Gž-592/2020-2 · Županijski sud u Zadru

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž-592/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Katiji Hrabrov, u pravnoj stvari tužitelja B.

V. iz K., OIB: …, zastupanog po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici u Karlovcu, P. R. Vitezovića 8, protiv tuženika: 1)

H. ceste d.o.o. Z., , OIB: …, zastupanog po punomoćniku

I. L., dipl.iur. i 2) L. C. d.o.o., G., OIB: …,

zastupanog po punomoćniku I. Š., univ. spec. iur., zaposlenik tuženika pod 2), radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj Pn-297/2018 od 30. siječnja 2020. i rješenja istog prvostupanjskog suda od 30. siječnja 2020., dana 27. kolovoza 2020.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se djelomično žalba tužitelja B. V. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj Pn-297/2018 od 30. siječnja 2020. pod toč. 1. izreke u odnosu na tuženika pod 2) L. C. d.o.o. te u dijelu pod toč. 2. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku pod 2) u iznosu od 950,00 kn, u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj Pn-297/2018 od 30. siječnja 2020. pod toč. 2. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju B. V. naknaditi parnični trošak tuženiku pod 2) preko iznos od 950,00 kn pa do iznosa od 4.152,00 kn, odnosno za iznos od 3.202,00 kn, tako da se u tom dijelu zahtjev tuženika pod 2) odbija kao neosnovan.

r i j e š i o j e

I. Ukida se djelomično presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj Pn-297/2018 od 30. siječnja 2020. u dijelu pod toč. 1. izreke u odnosu na tuženika pod 1) H. c d.o.o. i u tom dijelu i u odnosu na tuženika pod 1) predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odbija se djelomično žalba tužitelja B. V. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj Pn-297/2018 od 30. siječnja 2020. u dijelu kojim je naloženo tužitelju platiti tuženiku pod 2) L. C. d.o.o. parnični trošak u iznosu od 190,00 kn.

III. Uvažava se djelomično žalba tužitelja B. V., preinačuje rješenje

Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji, poslovni broj Pn-297/2018 od 30. siječnja 2020. u dijelu kojim je naloženo tužitelju da tuženiku pod 2) L. C. d.o.o. naknadi parnični trošak preko iznosa od 190,00 kn pa do iznosa od 860,00 kn, odnosno za iznos od 670,00 kn, tako da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suđeno je:

»1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja B. V. koji glasi:

"1. Nalaže se tuženicima 1. H. c d.o.o., Z. i 2. L. C. d.o.o.,

G. da tužitelju B. V. na ime naknade imovinske štete solidarno isplate iznos od 9.525,08 kn (devettisuća petstodvadesetpet kuna osam lipa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 4. veljače 2017. pa do isplate, kao i da tužitelju na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti solidarno isplate iznos od 3.000,00 kn (tritisuće kuna), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe pa do isplate, time da kamate teku u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za 3%-tna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

2. Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za 3%-tna poena, u roku od 15 (petnaest) dana."

2. Nalaže se tužitelju B. V. da plati parnični trošak 2. tuženika L. c d.o.o. G. u iznosu od 4.152,00 kn (četiritisuće stopedesetdvije kune), u roku od 15 (petnaest) dana, a odbija se 2. tuženik sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.«

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

"Nalaže se tužitelju B. V. da plati parnični trošak 2. tuženika L.

C. d.o.o., G. u iznosu od 860,00 kn (osamstošezdeset kuna), u roku od 15 (petnaest) dana, a odbija se 2. tuženik sa preostalim dijelom zatraženog troška."

Protiv citirane presude u dijelu pod toč. 1. izreke te u dosuđujućem dijelu pod toč. 2. izreke žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja te naloži tuženicima naknaditi mu parnični trošak, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je sud prvog stupnja pri donošenju presude u pobijanom dijelu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer je ista nejasna i nerazumljiva, a navodi iz obrazloženja suprotni su sami sebi. Iz presude da je nejasno što je uopće sud prvog stupnja utvrdio, kao i na temelju kojeg iskaza je donio pobijanu presudu. Iz rečenice obrazloženja na strani 11 presude ne može se zaključiti misli li sud prvog stupnja da je na licu mjesta bio ophodar ili znak u trenutku same nezgode te je između ta dva navoda suprotnost očita. Ophodar tuženika pod 2) L. c d.o.o. (dalje: tuženik pod 2)) M.

