Legislator Case Law & Legislation
Revr-353/2005-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal as appeal is not based on violation of procedural rules or incorrect application of substantive law.

Case Number Revr-353/2005-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court judgment ordering the payment of unpaid salary and guard allowance differences. The appellant argued that lower courts violated procedural rules and incorrectly applied substantive law by relying on specific military regulations rather than the service contract. The court held that the appellant had no right to payment under the contract because mandatory military laws superseded the contractual agreement, thus rejecting the appeal as unfounded.

Legislator headnote

AI generated

Zakon o parničnom postupku (ZPP); Zakon o službi u oružanim snagama; Revizija je neosnovana ako ništavost ugovorne odredbe proizlazi iz kasnijeg stupanja na snagu koherentnog propisa koji uređuje materijalna prava.

Keywords

AI generated
civil appeal procedure military service contract mandatory legislation salary difference claim guard allowance payment substantive law application contractual validity

Cited Legislation

AI generated
Zakon o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03)
Zakon o službi u oružanim snagama (Narodne novine 23/95, 33/95 i 105/99)
Odluka Predsjednika Republike Hrvatske od 11. svibnja 1995. godine o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba
Uredba Vlade Republike Hrvatske o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe (Narodne novine 144/02)
Zakon o službi u oružanim snagama (Narodne novine 33/02 i 58/02)

Cited Case Law

AI generated
Županijski sud u Varaždinu, br. Gž-560/05-2 od 11. travnja 2005. godine
Općinski sud u Varaždinu, br. P-218/04-6 od 2. veljače 2005. godine

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 353/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Damira Mratovića, Ljubice Munić i mr. sc. Olge Jelčić, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja V. L. iz S., koga zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik u V., protiv tuženika Republike Hrvatske – Ministarstva obrane RH Zagreb, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo Varaždin, Građansko-upravni odjel, radi isplate razlike plaće i gardijskog dodatka, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 11. travnja 2005. godine, br. Gž- 560/05-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 2. veljače 2005. godine, br. P-218/04-6, u sjednici održanoj dana 3. studenog 2005. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja V. L. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio naknadu štete po osnovi razlike neisplaćene plaće za razdoblje od 1. prosinca 2000. do 1. listopada 2003. godine u iznosu od 405.707,77 kn, te neisplaćenog gardijskog dodatka za razdoblje od 1. prosinca 2002. do 1. listopada 2003. godine u iznosu od 29.484,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospjelosti pojedinih iznosa do isplate. Tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 9.650,00 kn. Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda prvostupanjskog suda.

Tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se nižestupanjske presude preinače i prihvati tužbeni zahtjev.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Prema reviziji, u postupku je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer nižestupanjski sudovi nisu naveli propis na temelju kojega bi odredba čl. 6. ugovora o službi u Hrvatskoj vojsci – gardijskim brigadama postala ništava, a zaključak drugostupanjskog suda da je zakonom dano pravo za određivanje visine plaće, da ne proizlazi ni iz jednog pozitivnog propisa.

Iz sadržaja ovog prigovora, ovaj sud zaključuje (iako to tužitelj nije izričito naveo) da tužitelj pobija nižestupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje ZPP).

Suprotno navedenom, u obrazloženju pobijanih presuda sudovi su se pozvali na propise (Zakon o službi u oružanim snagama – Narodne novine 23/95, 33/95 i 105/99, Odluku o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba Predsjednika Republike Hrvatske i dr.) na temelju kojih smatraju da tužitelj nema pravo na isplatu spornih neisplaćene plaće i gardijskog dodatka. Stoga po ocjeni ovoga suda nije ostvarena bitna povreda postupka na koju revident ukazuje.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da se tuženika obveže da mu isplati naknadu štete koja se sastoji u razlici neisplaćene plaće od 1. prosinca 2000. do 1. listopada 2003. godine u iznosu od 405.707,77 kn i neisplaćenog gardijskog dodatka za razdoblje od 1. prosinca 2002. do 1. listopada 2003. u iznosu od 29.484,00 kn.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj s tuženikom – Ministarstvom obrane sklopio ugovor o službi u Hrvatskoj vojsci – Gardijskim brigadama 1. siječnja 1993. godine, te da se prema čl. 6. ugovora tužitelju jamči i osigurava plaća prema koeficijentu utvrđene osnovice u visini od tri i pol prosječne mjesečne isplaćene netto plaće po radniku u gospodarstvu Hrvatske, prema posljednjem tromjesečnom prosjeku objavljenom u "Narodnim novinama". U navedenom razdoblju tužitelju nije isplaćivana plaća u skladu sa čl. 6. ugovora, nego na temelju Odluke Predsjednika Republike Hrvatske od 11. svibnja 1995. godine o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika, te Uredbe Vlade Republike Hrvatske o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe (Narodne novine 144/02).

Na temelju citiranih propisa nižestupanjski sudovi su uz pravilnu primjenu materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev.

Nakon sklapanja ugovora o službi u hrvatskoj vojsci – gardijskim brigadama između stranaka, stupio je na snagu Zakon o službi u oružanim snagama (13. travnja 1995.), koji je u čl. 138. propisivao da plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane. Predsjednik Republike Hrvatske donio je 11. svibnja 1995. godine Odluku o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika, kojom se u toč. XIII. određuje da danom stupanja na snagu te Odluke prestaju vrijediti sve donesene odluke, zapovijedi i drugi akti kojima je bilo uređeno područje propisano tom Odlukom. Zakonom o službi u oružanim snagama (Narodne novine 33/02 i 58/02), koji je stupio na snagu 6. travnja 2002. godine u odredbi 169. uređen je način obračuna plaća za djelatne vojne osobe, a čl. 203. st. 1. propisano je da će se plaće i druga materijalna prava vojnih osoba, službenika i namještenika do donošenja novog podzakonskog propisa kojim se uređuje pitanje materijalnih prava, određivati u skladu s dotadašnjim propisima kojima se uređuje ovo područje. Odredbom čl. 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o vrijednosti koeficijenata osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe određeni su ti koeficijenti i ujedno je prema čl. 4. Uredbe prestala važiti citirana Odluka Predsjednika Republike Hrvatske s danom 1. prosinca 2002. godine.

Donošenjem Zakona o službi u oružanim snagama 1995. godine propisan je način uređivanja plaća djelatnih vojnih osoba, pa kako se radi o kogentnom propisu, plaće vojnih djelatnih osoba do 1. prosinca 2002. godine mogle su se obračunavati i isplaćivati samo prema Odluci o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika od 11.svibnja 1995. godine, zbog čega su i stavljeni izvan snage odluke, zapovijedi i drugi akti, što je uključivalo i ugovore koji su do tada određivali visinu plaće i drugih beriva djelatnih vojnih osoba. Nakon donošenja Zakona o službi u oružanim snagama 2002. i citirane Uredbe, koji propisi su također prisilne naravi, djelatne vojne osobe imale su pravo na plaće i druga materijalne prava samo u skladu s tim propisima.

S obzirom na izloženo, pravilno je stajalište nižestupanjskih sudova da tužitelj, nakon stupanja na snagu navedenih propisa, nema pravo na razliku u plaći i gardijski dodatak prema čl. 6. ugovora kojeg je sklopio s tuženikom, nego prema posebnim propisima koji su uređivali ova prava, budući je ta ugovorna odredba nakon stupanja na snagu citiranih propisa bila protivna prisilnim propisima. Stoga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dosljedno izloženom revizija tužitelja je odbijena kao neosnovana na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 3. studenog 2005. godine

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ivo Grbin, v.r.