I Kž-543/2006-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 543/06-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. Š. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Koprivnici od 10. ožujka 2006. godine broj K-32/05, u sjednici održanoj dana 18. siječnja 2007. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske D. K.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se oslobađajući dio prvostupanjske presude u odnosu na opt. M. O. (toč. 3. izreke), i u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se osuđujući dio prvostupanjske presude u pravnoj oznaci djela, te se izriče da je opt. D. Š., radnjama za koje je pod točkom 1 i 2 izreke prvostupanjske presude oglašen krivim, počinio dva zasebna kaznena djela, i to radnjom pod toč 1, kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ-a, a radnjom pod toč. 2, kazneno djelo iz čl. 173. st. 6. u vezi st. 5. KZ-a.

II. Uslijed gornje odluke, te prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni na način da se opt. D. Š. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ-a, te za kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. i 6. KZ-a uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. b. KZ-a, za svako djelo utvrđuje kazna

I Kž 543/06-3

zatvora u trajanju od po 6 mjeseci, pa se, temeljem čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ-a, opt. D. Š. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, u koju mu se, temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 26. kolovoza 2005. godine do 20. rujna 2005. godine.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. D. Š. zbog učina produljenog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ-a i u vezi čl. 61. KZ-a, pa je primjenom odredaba o ublažavanju kazne osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.

Temeljem čl. 76. KZ-a, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, dok je temeljem čl. 173. st. 7. KZ-a, od njega oduzeta predmetna opojna droga.

Optuženik je u cijelosti oslobođen od dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka, sukladno čl. 122. st. 4. ZKP-a.

Istovremeno, temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP-a, oslobođen je od optužbe opt. M. O. da bi počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a, u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ-a, činjenično i pravno opisano pod točkom 3 izreke te presude.

Vezano za oslobađajući dio prvostupanjske presude, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava, u smislu čl. 123. st. 1. ZKP-a.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude, a zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni u odnosu na osuđujući dio, s prijedlogom da se oslobađajući dio te presude ukine i u tom dijelu predmet vrati sudu pravog stupnja na ponovno suđenje, dok da se osuđujući dio preinači u pravcu razloga žalbe, te se opt. D. Š. izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. M. O. po svojoj braniteljici, odvjetnici M. K. – S. iz V., u kojem pobija žalbene navode, ističući da je oslobađajuća presuda u svemu zakonita i pravilna, posljedicom čega žalbu državnog odvjetnika u tom dijelu treba kao neosnovanu odbiti.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP-a, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a spis je vraćen s prijedlogom da se žalba nižeg državnog odvjetnika u cijelosti uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

U odnosu na drugostupanjsko rješenje

I Kž 543/06-3

U pravu je državni odvjetnik da je činjenično stanje u odnosu na opt. M. O., za sada, ostalo pogrešno utvrđenim.

Naime, sud prvog stupnja smatra da je činjenica što opt. D. Š. tereti opt. M. O. za posredovanje pri kupoprodaji 50 grama opojne droge marihuane za iznos od 350,00 kuna, nije vjerodostojan dokaz budući da opt. D. Š. na taj način želi sebi olakšati procesni položaj i „skrenuti pažnju i akcent sa sebe na drugu osobu“. S druge strane, sud prvog stupnja smatra da je poricanje opt. M. O. u svemu logična i uvjerljiva obrana budući da se radi o osobi koja do sada nije imala problema s drogom, a osim toga, njegova obrana je potvrđena iskazom svjedoka V. Č..

U pravu je državni odvjetnik da je sud prvog stupnja olako prihvatio obranu opt. M. O., a otklonio iskaz opt. D. Š.. U postupku nije utvrđeno da bi opt. D. Š. imao kakvog ozbiljnog motiva lažno teretiti opt. M. O., dapače, to ne tvrdi niti taj optuženik u svojoj obrani. S druge strane, terećenjem opt. M. O. za posredovanje pri kupoprodaji opojne droge, opt. D. Š. sebe ne dovodi u povoljniji položaj budući da on nije niti terećen za kupoprodaju te droge. Točno je da svjedok V. Č. na glavnoj raspravi iskazuje da je čuo kada je opt. D. Š., navodno, nagovarao opt. M. O. da prizna svoje učešće u predmetnoj kupoprodaji droge. Međutim, s pravom ističe državni odvjetnik da opt. M. O. tijekom istrage nije spominjao nazočnost ovog svjedoka prilikom razgovora sa opt. D. Š., već je taj podatak izašao na vidjelo tek na glavnoj raspravi, što doista izaziva sumnju u vjerodostojnost obrane opt. M. O..

Zbog toga, kada se sa jedne strane cijeni da opt. D. Š. dosljedno, od početka postupka, tvrdi da je opt. M. O. dao iznos od 350,00 kuna kako bi mu ovaj u Z. nabavio količinu od 50 grama opojne droge marihuane, što je i ostvareno, dok sa druge strane, opt. M. O. nije tijekom istrage spominjao nazočnost svjedoka V. Č. prilikom razgovora s opt. D. Š., s pravom ističe državni odvjetnik da su zaključci suda prvog stupnja o nedokazanosti kaznenog djela preuranjeni, a time, za sada, i neprihvatljivi.

Stoga je u tom dijelu žalbu državnog odvjetnika trebalo prihvatiti i ukinuti oslobađajući dio prvostupanjske presude, na način učinjen u izreci ovog rješenja, sukladno čl. 388. st. 1. ZKP-a.