G. tvrdi da je bio na licu mjesta, postavio znak upozorenja i ručno regulirao prometom dok sud u svojoj analizi navodi kako mu ne vjeruje te kako isti nije bio na licu mjesta. Ukoliko M. G. nije bio na licu mjesta nejasno je tko je mogao postaviti sporni znak i koji bi to ophodar mogao biti, a da bi se isključila odgovornost tuženika pod 2). Nadalje, iz presude je potpuno nejasno što sud smatra utvrđenim i kako se događaj – nalet na sporni kamen vozilom tužitelja odigrao. Potpuno je netočan zaključak da bi odgovornost tuženika postojala samo ako tužitelj nije mogao ni na koji način izbjeći sraz s odrona. Tužitelj je dužan kretati se u skladu s prometnim propisima, što uopće nije sporno da je tužitelj činio, te se mora moći pouzdati u sigurnost prometnice i njenu ispravnost za promet. Tuženici su imali mogućnost i trebali postaviti zaštitne mreže na dijelu na kojem su odroni česti, a to nisu učinili. Isto tako, nema dokaza da je postavljen dodatni znak upozorenja u trenutku nailaska vozila tužitelja (jer je i sam sud prvog stupnja zaključio da M. G. nije bio na licu mjesta, odnosno da je došao naknadno). U tom je smislu gotovo i nebitno je li kamen pao baš u trenutku prolaska tužitelja i udario bočno u njegov automobil ili je kamen pao ranije pa je tužitelj naletio na njegu.

Na žalbu nije odgovoreno.

Tužitelj je izjavio žalbu protiv citiranog rješenja pobijajući ga, kako se to zaključuje iz sadržaja žalbe, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijano rješenje uvaži i odbije dodatni zahtjev tuženika pod 2) za naknadom troškova. U žalbi ističe da je sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku tuženik pod 2) zahtjev za trošak trebao postaviti do zaključenja glavne rasprave. Osim toga, nije bilo osnove da se tuženiku pod 2) uopće priznaje trošak pristupa na ročište za objavu, budući da prvostupanjski sud ima e-oglasnu ploču i presude se objavljuju na istoj pa nije bilo nikakve nužnosti da isti bude nazočan na ročištu za objavu. Također, nejasno je temeljem čega je sud prvog stupnja utvrdio troškove koji su nastali kada je uvećao prijeđenu kilometražu punomoćnika tuženika množeći je sa dva, posebno što tuženik pod 2) nije zastupan po odvjetniku. Popisuje trošak sastava žalbe.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalbe su djelomično osnovane.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19), na koju u žalbi ukazuje tužitelj, budući da presuda u pobijanom dijelu ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku pod 1) H. c d.o.o (dalje tuženik pod 1)) i tuženiku pod 2) da mu solidarno isplate iznos od 9.525,08 kn na ime naknade imovinske štete te iznos od 3.000,00 kn na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, koja šteta mu je nastala 4. veljače 2017. kada je došlo do prometne nezgode zbog odrona kamene stijene sa povišenog nezaštićenog kamenog terena s desne strane prometnice, državne ceste DC8, kojom se tužitelj kretao iz smjera K. prema S.,

koja stijena dimenzija 80 x 60 cm je udarila u prednji desni bočni dio vozila u predjelu prednjeg desnog kotača, čime mu je nastala šteta na automobilu te je pretrpio i znatan strah za svoj život.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da tužitelj nije dokazao da je do odrona došlo onog trenutka kada je prolazio po prometnici, a u kojem slučaju sa njegove strane ne bi bilo uopće mogućnosti izbjeći nesreću i u kojem slučaju bi postojala odgovornost tuženika pod 1), dok smatra da je tuženik pod 2) u odnosu na predmetnu prometnu nezgodu poduzeo sve što je mogao i morao, slijedom čega nalazi da kako tužitelj nije mogao ni na koji način izbjeći sraz sa odronom, to da ne postoji odgovornost tuženika pod 1) i 2) za nastanak prometne nezgode.

Tužitelj je u odnosu na tuženika pod 2) podnio tužbu zbog propusta u održavanju javne ceste i to kao pravne osobe koja je na temelju Ugovora o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite državnih cesta na području R. H. za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. sklopljenog sa H. c d.o.o. preuzela neposrednu obvezu održavanja i zaštite ceste na kojoj se dogodila predmetna prometna nezgoda.

Prema odredbi čl. 23. st. 1. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 180/04, 138/06, 146/08, 38/09, 124/09, 153/09 i 73/10 – dalje ZJC) Hrvatske autoceste d.o.o., Hrvatske ceste d.o.o., županijska uprava za ceste, Upravno tijelo Grada Zagreba odnosno korisnik koncesije dužni su na temelju toga Zakona i drugih propisa osigurati neometan i siguran promet na javnim cestama za koji su te ceste građene, uklanjanje oštećenih i napuštenih vozila te drugih stvari s javne ceste, obavješćivanje javnosti o stanju i prohodnosti javnih cesta te o izvanrednim događajima i meteorološkim uvjetima značajnim za odvijanje prometa na njima, očuvanje i zaštitu okoliša.

