IV Kž-165/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: IV Kž 165/01-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. N. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi ošt. kao tužiteljice F. R., protiv rješenja Županijskog suda u Puli od 31. kolovoza 2001. godine broj Kio-135/01 (Kv-334/01), u sjednici održanoj dana 10. ožujka 2005. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba ošt. kao tužiteljice F. R..

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijski sud u Puli prihvatio je neslaganje istražnog suca i odbio istražni zahtjev ošt. kao tužiteljice F. R. da se protiv okr. N. Š. provede istraga zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 2. KZ.

Protiv ovog rješenja podnijela je žalbu oštećenica kao tužiteljica, putem svog punomoćnika Z. I., odvjetnika iz P.. Žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže uvažiti žalbu i odrediti provođenje istrage.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj nije u pravu kada pobija prvostupanjsko rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prema njegovom stajalištu okrivljenik postupao sa namjerom prijevare u gospodarskom poslovanju, te se ne može raditi o građansko pravnom odnosu.

IV Kž 165/01-2

Iz podataka prikupljenih tijekom predistražnog postupka proizlazi da je između oštećenice kao tužiteljica i agencije O. sklopljen dogovor u svezi kupnje jednog stana u kući u P. Stan je, putem navedene agencije, prodavala M. K. kao suvlasnica kuće i dvorišta u 24/320 dijela (list 4 spisa). Prodajna cijena stana iznosila je 80.000 DEM. U sklopu tog dogovora ošt. kao tužiteljica F. R. je predala agenciji O. iznos od 40.000 DEM, a prema zaključenom dogovoru obvezala se uplatiti još 10.000 DEM do 15. lipnja 2000. godine, a ostatak od 30.000 DEM u 36 mjesečnih rata, počevši od 1. kolovoza 2000. godine (list 7 spisa).

Umjesto 10.000 DEM, ošt. kao tužiteljica F. R. je uplatila 7.000 DEM i to izvan roka u kojem se obvezala izvršiti uplatu, te samovoljno uselila u ovaj stan, dana 15. srpnja 2000. godine, prije nego je bio dovršen. Agencija O. je dopisom od 17. studenog 2000. godine obavijestila oštećenicu kao tužiteljicu da je prodavatelj odustao od prodaje spornog stana, da je u istoj agencijI deponiran njezin iznos od 47.000 DEM, te ju pozvala podići ovaj iznos. Premda žalitelj pobija prvostupanjsko rješenje i zbog povrede kaznenog zakona, iz navoda žalbe proizlazi da se ne radi o ovom žalbenom osnovu u smislu odredbe čl. 368. ZKP. Naime žalitelj prigovara tek ocjeni utvrđenog činjeničnog stanja, jer prvostupanjski sud, suprotno stajalištu žalitelja, nije utvrdio kako iz postupaka okrivljenika „…jasno proizlazi…“ njegova prijevarna namjera.

Nasuprot žalbenim navodima, u pravu je sud prvog stupnja kada zaključuje kako iz podataka prikupljenih tijekom predistražnog postupka ne proizlazi postojanje potrebnog stupnja osnovane sumnje da bi okr. N. Š. počinio kazneno djelo koje mu je istražnim zahtjevom stavljeno na teret. Agencija O. (čiji je predstavnik i zastupnik bio okr. N. Š.) i ošt. kao tužiteljica F. R. nedvojbeno su bili u određenom građanskopravnom odnosu iz kojeg je nastao spor glede ispunjenja usmenih, a djelomično i pismenih dogovora. Oštećena kao tužiteljica se nije pridržavala svih usmenih i pismenih dogovora, a činjenica da joj sporni stan nije predat do 30. lipnja 2000. godine, ne ukazuje na postojanje osnovane sumnje da je okrivljenik počinio odnosno kazneno djelo.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti prihvaća razloge navedene u obrazloženju pobijanog rješenja na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku kojom je istražni zahtjev oštećenice kao tužiteljice odbijen kao neosnovan. Ovi razlozi nisu žalbenim navodima dovedeni u sumnju, pa se zbog toga žalitelj iznova upućuje na obrazloženje prvostupanjskog rješenja.

Sud drugog stupnja je, ispitujući po službenoj dužnosti pobijano rješenje, u skladu s odredbom čl. 398. st. 4. ZKP, našao da je prvostupanjski sud bio stvarno nadležan za donošenje tog rješenja, da ga je donio u propisanom sastavu i da ne postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Obzirom da je istražni zahtjev oštećenice kao tužiteljice odbijen kao neosnovan, drugostupanjski sud nije imao razloga razmatrati je li kazneni zakon povrijeđen na štetu okrivljenika.

IV Kž 165/01-2

Budući se na podacima prikupljenim tijekom predistražnog postupka ne može temeljiti osnovana sumnja da je okr. N. Š. počinio kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja prijevarom u gospodarskom poslovanju, valjalo je temeljem čl. 398. st. 3. ZKP odbiti žalbu oštećenice kao tužiteljice kako je i odlučiti u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 10. ožujka 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.