Rev-579/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 579/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Gordane Gasparini, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja P. N. iz S. G., koga zastupa N. S., odvjetnik iz S., protiv tužene P. D. iz S. G., radi ukidanja, odnosno povišenja uzdržavanja, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 15. studenog 1991. br. Gž 3772/91, kojom je djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu od 15. srpnja 1991. br. P 31/90, u sjednici održanoj dana 22. travnja 1992.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom odbijeni su glavni i sporedni tužbeni zahtjevi tužitelja P. N. kojim je zahtijevao ukidanje obveze uzdržavanja tužene počev od 1. listopada 1985. god. odnosno od 15. ožujka 1989. god. (toč. I prvostepene presude). Odlukom pod II tužitelj je obvezan da za uzdržavanje protutužiteljice P. D. od 3. lipnja 1991. godine pa nadalje plaća doprinos od 2.000,00 din. (2.000 HRD) mjesečno, sa odgovarajućom kamatom, dok je dio protuzahtjeva iznad dosudjenog iznosa odbijen i odlučeno je da tužitelj plati protutužiteljici parnični trošak u iznosu od 12.905,00 dinara (12.905 HRD) u roku od 15 dana. Odlukom drugostepenog suda ta je presuda potvrdjena u dijelu kojim je zahtjev tužitelja odbijen za ukidanje obveze uzdržavanja protutužiteljice, kao i u dijelu kojim je tužitelj obvezan da za uzdržavanje protutužiteljice plaća mjesečni doprinos od 2.000,00 din (2.000 HRD) za vrijeme od 3. VI. 1991. do 15. VII. 1991. godine, dok je u dijelu obveze uzdržavanja od 15. VII. 1991. pa dalje u traženom iznosu prvostepena odluka ukinuta i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Protiv pravomoćne drugostepene odluke reviziju je izjavio tužitelj P. N. iz svih razloga predvidjenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, obje odluke preinače i prihvati zahtjev tužbe za ukidanje obveze uzdržavanja.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužitelj izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Tuženik tvrdi, ako je u postupku utvrdjeno da tužiteljica radom na tržnici prodajom poljoprivrednih proizvoda osigurava za sebe i svoju nezaposlenu kćerku sredstva za život, onda više i ne postoje zakonske pretpostavke da se tužitelj obaveže na plaćanje odredjenog doprinosa za njeno uzdržavanje. Ta činjenica (rad na tržnici) je u direktnoj suprotnosti sa utvrdjenjem njene radne nesposobnosti, a zbog toga je i odluka suda u suprotnosti sa provedenim dokazima, što je bitna povreda postupka u čemu tužitelj i vidi osnovanost revizije.

U postupku je utvrdjeno, da je radna sposobnost protutužiteljice u značajnoj mjeri reducirana i to u granicama potpune i djelomične radne nesposobnosti za rad i privredjivanje (nalaz vještaka B. dr. P.) a prema nalazu vještaka dr. M. A. proizlazi da preostala radna sposobnost protutužiteljice nije za normalno radno vrijeme i radni odnos. Protutužiteljica nema vlastite imovine iz koje bi mogla ostvarivati odredjeni prihod za potrebe vlastitog uzdržavanja i nije zaposlena, što pak znači da na njenoj strani još uvijek postoje pretpostavke da od svog bračnog druga i već prema njegovim mogućnostima zahtijeva uzdržavanje (čl. 249. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima, "NN" br. 51/81). Suprotno tvrdnjama tuženika sudovi su u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva imali u vidu i okolnost da tužena radom na tržnici ostvaruje odredjena sredstva, koja s obzirom na stanje njenog zdravlja i njenih stvarnih mogućnosti rada nisu dovoljna za njeno uzdržavanje. Kod toga treba imati u vidu da ovakav oblik privredjivanja nije izvan granica reducirane radne sposobnosti tužene (vidi nalaz vještaka na listu 54) pa sama okolnost da bračni drug ima odredjena novčana sredstva koja bi bila dovoljna za uzdržavanje kroz odredjeno vrijeme ne isključuje postojanje pretpostavka za priznanje prava na uzdržavanje, što je ovdje očito slučaj. Kako ne postoje povrede procesnog i materijalnog prava na koje je revident ukazivao, pa ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 385. ZPP, "NN" br. 53/91) to je reviziju tužitelja kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 22. travnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.