Gž-4394/2013-4 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-4394/2013-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić Margan, u pravnoj stvari ovrhovoditelja R. S..S.-J.-W. A., 8083 S. S. im R., OIB: .............., zastupanog po punomoćnici V. Š., odvjetnici iz Z., protiv ovršenika 1. D. Š., OIB: ...................., 2. N. Š., OIB: ...................... i 3. M. Š., OIB: ....................., svi iz R., radi naplate novčane tražbine ovrhom na nekretnini ovršenika, rješavajući žalbe 1. i 2. ovršenika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Rabu, poslovni broj Ovr-238/12 od 1. kolovoza 2013. godine, dana 23. svibnja 2017. godine

r i j e š i o j e

U k i d a se rješenje Općinskog suda u Rabu, poslovni broj Ovr-238/12 od 1. kolovoza 2013. godine o novčanom kažnjavanju ovršenika.

Obrazloženje

Rješenjem suda prvog stupnja je ovršenicima D. Š. i N. Š. izrečena novčana kazna u iznosu od po 1.000,00 kn svakom te im je naloženo platiti kaznu u roku od 15 dana na račun državnog proračuna.

Protiv rješenja žalbu podnose ovršenici D. i N. Š. te se sadržajno pozivaju na žalbeni razlog bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 110. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; ZPP).

U žalbi navode da je rješenje donijela neovlaštena osoba, jer sudski savjetnik nije ovlašten provoditi postupak u predmetima u kojima je vrijednost predmeta spora veća od 100.000,00 kn, kako je to propisano odredbom čl. 13. ZPP-a koji propis se na odgovarajući način primjenjuje u ovršnom postupku. Nadalje navode da u nazočnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za njihovo novčano kažnjavanje, jer nisu vrijeđali sud, ovrhovoditelja, niti ovrhovoditeljevog punomoćnika te javnog bilježnika. Korištenje različitih veličina slova, uporaba uskličnika te pisanje pojedinih riječi velikim slovima, prema stajalištu ovršenika ne predstavljaju vrijeđanje niti omalovažavanje, a pojmovi koji su korišteni u žalbama predstavljaju pravne i ekonomske termine koje koriste mnogi zakoni. Tvrde da nije uvredljiva teza koja se odnosi na komentare traženja odvjetničkih troškova, budući da je odvjetnik zatražio troškove koje ne propisuje Odvjetnička tarifa pa se takav trošak ne može priznati na teret protivne stranke. Smatraju da cinizam, ironija i sarkazam predstavljaju način izražavanja. Naglašavaju da jedinu nadu u bobi za egzistenciju polažu na sud jer je to jedino mjesto gdje mogu očekivati zaštitu i provođenje zakona, a ne nezakonito kažnjavanje, pri čemu navode da djelomičnu nezakonitost rješenja o ovrsi priznaje i sam sud u odluci od 1. kolovoza 2013. godine, kada rješenje djelomično preinačuje i odbija prijedlog za ovrhu. Tvrde da je činjenica da je ovrhovoditelj javnom bilježniku dao na potvrdu isprave koje nisu omogućavale da se na temelju njih provede prisilna ovrha te da je javni bilježnik stavljanjem klauzule ovršnosti omogućio pokretanje ovršnog postupka, da je sud prvog stupnja u rješenju o ovrsi dozvolio ovrhu da bi potom isti sud preinačio djelomično to rješenje, te istodobno kaznio ovršenike jer su mu na te nedostatke ukazali u žalbi. Smatraju da upotreba riječi "obmanuti" također nije uvredljiva, jer to znači pogrešno uputiti i zavesti. Tvrde da im je donošenjem pobijanog rješenja narušena sloboda izražavanja i govora uz napomenu da ovaj postupak za njih nije pravno pitanje, već egzistencijalno pitanje cijele obitelji.

Stoga predlažu rješenje preinačiti, sukladno žalbenim navodima.

Žalba ovršenika je osnovana.

Sud prvog stupnja utvrđuje da su ovršenici u žalbama protiv rješenja o ovrsi korištenjem nekih riječi u navodnicima primjerice "dugovi", "potraživanje", "nažalost", "blagoslovi", pokazali svoj cinizam, čime su se izrugivali sudu i ostalim sudionicima u postupku, da su se izrugivali načinu vođenja postupka, navodeći da sud "blagoslivlja" prijedlog za ovrhu, da je "obmanut", da stranke dovodi u zabludu, pored toga da omalovažavaju radno mjesto sudskog savjetnika, aludirajući da savjetnik ne može postupati u postupku jednako zakonito kao sudac, da vrijeđaju i ovrhovoditelja, aludirajući da je lihvar, te da vodi šikanozan postupak i želi se domoći njihovih nekretnina, potom da vrijeđaju i punomoćnika ovrhovoditelja navodeći da je prijedlog neuredan, kao i da vrijeđaju javnog bilježnika uz obrazloženje da je izvršio "letimičan" pogled na stavke kod stavljanja klauzule ovršnosti.

