rukama i nogama, a što raznim predmetima (o čemu svjedoči spisu predmeta priloženi liječnička dokumentacija i fotodokumentacija). Kvalifikatorni elementi (osobito okrutan i osobito ponižavajući način) proizlaze iz optuženikovog načina postupanja. Primjena sile prema oštećenici (udaranje po cijelom tijelu rukama, nogama i raznim predmetima), dugotrajnost optuženikovog zlostavljanja, kao i stupanj nanesenih boli (oštećenica navodi da je ponekada od udaraca gubila svijest), pri čemu je oštećenica bila onemogućena u pružanju bilo kakvog otpora jer ju je optuženik držao zatvorenu prijeteći joj ubojstvom ako mu ne bude udovoljavala, i prema ocjeni ovog suda, znatno premašuju onaj stupanj boli i omalovažavanja koji su svojstveni osnovnom obliku kaznenog djela silovanja iz članka 188. stavak 1. KZ-a. Stoga je sud prvog stupnja i u odnosu na ovo djelo ispravno i potpuno utvrdio činjenično stanje, slijednom čega je žalba opt. Z. P. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

Ista je situacija i u odnosu na opt. S. H., jer, osim što je nesporno da je zajedno s opt. Z. P. počinio kazneno djelo iz članka 124. stavak 3. KZ-a, iz spisa predmeta nesporno proizlazi i da je na štetu oštećene G. L. počinio i kazneno djelo otmice iz članka 125. stavak 1. KZ-a. Naime, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, iz iskaza oštećenice nesporno proizlazi da ju je opt. S. H. na prijevaran način namamio u svoj automobil, oduzevši joj na taj način slobodu kretanja, te je najprije odvezao svojoj kući, da bi je drugog dana odvezao u Z. u javnobilježnički ured, a sve s ciljem da je prisili na potpisivanje izjave kojom povlači svoj iskaz kojim tereti optužene Z. P. i opt. S. H. za počinjenje kaznenih djela iz članka 124. stavak 3. KZ-a i članka 188. stavak 2. KZ-a. Kada se ima na umu da je kod oštećenice bio prisutan strah uzrokovan ranijim zlostavljanjima od strane oba optuženika, tada je nesporno da opt. S. H., iskoristivši upravo taj strah kod oštećenice, uslijed kojeg je razumljivo da oštećenica nije niti pokušala bježati, bojeći se za svoj život, istoj protupravno oduzeo slobodu kretanja, upravo s ciljem da je prisili na

I Kž 587/08-3

povlačenje izjave. S obzirom na to da je već razjašnjeno koji od iskaza oštećenice je cijenjen kao istinit i vjerodostojan (upravo u odnosu na ovo djelo oštećenica je u odstupila od svojeg ranijeg iskaza, tvrdeći da je dragovoljno otišla u Z. i da je dragovoljno potpisala spornu izjavu), neosnovana je i žalba opt. S. H. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U odnosu na žalbe zbog odluke o kaznenopravnim sankcijama

Osnovano državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe da je prvostupanjski sud opt. Z. P. za kazneno djelo silovanja iz članka 188. stavak 2. KZ-a utvrdio kaznu u neprimjereno kratkom trajanju, neosnovano primjenjujući zakonske odredbe o ublažavanju kazne.

Unatoč svim utvrđenim olakotnim okolnostima koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud (dosadašnja neosuđivanost, obiteljsko stanje i loše materijalne prilike), jačina ugrožavanja kaznenim djelom zaštićenog dobra te okolnosti počinjenja djela, a koje odudaraju od prosjeka koji se viđa kod kaznenih djela silovanja iz članka 188. stavak 2. KZ-a, ne opravdavaju izricanje kazne opt. Zdravku Pleši za ovo djelo ispod minimuma propisanog zakonom za djelo iz članka 188. stavak 2. KZ-a (svakako ne najniže kazne koja se uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne može izreći za to djelo), već, prema ocjeni ovog suda, ukazuju da kazna za to djelo treba biti nešto viša od najniže zakonom propisane. Naime, optuženik je u činjenju ovog kaznenih djela iskazao izuzetnu upornost, koja se očitovala kroz višednevno maltretiranje oštećenice. Ovakvim maltretiranjem ista je dovedena u gotovo bezizlaznu i bezizglednu situaciju, što uz dugotrajnost ispoljavanja agresije prema oštećenici te zadobivene ozljede ukazuje da je za ovo djelo primjereno optuženiku utvrditi kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci.

Budući da je u odnosu na djelo iz članka 188. stavak 2. KZ-a osnovana žalba državnog odvjetnika, to se iz navedene osnove žalba opt. Z. P. koji se žali i na odluku o kazni, no, ovaj žalbeni razlog ne obrazlaže, zbog čega je ovaj sud postupio sukladno odredbi članka 382. ZKP-a, ukazuje neosnovanom.