Odredbom čl. 24. st. 1. i 2. ZJC H. a d.o.o., H. c d.o.o.,

županijska uprava za ceste odnosno Upravno tijelo Grada Zagreba izravno ne izvode radove građenja, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta, već izvođenje radova građenja, rekonstrukcije i održavanja javnih cesta ustupaju sukladno propisima o javnoj nabavi.

Dakle, zakonska je obveza pravnih osoba iz citiranih zakonskih odredaba vršiti redovito i izvanredno održavanje državnih cesta te su sukladno tome odgovorne za štetu trećim osobama nastalu uslijed neredovitog održavanja cesta.

Prema pravnom stajalištu zauzetom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Gzz-9/07 od 23. siječnja 2008. temelj odgovornosti za naknadu štete pravne osobe kojoj je na osnovu ugovora sklopljenog s nekom od pravnih osoba iz čl. 24. st. 1. i 2. ZJC povjereno održavanje javne ceste nije zakon već takva osoba odgovara uže i u granicama ugovora, pa je prema tome, pravna osoba koja je na temelju ugovora preuzela neposrednu obvezu održavanja i čišćenja ceste dužna nadoknaditi štetu ako bi ona bila prouzročena neispunjavanjem obveza prema tom ugovoru ili nekvalitetnim izvršavanjem ugovornih radova.

Odredbe Ugovora o izvođenju radova redovitog održavanja i zaštite državnih cesta na području Republike Hrvatske za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. zaključenog između tuženika pod 1) i tuženika pod 2), s obzirom na svoj sadržaj, stvaraju samo prava i obveze za ugovorne strane, u čemu se iscrpljuje pravni učinak toga Ugovora, sukladno čl. 336. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

Naime, navedenim Ugovorom tuženik pod 2) obvezao se obeštetiti tuženika pod 1), njegovo osoblje i njihove zastupnike u pogledu svih potraživanja šteta, gubitaka i troškova, uključivo i troškove odvjetnika i sudske pristojbe u odnosu na štetu uzrokovanu izvođenjem radova, odnosno propustom u izvođenju radova, dovršenja i otklanjanja nedostataka, štete koja nastane zbog nemara, namjernog čina ili kršenja ugovora od strane izvoditelja i sl., međutim, istim Ugovorom nije ugovoreno neposredno pravo trećeg (oštećenika) prema tuženiku pod 2), kao izvođaču radova održavanja javnih cesta, pa tužitelj temeljem toga Ugovora nije prema tuženiku pod 2) stekao vlastito i neposredno pravo na odštetni zahtjev, odnosno navedeni Ugovor nema značenje ugovora u korist treće osobe osnovom kojeg treći stječe neposredno pravo prema dužniku (čl. 337. st. 1. ZOO).

Stoga, kako pasivna legitimacija tuženika pod 2) nije zasnovana ni zakonom ni ugovorom, to nema odgovornosti tuženika pod 2) na štetu nastalu tužitelju, zbog čega je pravilom primjenom materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o zahtjevu tužitelja u odnosu na tuženika pod 2).

Pogrešno je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja tuženiku pod 2) priznao naknadu troškova putovanja njegovog zaposlenika na relaciji G. – O. –

G. te na relaciji G. – S. – G. osobnim automobilom te mu u tom dijelu priznao trošak po prijeđenoj kilometraži pomnoženo sa 2,00 kn. Naime, trošak prijevoza osobnim automobilom ne pripada niti odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica ako je u sjedištu suda bilo odvjetnika koji su mogli zastupati stranku u parnici, a kako se ovdje radi o zastupanju tuženika pod 2) po zaposleniku tuženika pod 2), tada je tuženik pod 2) imao stvarni trošak njegovog dolaska na ročište, koji se dosuđuje u visini cijene koštanja autobusne karte.

S obzirom da je cijena povratne karte na navedenim relacijama 190,00 kn, to je tuženiku pod 2) za pristup na pet ročišta valjalo dosuditi iznos od 950,00 kn. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 2. ZPP, odbiti djelomično žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja pod toč. 1. izreke u odnosu na tuženika pod 2), te u dijelu pod toč. 2. izreke za iznos od 950,00 kn, a temeljem čl. 373. toč. 3. istoga Zakona djelomično preinačiti presudu suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu pod toč. 2. izreke te odbiti zahtjev tuženika pod 2) za naknadom parničnog troška preko iznosa od 950,00 kn, odnosno za iznos od 3.202,00 kn.

