Kzz-1/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. B. zbog kaznenog djela iz čl. 330. st. 2. i 3. u svezi sa čl. 33. st. 1. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 17. siječnja 2006. broj KZZ-DO-219/05 podnesenom protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Puli broj Kž-234/05 od 14. rujna 2005. godine, u sjednici održanoj dana 23. siječnja 2007. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,
Legislator headnote
AI generatedKzz-1/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Presudom Općinskog suda u Puli broj K-272/05 od 11. srpnja 2005. godine proglašen je krivim D. B., između ostalih i zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 330. st. 2. i 3. u svezi sa čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona, za koje kazneno djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, nakon čega je primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za kaznena djela u stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Kzz 1/06-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. B. zbog kaznenog djela iz čl. 330. st. 2. i 3. u svezi sa čl. 33. st. 1. i dr. Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 17. siječnja 2006. broj KZZ-DO-219/05 podnesenom protiv drugostupanjske presude Županijskog suda u Puli broj Kž-234/05 od 14. rujna 2005. godine, u sjednici održanoj dana 23. siječnja 2007. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,
p r e s u d i o j e :
Zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
Presudom Općinskog suda u Puli broj K-272/05 od 11. srpnja 2005. godine proglašen je krivim D. B., između ostalih i zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 330. st. 2. i 3. u svezi sa čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona, za koje kazneno djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, nakon čega je primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za kaznena djela u stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci.
Presudom Županijskog suda u Puli broj Kž-234/05 od 14. rujna 2005. godine djelomično je prihvaćena žalba optuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 330. st. 2. i 3. u svezi sa čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona i to na način da je za ovo kazneno djelo optuženi D. B. temeljem čl. 354. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku oslobođen optužbe, a uslijed koje preinake je preinačena i odluka o kazni na način da je za kaznena djela za koja je proglašen krivim, sada osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
Protiv presude Županijskog suda u Puli broj Kž-234/05 od 14. rujna 2005. godine Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je 17. siječnja 2006. godine pod brojem KZZ-DO-219/05, zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 368. t. 1. ZKP i povrede odredbe kaznenog postupka iz čl. 390. st. 1. ZKP, te predložilo da Vrhovni sud Republike Hrvatske donese presudu kojom bi utvrdio da je zahtjev za zaštitu zakonitosti utemeljen, i da je presudom Županijskog suda u Puli broj Kž-234/05 od 14. rujna 2005. godine učinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 368. t. 1. Zakona o kaznenom postupku u svezi sa čl. 330. st. 2. i 3. u svezi čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona, te povreda odredbe kaznenog postupka iz čl. 390. st. 1. Zakona o kaznenom postupku.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.
Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da bi Županijski sud u Puli povrijedio zakon kada je odlučujući povodom žalbe optuženika preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 330. st. 2. i 3. u svezi sa čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona, na način da optuženog D. B. temeljem čl. 354. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku oslobađa optužbe.
Naime, kazneno djelo iz čl. 330. Kaznenog zakona u svom zakonskom opisu kao objektivni uvjet kažnjivosti predviđa postojanje duga, a tek zatim nastavno uporabu „sile protiv neke osobe ili prijetnju da će se izravno napasti na život ili tijelo te osobe“, a sve radi naplate ranije spomenutog objektivno postojećeg duga. Postojanje duga predstavlja konstitutivni element kaznenog djela i u stavku 2. istog članka, gdje se izrijekom navodi da djelo postoji ako netko „radi naplate duga silom ili ozbiljnom prijetnjom prisili drugog da što učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine“.
Pojam duga kao objektivnog uvjeta kažnjivosti mora biti sadržano već u činjeničnom opisu kaznenog djela koje se stavlja optuženiku na teret, ukoliko državni odvjetnik želi optuženje upravo za kazneno djelo iz čl. 330. Kaznenog zakona.