Prema stajalištu suda prvog stupnja na opisani način su ovršenici vrijeđali sud i sudionike u postupku, zbog čega ih je kaznio novčanom kaznom od po 1.000,00 kn svakog primjenom odredbe čl. 110. st. 1. ZPP-a, imajući u vidu imovno stanje ovršenika.

S osnovom ovršenici ukazuju na povredu postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 110. ZPP-a, što je u nazočnom slučaju utjecalo na zakonitost pobijanog rješenja, jer u nazočnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske retpostavke za novčano kažnjavanje ovršenika.

Ovaj ovršni postupak je pokrenut podnošenjem prijedloga za ovrhu 4. srpnja 2012. godine pa se u nazočnom slučaju primjenjuju odredbe Ovršnog zakona sa zadnjim izmjenama i dopunama iz 2008. godine („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08; OZ). Prema odredbi čl. 19. OZ-a u ovršnom postupku se na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku ako tim ili drugim zakonom nije drugačije određeno. Međutim, odredbe o novčanom kažnjavanju sadrži i čl. 16. st. 8. OZ-a pa je to propis kojeg treba primijeniti za donošenje odluke o novčanom kažnjavanju u ovršnom postupku.

Prema toj odredbi, sud će kazniti novčanom kaznom do 5.000,00 kn fizičku osobu, odnosno do 20.000,00 kn pravnu osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugoga sudionika u postupku.

Iako dio žalbe ovršenika protiv rješenja o ovrsi sadrži navode koji predstavljaju neprimjerenu komunikaciju sa sudom, prema stajalištu ovog suda u nazočnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za novčano kažnjavanje ovršenika.

Kako ovršenici u žalbi sadržajno ukazuju da je u ovom slučaju došlo do povrede slobode izražavanja, bilo je nužno taj prigovor ocijeniti kroz primjenu čl. 10. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ MU 18/98, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; Konvencija) te s tim u svezi provesti test razmjernosti i odgovoriti na sljedeća pitanja: predstavlja li odluka suda o novčanom kažnjavanju miješanje u slobodu izražavanja ovršenika, zatim je li miješanje bilo zakonito te je li miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu".

U odnosu na prvo pitanje, valja istaći da izricanje novčane kazne zbog navoda iznesenih u žalbi protiv rješenja o ovrsi predstavlja miješanje države u pravo ovršenika na slobodu izražavanja.

Mogućnost kažnjavanja stranaka u ovršnom postupku je propisana zakonom, pa je miješanje u pravo na slobodu izražavanja izricanjem novčane kazne zbog vrijeđanja suda bilo zakonito, u smislu čl. 10. Konvencije. Glede ocjene je li miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu" (odgovor na treće pitanje) treba imati u vidu da je sloboda izražavanja ograničena i u odnosu na izražavanje stranaka u sudskom postupku, te činjenicu da je dopušteno iznositi kritike na rad suda, pa tako i rad protivne stranke, odnosno punomoćnika, s tim što kritika ne smije prijeći u vrijeđanje (presuda Europskog suda za ljudska prava Radobuljac protiv Hrvatske).

Ovršenici su svoje kritike na rad suda i ovrhovoditelja te njegovog punomoćnika iznijeli u žalbi protiv rješenja o ovrsi u potkrjepu svojim tvrdnjama da nisu postojale zakonske pretpostavke za stavljanje klauzule ovršnosti javnobilježničkog akta, da ne postoji tražbina ovrhovoditelja prema ovršenicima u iznosima koji su navedeni u prijedlogu za ovrhu te da je punomoćnik ovrhovoditelja zatražio troškove koji nisu nastali i nisu u skladu sa Odvjetničkom tarifom, te su svoje tvrdnje pokušali poduprijeti i stavljanjem pojedinih riječi u znake navodnika, nastojeći relativizirati i osporiti tražbinu ovrhovoditelja.

Prema stajalištu ovog suda, navodi ovršenika u žalbi protiv rješenja o ovrsi, iako dijelom predstavljaju neprimjerenu komunikaciju, nisu prešli granicu dopuštene kritike rada suda i ostalih sudionika u postupku pa njihovo kažnjavanje radi iznesenih navoda nije bilo "nužno u demokratskom društvu".

Zbog izloženog je valjalo žalbu ovršenika D. Š. i N. Š. uvažiti i rješenje suda prvog stupnja ukinuti na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a.

U Rijeci, 19. svibnja 2017. godine

SUTKINJA

Milena Vukelić Margan,