Rev-997/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 997/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Jakoba Miletića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. H. iz P., zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu S. S. i T. K., odvjetnika u P., protiv I-tuženice P. A. iz P., zastupane po Zajedničkom odvjetničkom uredu D. G. i dr., odvjetnika u Puli i II-tuženika T. B. iz P., radi utvrđenja izvanbračne stečevine i pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 26. siječnja 2004. br. Gž-1543/02, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 26. ožujka 2001., br. P-2499/99, u sjednici održanoj dana 28. rujna 2005. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Navedenom presudom prvostupanjskog suda, koja je potvrđena presudom suda II. stupnja, odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom radi utvrđenja da je tijekom izvanbračne zajednice s I-tuženicom stekao ½ stana u P., površine 75,84 m², kao i s tužbenim zahtjevom radi pobijanja darovnog ugovora od 14. siječnja 1999., kojim je I-tuženica taj stan darovala svome sinu T. B.. Stoga je obvezan naknaditi tuženicima troškove parničnog postupka u iznosu od 25.485,80 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući čenje ili ukidanje nižestupanjskih presuda.

preina

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka revident nalazi u proturječju razloga drugostupanjske presude, u kojoj se navodi da je izvanbračna zajednica trajala od 1989. do 1993., pa budući da je sporni stan otkupljen 1992., nije stečen za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice.

Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident nalazi u ocjeni nižestupanjskih sudova da stan nije stečen u izvanbračnoj zajednici, smatrajući suprotno da je u postupku dokazano kako je izvanbračna zajednica trajala od 1988. do 1998., da je u toj zajednici rođen zajednički sin R., da je tužitelj imao zdravstveno osiguranje kao član domaćinstva I-tuženice, budući da nije bio zaposlen, pa kako je ugovor o kupnji stana na kojem postoji stanarsko pravo sklopljen 1. lipnja 1993., sklopljen je u vrijeme trajanja izvanbračne zajednice.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03– u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Predmet spora su zahtjevi tužitelja radi utvrđenja da je temeljem postojanja izvanbračne zajednice s I-tuženicom od 1988. do 1998. stekao ½ stana u P., kojeg je I- tuženica kupila 1. lipnja 1993., kao nositeljica stanarskog prava samo na svoje ime i vlasništvo, a zatim ga darovnim ugovorom od 14. siječnja 1999. prenijela u vlasništvo sina T., ovdje II-tuženika, slijedom čega zahtjeva utvrđenje darovnog ugovora bez pravnog učinka prema tužitelju.

Sudovi su odbili oba tužbena zahtjeva nakon što su utvrdili da u trenutku kupnje predmetnog stana više nije postojala izvanbračna zajednica tužitelja i I-tuženice, koja je započela 1988. godine, a prestala najkasnije u svibnju 1993., kada je I-tuženica ustala tužbom sudu radi iseljenja tužitelja iz tog stana.

Neosnovani su revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka koje tužitelj nalazi u utvrđenju drugostupanjskog suda da je I-tuženica stan kupila 23. siječnja 1992., pa kako je izvanbračna zajednica prestala najkasnije tek u svibnju 1993., očito je I- tuženica stekla vlasništvo stana u vrijeme trajanja izvanbračne zajednice.

Iako je doista drugostupanjski sud u obrazloženju presude naveo da je stan kupljen 23. siječnja 1992., ipak iz daljnjih razloga, kao i samog ugovora o kupnji stana, nedvojbeno proizlazi da je stan kupljen 1. lipnja 1993., kako je to navedeno u ugovoru o kupnji stana. Preambula tog ugovora poziva se na Odluku o određivanju ovlaštenja u postupku prodaje stanova od 23. siječnja 1992., koji datum je drugostupanjski sud omaškom uzeo kao dan sklapanja ugovora o kupnji stana. Stoga, pored ostalih pravilno iznijetih razloga, takva pogreška u navođenju datuma kupnje stana po II. stupanjskom sudu, ne sadrži pretpostavke proturječnosti razloga drugostupanjske presude kako neosnovano smatra revident. Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Sudovi su na temelju provedenih dokaza utvrdili da zajednica života tužitelja i I- tuženice nema karakteristike izvanbračne zajednice, koja bi imala iste pravne učinke kao bračna zajednica.

Ovo stoga, što je I-tuženica još 3. svibnja 1993. ustala tužbom protiv tužitelja radi iseljenja iz stana, što tijekom postupka, koji je pravomoćno okončan tek 12. rujna 1997. (P- 774/93), tužbu nije povukla, ustrajući u postavljenom tužbenom zahtjevu, što je nakon pravomoćnosti te presude morala u ovršnom postupku ostvariti iseljenje tužitelja iz stana (Ovr-1817/97), te je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da je I-tuženica podnošenjem tužbe radi iseljenja tužitelja iz stana 3. svibnja 1993. jasno manifestirala svoju volju da ne želi više živjeti s tužiteljem, a bez njene volje nema ni izvanbračne zajednice. Budući da je ugovor o kupnji stana sklopljen 1. lipnja 1993., jasno je da nije sklopljen u vrijeme postojanja izvanbračne zajednice tužitelja i I-tuženice.

Stoga revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, koje revident nalazi u iznijetoj ocjeni sudova da nije postojala izvanbračna zajednica tužitelja i I-tuženice u vrijeme kupnje stana, ni kasnije, sve do prinudnog iseljenja tužitelja iz stana, nisu ostvareni.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje tužitelj, kao ni oni na koje revizijski sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

U Zagrebu, 28. rujna 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.