U nepobijanom dijelu pod toč. 2. izreke kojim je tuženik pod 2) sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška odbijen, presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja naložio je tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku pod 2) u iznosu od 860,00 kn na ime pristupa na ročište na kojem je objavljena presuda sukladno prijeđenoj kilometraži osobnim automobilom.

Kako je već ranije obrazloženo takav trošak prijevoza ne pripada tuženiku pod 2), budući je isti zastupan po zaposleniku te je imao stvarni trošak njegovog dolaska na ročište u visini koštanja autobusne karte, dakle, u iznos od 190,00 kn.

U odnosu na žalbeni navod tužitelja da je tuženik pod 2) takav zahtjev trebao postaviti do zaključenja glavne rasprave, valja istaći da je tuženik pod 2) navedeni trošak popisao i predao na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava, a kako je na ročište za objavu presude pristupio to ga takav trošak pripada.

Zbog navedenog valjalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP djelomično odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja kojim je naloženo tužitelju platiti parnični trošak tuženiku pod 2) u iznosu od 190,00 kn, a temeljem čl. 380. toč. 3. istoga Zakona djelomično preinačiti rješenje suda prvog stupnja te za iznos preko 190,00 kn pa do 860,00 kn, odbiti zahtjev tuženika pod 2) kao neosnovan.

U nepobijanom dijelu kojim je tuženik pod 2) odbijen sa preostalim dijelom zatraženog troška rješenje suda prvog stupnja ostaje neizmijenjeno.

U odnosu na tuženika pod 1) pogrešno sud prvog stupnja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, zaključuje da bi tuženik pod 1) bio odgovoran tužitelju za nastalu štetu isključivo u slučaju odrona kamena na kolnik neposredno prije dolaska tužitelja, odnosno u istom trenutku kada je tužitelj prolazio, budući da je kamena stijena na cesti, posebno dimenzija kao što je predmetna (cca 80x60cm), opasna stvar za koju je propisana pooštrena odgovornost za štetu nastalu u vezi s njom, a s obzirom da po svojoj namjeni, osobinama, položaju predstavlja povećanu opasnost za okolinu, zbog čega je treba nadzirati povećanom pozornošću, posebno što se radi o dionici ceste na kojoj, kako to proizlazi iz rezultata raspravljanja, češće dolazi do odrona.

Prema odredbi čl. 1063. ZOO šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete

Tuženik pod 1) u smislu odredaba čl. 23. st. 1. ZJC odgovara za štetu trećim osobama nastalu uslijed neredovitog održavanja cesta.

Sud prvog stupnja je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke S. H., dipl. ing., te ostalih provedenih dokaza, utvrdio da je tužitelj krećući se državnom cestom iz smjera K. prema S. ulaskom u desni dio nepreglednog zavoja okrznuo desnim bočnim dijelom prednjeg branika i zatim nagazio prednjim desnim kotačem špicasti vrh kamene gromade, koja se zatekla oko sredine desne vozne trake, s time da je rotacijom sekundarno gromada udarila u stražnji donji dio prednjeg desnog blatobrana u prednji dio desnog praga vozila.

Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa te pogrešnog zaključka da bi tuženik pod 1) bio odgovoran tužitelju za nastalu štetu isključivo u slučaju odrona kamena na kolnik neposredno prije dolaska tužitelja, odnosno u istom trenutku kada je tužitelj prolazio, sud prvog stupnja nije ispitivao odgovornost tuženika pod 1) za štetu nastalu tužitelju u smislu navedenih zakonski odredaba te je li ista nastala uslijed neredovitog održavanja dionice ceste na kojoj se dogodila nezgoda, kao i eventualni doprinos tužitelja nastanku štete kroz prizmu načina i brzine kojom se tom prilikom kretao prije nailaska na kamenu gromadu.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 370. ZPP, ukinuti pobijanu presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. 1. izreke u odnosu na tuženika pod 1) i u tom dijelu i u odnosu na tog tuženika predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

U nastavku postupka sud prvog stupnja će utvrditi odlučne činjenice u postupku na koje mu je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom te o zahtjevu tužitelja prema tuženiku pod 1) donijeti novu odluku.

Zadar, 27. kolovoza 2020.

Sutkinja

Katija Hrabrov

Broj zapisa: 17898-76e3e

Kontrolni broj: 0e703-94eaa-ef48e

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=KATIJA HRABROV, L=ZADAR, O=ŽUPANIJSKI SUD, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web

adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-

dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Zadru potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.