Pogleda li se, međutim, tekst optuženja, a koji je prihvaćen i prenesen i u prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 330. Kaznenog zakona, vidljivo je da čki 3. prvostupanjski sud, prihvaćajući kompoziciju činjeničnog opisa državnog u to
odvjetnika, utvrđuje da optuženik "držeći da mu je S. M. dužan 100.000 DEM" poduzima određene radnje. Ovakav opis ne govori o nespornom i nedvojbenom postojanju duga čije postojanje je objektivni uvjet kažnjivosti i koji bi kao takav nakon toga bio predmet dokazivanja u kaznenom postupku postoji li ili ne.
Upravo stoga ispravno zaključuje drugostupanjski Županijski sud u Puli da u takvom činjeničnom opisu nije sadržano potrebno obilježja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim i to u odnosu na pitanje tvrdnje o postojanju duga kao takvog, radi čije protupravne naplate bi optuženik poduzimao određeni aktivitet za koji je proglašen krivim.
Ukoliko se ne bi radilo o stvarnom postojanju duga, tada bi postupanje optuženika moglo predstavljati obilježja nekog drugog kaznenog djela (npr. samovlasti, gdje on smatra da određeni dug prema njemu postoji, ili iznude, ili nekog drugog kaznenog djela).
Stoga je ispravno postupio drugostupanjski sud kada je, ne dirajući u činjenična utvrđenja, već naprosto ocjenjujući samo činjenični opis kaznenog djela stavljenog na teret optuženiku, zaključio da u takvom činjeničnom opisu nisu ostvarena obilježja kaznenog djela za koje je prvostupanjski sud proglasio krivim optuženika, pa je stoga prihvaćajući njegovu žalbu ispravno i preinačio prvostupanjsku presudu na način da je optuženog D. B. za kazneno djelo iz čl. 330. st. 2. i 3. u svezi sa čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona oslobodio optužbe i to pozivom na normu iz čl. 354. toč. 1. ZKP, nakon čega je sukladno ovakvoj preinaci preinačio presudu i u odluci o kaznenoj sankciji u odnosu na optuženika i preostala kaznena djela za koja je proglašen krivim.
Tvrdnje istaknute u zahtjevu za zaštitu zakonitosti da je pitanje duga potrebno utvrđivati tijekom postupka su načelno ispravne i točne, međutim sve to pod pretpostavkom da je on sadržan u samom činjeničnom opisu kaznenog djela, odnosno, da je postojanje duga jasno istaknuto kao objektivno postojeći, a ne samo kao nečija subjektivna ocjena, te stoga u tom dijelu i nije u pravu državni odvjetnik kada podržava argumentaciju kakva je istaknuta u prvostupanjskoj presudi.
Jednako tako nije u pravu državni odvjetnik niti kada svojim zahtjevom tvrdi da je drugostupanjski sud povrijedio odredbe Zakona o kaznenom postupku, tvrdeći da je izmijenio utvrđeno činjenično stanje bez rasprave. Kako je ranije istaknuto, drugostupanjski sud se ograničio upravo na utvrđeno činjenično stanje, kako je ono naznačeno u prvostupanjskoj presudi i na tako utvrđeno stanje ispravno primijenio zakonsku normu, utvrdivši da činjenični opis za koji je optuženik proglašen krivim u odnosu na kazneno djelo iz čl. 330. Kaznenog zakona, ne sadrži objektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 330. st. 2. i 3. u svezi sa čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona, nakon čega je optuženika ispravno i oslobodio od optužbe, pozivom na odredbu čl. 354. toč. 1. ZKP.
Kako prema tome nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je uvodno citiranom presudom povrijeđen zakon u korist optuženika, to je njegov zahtjev u smislu čl. 421. ZKP valjalo odbiti kao neosnovan.
U Zagrebu, 23. siječnja 2007. godine
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Aleksandra Holjevac, v.r.
Lidija Grubić Radaković, v.r.