Prilikom ponovnog suđenja sud prvog stupnja će pažljivije analizirati rezultate dokaznog postupka i ponovnom ocjenom vjerodostojnosti iskaza optuženika i svjedoka, utvrditi pravno relevantno činjenično stanje, na kojem te temeljiti svoju novu presudu.

U odnosu na drugostupanjsku presudu

U pravu je državni odvjetnik da se između kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. u vezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ-a, te kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. i 6. KZ-a, ne može raditi o konstrukciji produljenog kaznenog djela u smislu čl. 61. KZ-a, s obzirom na različite radnje počinjenja svakog od tih kaznenih djela. Naime, kod produljenog kaznenog djela počinitelj stanovito vrijeme ponavlja u osnovi istu radnju, dok se pod istovrsnom djelatnošću imaju smatrati oblici pojedinog, u osnovi istog kaznenog djela, npr. kvalificirani i privilegirani oblik djela (teška krađa, krađa i sitna krađa) ili oblici tog djela s obzirom na dovršenost kriminalne radnje (pokušaj i dovršeno djelo).

I Kž 543/06-3

Nasuprot tome, u konkretnom slučaju optuženik je oglašen krivim radi počinjenja dvije, u osnovi različite radnje izvršenja djela i to, s jedne strane, zbog proizvodnje opojne droge marihuane, a s druge strane, radi davanja droge na uživanje većem broju osoba (bez naknade). Te radnje, u smislu naprijed navedenog, zbog različitih zakonskih obilježja bića djela, nisu istovrsne, neovisno o tome što se štiti isti zaštitni objekt – zdravlje ljudi. Zaključak o istovrsnosti kriminalnog ponašanja ne potkrepljuje niti činjenica što su oba kaznena djela propisana u istom članku 173. KZ-a, budući da su u ranijem kaznenom zakonodavstvu bila opisana u različitim zakonskim člancima, pa tako čl. 245. i čl. 246. KZ SFRJ ili čl. 196. i čl. 197. OKZ RH (što je bio na snazi do mjeseca travnja 1996. godine).

Stoga se između ova dva kriminalna ponašanja, eventualno, može raditi o prividnom stjecaju u obliku konsumpcije, zbog ekskluziviteta jednog kaznenog djela i inkluzije pratećeg kaznenog djela koje, kao sporedno, ne egzistira kao samostalno djelo, već je konzumirano u radnji izvršenja težeg kaznenog djela. To je, naravno, činjenično pitanje koje se ocjenjuje od slučaja do slučaja.

Međutim, niti o takovom obliku prividnog stjecaja se ovdje ne radi. Ne može se tvrditi da bi kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. i 6. KZ-a ovdje bilo prateće, sporedno kazneno djelo, kada je za njega u zakonu zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, dakle, svega nešto blaža kazna nego li za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a. Osim toga, način postupanja optuženika, vrijeme kriminalnog djelovanja, kao i društvena opasnost svakog od kaznenih djela, ne opravdava primjenu instituta prividnog stjecaja u naprijed opisanom obliku, već se, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, radi o realnom stjecaju kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a i kaznenog djela iz čl. 173. st. 5. i 6. KZ-a.

Stoga je u pravu državni odvjetnik da je pobijanom presudom povrijeđen kazneni zakon u odredbi čl. 368. toč. 4. ZKP-a u korist optuženika, a što je otklonjeno preinačenjem prvostupanjske presude kao ad 1 izreke ove drugostupanjske presude.

Uslijed gornje odluke, trebalo je optuženiku za svako od počinjenih kaznenih djela utvrditi pojedinačne kazne zatvora, vodeći pri tome računa da državni odvjetnik ionako osnovano ukazuje na blagost kazne izrečene po sudu prvog stupnja.

Naime, cijeneći s jedne strane, niz olakotnih okolnosti koje utvrđuje i sud prvog stupnja, a to su da je optuženik tempore criminis bio smanjene ubrojivosti zbog dugogodišnje ovisnosti o canabisu, te da se radi o mladoj osobi koja se, zbog prerane smrti roditelja, prinuđena sama brinuti o svom uzdržavanju, i ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da se radi o takvim olakotnim okolnostima koje u svojoj ukupnosti opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju zakonom zapriječene kazne. Pri tome, cijenjena je i okolnost da se konkretno radi o tzv. lakšoj opojnoj drogi marihuani, a optuženik je uzgojio samo jednu stabljiku koja je dosegla visinu od 232 cm.

Međutim, s druge strane, trebalo je imati u vidu i otegotnu okolnost dosadašnje optuženikove osuđivanosti zbog istovrsnog kaznenog djela, na uvjetne osude koje očito nisu polučile svoju svrhu, zbog čega je optuženiku, po ocjeni ovog Vrhovnog suda, trebalo za svako počinjeno kazneno djelo utvrditi kaznu zatvora u trajanju od po šest mjeseci, a primjenom odredaba o stjecaju, osuditi ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10

I Kž 543/06-3

mjeseci. Tako odmjerena kazna primjerena je okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti samog optuženika, kao počinitelja tih djela.

Optuženiku je osnovano izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o drogama, u smislu čl. 76. KZ-a, jer i ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da će se izlječenjem optuženika izbjeći stanja koja mogu poticajno djelovati na ponavljanje kaznenog djela.

Slijedom izloženog, dakle, osnovana je žalba državnog odvjetnika u cijelosti, zbog čega je prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti na način učinjen u izreci ove presude, sukladno čl. 390. ZKP-a. Ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti.

U Zagrebu, 18. siječnja 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v. r.

Senka Klarić-Baranović, v. r.