No, nije u pravu državni odvjetnik kada smatra da i za djelo iz članka 124. stavak 3. KZ-a opt. Z. P. treba utvrditi višu kaznu od one utvrđene od strane suda prvog stupnja (jedna godina i šest mjeseci), a niti je osnovana žalba opt. Z. P. prema kojoj bi kazna za ovo djelo trebala biti blaža.

Naime, i prema ocjeni ovog suda, sve utvrđene olakotne okolnosti na strani opt. Z. P., osobito njihova brojnost i karakter, uvažavajući i činjenicu da je oštećenica opt. Z. P. oprostila događaje zbog kojih je on u predmetnom postupku proglašen krivim te je i nakon tih događaja nastavila s njim živjeti u izvanbračnoj zajednici, predstavljaju naročito izražene olakotne okolnosti, čije postojanje ukazuju da se svrha kažnjavanja može postići i blažom kaznom od zakonom propisane za predmetno kazneno djelo. No, unatoč utvrđenim naročito izraženim olakotnim okolnostima, zbog kojih je optuženik osuđen na kaznu zatvora ispod zakonom propisane, ocjena je i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da u konkretnoj situaciji nema mjesta za daljnje ublažavanje kazne, s obzirom na dugotrajnost ispoljavanja kriminalnog ponašanja prema optuženici, što ukazuje na viši stupanj pogibeljnosti djela, zbog čega kazna zatvora na koju je optuženik osuđen, treba biti viša od najblaže kazne na koju, s obzirom na granice ublažavanja kazne predviđene za ublažavanje kazne, optuženik u konkretnoj situaciji može biti osuđen.

I Kž 587/08-3

Primjenom odredbi o stjecaju kaznenih djela iz članka 60. stavak 2. točka c) KZ-a, opt. Z. P. osuđen je zbog kaznenih djela iz članka 124. stavak 3. KZ-a i članka 188. stavak 2. KZ-a na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i šest mjeseci, koja kazna je, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, primjerena okolnostima počinjenja djela, težini, brojnosti i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika i može utjecati na optuženika, a i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela. Budući da je optuženik u vezi s predmetnim kaznenim djelom bio u pritvoru, to je sukladno odredbi članka 63. stavak 1. KZ-a i to vrijeme provedeno u pritvoru trebalo uračunati u izrečenu kaznu.

Nije osnovana niti žalba opt. S. H. zbog odluke o kazni, u odnosu na koju je također postupljeno sukladno odredbi članka 382. KZ-a.

I u odnosu na ovog optuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaća od strane prvostupanjskog suda utvrđene olakotne okolnosti (dosadašnja neosuđivanost, oženjen, otac troje djece, nezaposlen), koje je prvostupanjski sud, uz činjenicu da je oštećenica i opt. S. H. oprostila počinjenje djela iz članka 124. stavak 3. KZ-a, pravilno ocijenio kao naročito izražene olakotne okolnosti u smislu članka 57. stavak 2. KZ-a, čije postojanje opravdava zaključak prvostupanjskog suda da se svrha kažnjavanja za to djelo može postići i blažom kaznom od zakonom propisane za predmetno kazneno djelo i to upravo kaznom zatvora u trajanju jedna godina i šest mjeseci. No, imajući na umu da je i nakon ovog djela i to nakon što je pokrenut postupak protiv opt. S. H., zbog kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz članka 124. stavak 3. KZ-a, po izlasku iz pritvora ovaj optuženik nastavio s kriminalnim radnjama usmjerenim prema oštećenici, a sve s ciljem da ona povuče svoju izjavu kojom ga tereti za počinjenje navedenog djela, a što ukazuje na njegovu upornost u činjenju kaznenih djela, pravilno je sud prvog stupnja opt. S. H. za kazneno djelo iz članka 125. stavak 1. KZ-a utvrdio minimalnu kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, bez primjene odredbi o ublažavanju. Zbog svega navedenog, a imajući pri tome na umu da je optuženik u relativno kraćem vremenskom razdoblju počinio dva kaznena djela, ovaj sud drugog stupnja smatra da je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, kazna koja je primjerena počinitelju i svim navedenim okolnostima te će upravo ta kazna ispuniti svrhu kažnjavanja iz članka 6. KZ-a i članka 50. KZ-a.

Budući da je žalba državnog odvjetnika podnesena zbog odluke o kazni u odnosu na opt. Z. P. osnovana, dok žalbe opt. Z. P. i opt. S. H. nisu osnovane te kako prigodom ispitivanju pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 379. stavak 1. ZKP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 390. stavak 1. ZKP-a i članka 387. ZKP-a, postupljeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 10. ožujka 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v. r.

Senka Klarić-Baranović, v. r.