Revr-870/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 870/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz Š., Kkojeg zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika L. c. d.o.o., I., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u I., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate plaća, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžrs-27/13-19 od 21. ožujka 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Imotskom poslovni broj P-503/11-14 od 11. listopada 2012., u sjednici održanoj 3. rujna 2014.

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„ I. Utvrđuje se da nije dopušten tuženikov otkaz ugovora o radu s tužiteljem, koji je tuženik dao tužitelju dostavljanjem „Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu“ datirane 28.7.2011. i da radni odnos između tuženika i tužitelja nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na posao i da mu bez prekida prizna sva prava i omogući ostvarivanje svih prava iz radnog odnosa.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju obračuna deset mjesečnih bruto plaća u ukupnom iznosu od 28.500,00 kn, obračuna i uplati propisane doprinose iz plaća i to doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje – prvi stup (15%) i drugi stup (5%) te tužitelju isplati 22.800,00 kn na ime obračunate neto plaće, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine dijelove tog iznosa kako slijedi:

- na iznos od 2.280,00 kn od 15.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 2.280,00 kn od 15.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 2.280,00 kn od 15.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 2.280,00 kn od 15.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 2.280,00 kn od 15.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 2.280,00 kn od 15.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 2.280,00 kn od 15.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 2.280,00 kn od 15.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 2.280,00 kn od 15.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 2.280,00 kn od 15.07.2012. pa do isplate.

IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužitelju na ime troškova postupka iznos od 13.125,00 kn.“

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen te je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 8.125,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju, navodeći da istu podnosi zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 – dalje: ZPP), kao i zbog povreda počinjenih u postupku pred drugostupanjskim sudom iz čl. 354. st. 1. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Imajući na umu da je drugostupanjska odluka donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa, proizlazi da je revizija podnijeta temeljem čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a, pa je iz navedenog razloga i dopuštena. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati i da se pobijana drugostupanjska odluka preinači, podredno da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 392. a st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, ima jasne razloge, te razlozi presude nisu u protivnosti s provedenim dokazima, niti postoji kontradiktornost između izreke i obrazloženja pobijane presude.

U odnosu na tužiteljeve revizijske navode kojima iznosi činjenice, odnosno osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i preocjenjuje dokaze treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu kojega je tuženik dao tužitelju, pa da slijedom toga radni odnos tužitelja nije prestao, da ga je tuženik dužan vratiti na posao, uz isplatu zaostalih plaća i doprinosa.

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika od 2007. na neodređeno vrijeme;

- da je tuženik 28. srpnja 2011. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljevog ugovora o radu, zbog gospodarskih razloga, s tim da otkazni rok tužitelju počinje teći od 28. srpnja 2011., a da radni odnos prestaje 26. kolovoza 2011.;

- da predmetna Odluka o otkazu nije obrazložena;

- da je tužitelj 2. rujna 2011. potpisao potvrdu o preuzetoj dokumentaciji: da je preuzeo radnu knjižicu, obrazac PK, tiskanicu 2 PK (odjava), potvrdu o plaći i predmetnu Odluku o otkazu od 28. srpnja 2011., ispod čega je navedeno da se slaže s raskidom ugovora o radu;

- da se tužitelj 15. kolovoza 2011. zaposlio kod drugog poslodavca, a 16. rujna 2011. poslao je tuženiku preporučenom pošiljkom zahtjev za ostvarivanjem prava iz radnog odnosa, čemu tuženik nije udovoljio pa je tužitelj pravodobno podnio tužbu u predmetnom postupku.

Temeljem prednjih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da je otkaz tužiteljevog ugovora o radu nedopušten, jer tuženik nije postupio sukladno odredbi čl. 112. Zakona o radu (Nar. novine br. 149/09, 61/11, 82/12 dalje: ZR), koja propisuje da je poslodavac dužan obrazložiti otkaz ugovora o radu, ukoliko se otkazuje ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme zbog gospodarskih razloga. Dodaje da tužitelj nije s tuženikom sporazumno raskinuo ugovor o radu, u smislu čl. 104. toč. 4. ZR-a, jer potpisivanjem spomenute potvrde o preuzimanju dokumentacije tužitelj nije smatrao da potpisuje sporazumni raskid ugovora o radu, a niti predmetna potvrda može predstavljati dvostrani pravni akt kakav je sporazumni raskid ugovora o radu, jer nije potpisana od strane tuženika kao poslodavca. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja usvojio u cijelosti.

Nasuprot tome, drugostupanjski sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa je, slijedom toga, preinačio prvostupanjsku presudu na način da je tužbeni zahtjev tužitelja odbio u cijelosti. To svoje shvaćanje drugostupanjski sud temelji na činjenici da se tužitelj nije protivio prestanku ugovora o radu, da je odluka o otkazu fiktivna i sačinjena zbog nedopuštene posljedice (ostvarivanja prava po osnovi nezaposlenosti) te da tužitelj istu odluku nije pobijao s obveznopravnog aspekta (zbog mana volje, nesporazuma i sl.). Stoga je prema shvaćanju drugostupanjskog suda ugovor o radu između tužitelja i tuženika prestao sporazumom 26. kolovoza 2011., a što proizlazi iz sporazuma sklopljenog 2. rujna 2011. pa je iz navedenog razloga tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

S navedenim shvaćanjem drugostupanjskog suda u potpunosti je suglasan i revizijski sud.

I prema shvaćanju revizijskog suda prestanak ugovora o radu sporazumom tužitelja i tuženika, i to sa 26. kolovozom 2011. kao datumom prestanka radnog odnosa, bila prava volja stranaka te isto nije dovedeno u pitanje navodima u reviziji. Činjenica da je taj sporazum potpisan 2. rujna 2011. i da nije potpisan i opskrbljen pečatom od strane tuženika ne utječe na valjanost samog tog sporazuma među strankama, jer tijekom postupka nije bila niti sporna volja tuženika da prihvati upravo takav sporazum. Kako je ugovor o radu sklopljen između tužitelja i tuženika prestao sporazumom stranaka, to su irelevantni razlozi zbog kojih bi odluka o otkazu ugovora o radu bila nedopuštena.

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primijene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu 3. rujna 2014.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.