Rev-2385/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2385/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. A. iz Z., zastupanog po punomoćniku M. L., odvjetniku u Z., protiv tuženika F. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćniku R. Ž., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-5469/13-4 od 31. ožujka 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P- 3488/06-34 od 28. rujna 2012., u sjednici održanoj 25. travnja 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja S. A. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž- 5469/13-4 od 31. ožujka 2015., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu 1,143.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. prosinca 2007. pa do isplate kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (st. I. izreke). Nadalje, tom presudom naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak od 116.816,20 kn (st. II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka te je potvrđena prvostupanjska presuda. Nadalje, tom presudom odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška podnošenja odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda gdje je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, gdje je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška i u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnio tužitelj iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužitelja.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. Postupajući pak sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete od 1,143.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama radi neispunjenja ugovorne obveze tuženika. Tužitelj tvrdi da je s tuženikom imao sklopljena između ostalih i tri pisana ugovora o prijevozu roba u cestovnom prometu (od 21. siječnja 2002., od 1. ožujka 2005. i od 31. svibnja 2005.), a da su ti ugovori bili dopunjeni usmenim pogodbama prema kojima je bila obveza tuženika da od tužitelja naruči dovoljan broj prijevoza kako bi tužitelj kao obrtnik mogao pokriti troškove poslovanja obrta te ostvariti primjerenu bruto plaću, te prema kojim pogodbama se tuženik obavezao pojedine narudžbe prijevoza ravnomjerno rasporediti na sve obrtnike koji su sa tuženikom imali sklopljene ugovore o prijevozu. Tužitelj tvrdi da tuženik te obveze iz usmenih pogodba nije ispunio te stoga zahtijeva naknadu štete.

Tuženik između ostalog poriče da bi postojale navedene usmene pogodbe.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće činjenice:

- da je tuženik s tužiteljem kao bivšim radnikom tuženika sklopio od 1993. više pisanih ugovora o prijevozu roba u cestovnom prometu (za razna vremenska razdoblja) pa tako i ugovor od 21. siječnja 2002., ugovor od 1. ožujka 2005. i ugovor od 31. svibnja 2005.,

- da je tim pisanim ugovorima određeno da će tuženik od tužitelja naručivati prijevoz robe, a da će tužitelj (kao obrtnik) te usluge izvršavati za ugovorenu cijenu,

- da je tuženik za naručene i izvršene usluge prijevoza tužitelju isplatio naknadu,

- da u tim pisanim ugovorima nije bila određena obveza tuženika da od tužitelja naruči dovoljan broj prijevoza kako bi tužitelj kao obrtnik mogao pokriti troškove poslovanja obrta te ostvariti primjerenu bruto zaradu, a niti obveza tuženika da narudžbe za prijevoz robe ravnomjerno raspoređuje na sve obrtnike koji su tuženiku pružali takve usluge, te

- da takve obveze tuženika nisu bile određene niti usmenim pogodbama između tužitelja i tuženika.

Nije u pravu tužitelj kada smatra da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Prvostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju prvostupanjske presude, a koji razlozi nisu niti međusobno proturječni, a niti su proturječni sa sadržajem isprava i zapisnika. Tako prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske presude na jasan način ukazuje da je činjenice odlučne za ishod spornog odnosa među strankama utvrdio na temelju ocjene određenih dokaza (isprava te iskaza svjedoka i stranaka).

Kada je pak drugostupanjski sud prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao i razloge tih utvrđenja, te kada je na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 375. st. 5. ZPP ispustio obrazloženje, onda nije u pravu tužitelj niti kada smatra da bi u postupku pred drugostupanjskim sudom bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Kako tužitelj kroz revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica (u čemu se revizija tužitelja znatnim dijelom sadržaja iscrpljuje) za ukazati je na sljedeće. Riječ je o pokušaju pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, takvi revizijski navodi tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

Nije u pravu tužitelj niti kada smatra, pozivajući se na odredbe čl. 71. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, kada je utvrđeno da među strankama nisu postojale prije navedene usmene pogodbe, onda je već iz samog tog razloga neosnovano pozivanje tužitelja na odredbe čl. 71. ZOO.

No, unatoč navedenom, ovdje je ipak za ukazati da i u slučaju kada bi takve usmene pogodbe postojale, da one ne bi proizvodile pravne učinke.

Člankom 71. st. 1. ZOO propisano je da ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona, bilo voljom stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo. Prema st. 2. istog zakonskog članka ipak, bit će pravovaljane istovremene usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojeg je forma propisana.

Prema st. 3. istog zakonskog članka pravovaljane su i istovremene usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili obiju strana ako je posebna forma propisana samo u interesu ugovornih strana.

Naime, obveza naručitelja prijevoza da prijevozniku osigura dovoljan broj narudžbi za rentabilno poslovanje te obveza naručitelja da ravnomjerno raspoređuje narudžbe na sve prijevoznike s kojima ima sklopljene ugovore o prijevozu roba, po svom sadržaju i prirodi ne mogu imati značaj sporednih točaka u smislu odredbe čl. 71. st. 2. ZOO. Ovo stoga što se takvim obvezama u bitnome uređuje odnos (prava i obaveza) stranaka iz pisanog ugovora o prijevozu robe. Riječ je dakle o suštinskom sadržaju prava i obveza iz ugovora, a ne o sporednim točkama (sporednim pravima i obvezama).

Iz istog razloga navedene usmene pogodbe (sve i kada bi postojale) nemaju značaj pogodbi kojima se smanjuje ili olakšava obveza jedne ili obiju ugovornih stranaka (čl. 71. st.

3. ZOO).

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja, to je tu reviziju valjalo kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 25. travnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.