Revr-868/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 868/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, mr. sc. Jadranka Juga i Gordane Jalšovečki, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. V. iz Z., zastupanog po punomoćniku V. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika M. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćniku J. Š., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1734/08-2 od 3. veljače 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pr-2044/07-56 od 6. svibnja 2008., u sjednici održanoj 24. ožujka 2010.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđeno je da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu što ga je tuženik dao tužitelju 28. srpnja 1999., te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelja vrati na posao te da mu isplati naknadu plaće u ukupnom iznosu od 168.014,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose i od dospijeća pa do isplate kako je to pobliže navedeno pod II. izreke prvostupanjske presude, dok je u toč. III. izreke prvostupanjske presude naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 17.765,20 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da revizijski sud prihvati reviziju te prvenstveno preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da ukine

ivanje.

nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odluč

Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Ovaj sud je temeljem odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Predmet spora između stranaka je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika od 28. srpnja 1999., a slijedom toga predmet spora su i zahtjevi tužitelja za povratak na prijašnje radno mjesto i isplatu naknade plaće.

U postupku je utvrđeno:

-da je tužitelju kao zaposleniku tuženika izvanrednim otkazom ugovora o radu prestao radni odnos kod tuženika 28. srpnja 1999., a zbog ranijeg odlaska s posla bez da je taj odlazak i izostanak opravdao, te zbog dva ranija upozorenja zbog neizvršavanja svojih radnih obveza,

-da je tužitelj zaista tri sata ranije otišao s posla, ali zbog zdravstvenih razloga,

-da je tužitelj nakon odlaska s posla 16. srpnja 1999. otišao liječniku, ali je zakasnio na pregled, te se liječniku javio slijedeći radni dan, kada mu je otvoreno bolovanje,

-da je tuženik tužitelju izrekao dva upozorenja zbog kršenja radne obveze u odnosu na propuste na radnom mjestu brigadira, a tužitelj je u vrijeme izricanja tih upozorenja bio raspoređen na radno mjesto ulagača – izlagača.

Obzirom na tako utvrđene odlučne činjenice nižestupanjski sudovi zaključili su da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, odnosno da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 28. srpnja 1999. nezakonita, jer tužitelj nije počinio povredu radne obveze koja mu se stavlja na teret navedenom odlukom, a između ostalog prijašnja upozorenja o kršenju radne obveze od 2. lipnja i 23. lipnja 1999. uopće se ne odnose na radno mjesto na kojem je u vrijeme izricanja upozorenja tužitelj bio raspoređen. Sudovi stoga zaključuju da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje: ZR).

Tuženik u reviziji ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te zapravo analizira utvrđeno činjenično stanje, ali se može zaključiti da smatra kako je upravo na temelju utvrđenog činjeničnog stanja trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te da su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 107. ZR.

Suprotno tome, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, te nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, ovaj sud prihvaća da postupanje tužitelja 16. srpnja 1999. kada je u 13h napustio svoje radno mjesto, nema obilježja teže povrede radne obveze, odnosno uopće se ne radi o povredi radne obveze. U postupku je utvrđeno da je do navedenog napuštanja radnog mjesta od strane tužitelja došlo zbog zdravstvenih problema, a isti je takav odlazak opravdao i odlaskom na bolovanje. Činjenica da se tužitelj liječniku javio tek slijedeći radni dan opravdana je time što njegov osobni liječnik nije radio popodne 16. srpnja 1999. Stoga ovaj sud smatra da uopće nisu odlučna upozorenja koje je ranije tuženik izrekao tužitelju, jer postupanje tužitelja prilikom napuštanja radnog mjesta 16. srpnja 1999. ne predstavlja povredu radne obveze, obzirom da je to napuštanje bilo zbog zdravstvenih tegoba.

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koje ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti, a nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi također po službenoj dužnosti.

Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi, valjalo je temeljem čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 24. ožujka 2010.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.