Rev-186/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 186/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i mr.sc. Lucije Čimić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. R., D. R., V. R. i M. B., svi iz Z., zastupanih po V. P., odvjetnici u Z., protiv tuženika C. o. d.d. – F. Z., zastupanog po H. V., dipl. pravniku i INA – Industrija nafte d.d., zastupanog po Lj. T.-G., dipl. pravnici, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 9. studenog 2005. godine, br. III Gž 238/05-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 23. srpnja 2004. godine, br. P 826/03, u sjednici održanoj dana 26. travnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi da im tuženici solidarno isplate svakom po 220.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju su izjavili svi tužitelji, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju i obje nižestupanjske presude ukine i predmet da vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

U ovoj parnici tužitelji ostvaruju naknadu nematerijalne štete po osnovi duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta J. R., supruge tužitelja A. R., majke tužitelja D. i V. R., te kćerke tužiteljice M. B., temeljeći zahtjeve na pravnoj osnovi iz čl. 201. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i dr. – dalje: ZOO).

Prema odredbi st. 3. navedenog članka u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinu bračnu drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

U postupku je utvrđeno da je J. R. ozlijeđena u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 3. srpnja 1992. godine, da je pritom zadobila teške tjelesne ozljede – prijelom nosnih kostiju sa pomakom, jaki kompresivni prijelom prvog slabinskog kralješka i teški psihički šok, te da su to ozljede ostavile trajne posljedice zbog kojih su smanjene njezine životne aktivnosti 75% i da je zbog nastalog invaliditeta 1995. godine upućena u invalidsku mirovinu.

Cijeneći stupanj invaliditeta J. R. koji se očituje u jako ograničenim pokretima, usporenom hodu i nemogućnosti izvođenja čučnja, nižestupanjski sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju ne postoji naročito teški invaliditet koji bi opravdavao dosuđenje pravične novčane naknade na temelju spomenute odredbe ZOO, te su slijedom toga zahtjeve tužitelja ocijenili neosnovanima u cijelosti.

Obrazlažući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, tužitelji osnovano ističu da se u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navodi da je prvostupanjski sud utvrdio da je kod nastradale bliske osobe tužitelja došlo do smanjenja životnih i radnih sposobnosti u opsegu od 75%, dok iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je invaliditet utvrđen u opsegu preko 75%. Međutim, navedenim proturječjem u obrazloženju drugostupanjske presude glede postotka invaliditeta nije ostvarena spomenuta bitna povreda, jer za ocjenu pitanja postojanja naročito teškog invaliditeta kao osnove za dosuđenje pravične novčane naknade, nije od značaja samo postotak invaliditeta, već su od značaja pojavni oblici kroz koje se invaliditet očituje, a s obzirom na trajne posljedice ozljeđivanja J. R., koje su u žalbi opisali sami tužitelji, drugostupanjski sud je osnovano zaključio da u konkretnom slučaju naročito teški invaliditet ne postoji.

Sukladno zaključivanju drugostupanjskog suda postojanje invaliditeta takovog stupnja pretpostavlja osobito teško i trajno tjelesno ili duševno oštećenje zdravlja neke osobe zbog kojeg ta osoba nije sposobna samostalno obavljati osnovne životne funkcije, a što ovdje nije slučaj jer je oštećenica pokretna osoba, a njezin invaliditet prvenstveno je rezultat tjelesnih posljedica.

Slijedom navedenog proizlazi da ne postoje revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 26. travnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.