Rev-2252/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2252/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. O. iz Z., i 2. G. J. iz Z., zastupanih po E. H., odvjetniku u Z., protiv tuženica 1. A. B. iz Z. i 2. V. S. iz C., koje zastupa E. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i predaje u posjed, odlučujući o reviziji tuženica protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1376/2010-2 od 21. prosinca 2011. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Crikvenici broj P-833/09 od 12. ožujka 2010., u sjednici održanoj 7. ožujka 2017.,

p r e s u d i o j e:

Revizija se prihvaća te se preinačuje presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž- 1376/2010-2 od 21. prosinca 2011. tako da se odbija kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici broj P-833/09 od 12. ožujka 2010.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Odbijaju se I i II-tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I-Utvrđuje se da je Ugovor o darovanju zaključen dana 10.5.2003. godine između prvotužene kao darovateljice i drugotužene kao daroprimateljice nekretnina upisanih u zemljišnim knjigama zk.ul.br. 2765 k.o. C. kao jedinstvena parcela pod br. 893/3 gradilište s 96 čhv (kčbr 266/2 s 344 m2) ništav te da ne proizvodi pravne učinke prema I i II tužiteljima.

II-Nalaže se temeljem ove presude uspostava ranijeg z.k. stanja u zemljišnim knjigama u zk.ul.br. 2765 k.o. C. jedinstvena parcela pod br. 893/3 gradilište s 96 čhv (kčbr 266/2 s 344 m2) na način da se briše upis vlasništva II tužene izvršen pod brojem Z-1391/03 temeljem prijedloga za upis od 10. lipnja 2003.

III-Nalaže se I tuženoj da izda tužiteljima valjanu tabularnu ispravu za upis njihova prava vlasništva u zemljišnim knjigama u zk.ul.br. 2765 k.o. C. kao jedinstvena parcela pod br. 893/3 gradilište s 96 čhv (kčbr 266/2 s 344 m2), na jednake dijelove, u roku od 15 dana, koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda.

IV-Nalaže se I i II tuženoj da I i II tužitelju predaju nekretnine opisane u t. I. ove presude u posjed slobodan od svih svojih stvari i osoba u roku od 15 dana",

a rješenjem je naloženo tužiteljima naknaditi tuženicama parnične troškove u iznosu od 61.086,00 kn.

Drugostupanjskom presudom uvažena je žalba tužitelja te je prvostupanjske presuda preinačena na način da je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti, a rješenjem je preinačena i odluka o troškovima postupka tako da je naloženo tuženicama solidarno isplatiti tužiteljima naknadu troškova u iznosu od 56.798,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude i rješenja tuženice su podnijele reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 – dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta i da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tužitelji su podnijeli odgovor na reviziju u kojem se "opreza radi predlaže odbaciti reviziju u dijelu u kojem se revidentice pozivaju na revizijske razloge propisane čl. 382. st 1. toč. 1. i toč. 3. ZPP kao nedopuštenu", te odbaciti reviziju kao nedopuštenu "i u odnosu na razloge iz čl. 382. st. 2. ZPP", a podredno reviziju odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova sastava tog podneska.

Revizija je osnovana.

Pobijana presuda podnesena je prema odredbama čl. 373a. ZPP-a pa je protiv iste dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, prema kojoj odredbi je revizija i podnesena. Stoga se u odgovoru na reviziju neosnovano predlaže odbacivanje revizije kao nedopuštene.

Pobijana presuda ispitana je samo u granicama razloga zbog kojih je revizija izjavljena (bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava), sukladno odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP-a.

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, pa navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena.

Međutim, u reviziji se osnovano ističe postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet ovog spora su kumulirani tužbeni zahtjevi kojima se traži utvrđenje ništavosti ugovora o darovanju sklopljenog 10. 5. 2003. između prvotuženice A. B. kao darovateljice i drugotuženice V. S. kao daroprimateljice predmetne nekretnine, da se naloži uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja na način da se briše upis vlasništva drugotuženice na toj nekretnini, da se naloži prvotuženici izdati tužiteljima tabularnu ispravu za upis njihova vlasništva na istoj nekretnini na jednake dijelove, te da se naloži tuženicama predati spornu nekretninu tužiteljima u posjed.

U postupku je utvrđeno da su prvotuženica kao prodavateljica i drugotužitelj G. J. kao kupac 25. 3. 2003. potpisali ispravu o sklapanju prodajnog ugovora predmet kojeg je bila predmetna nekretnina kč.br. 893/3, gradilište površine 344 m2, upisane u k.o. C., za cijenu od 55.000,00 EUR, da je u toj ispravi kao kupac naveden i prvotužitelj M. O. koji ispravu nije potpisao, te da je prilikom potpisivanja te isprave drugotužitelj isplatio prvotuženici na ime kapare 10.000,00 EUR dok je ostatak cijene trebao biti isplaćen u dva dijela, i to iznos od 25.000,00 EUR do 25. travnja 2003., a iznos od 20.000,00 EUR do 31. srpnja 2003., da je prvotuženica odbila primiti preostali dio prodajne cijene, da su tužitelji, nakon što je tuženica odbila primitak cijene, 20. lipnja 2003. preostali iznos cijene deponirali u sudu.

Tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim uz obrazloženje da samom činjenicom sklapanja prodajnog ugovora sa prvotuženicom kao zemljišno-knjižnom vlasnicom tužitelji nisu stekli vlasništvo predmetne nekretnine već da su samo stekli pravo zahtijevati da prvotuženica na njih prenese pravo vlasništva, da je u trenutku sklapanja spornog ugovora o darovanju prvotuženica kao vlasnica mogla slobodno raspolagati nekretninom, pa da stoga tužitelji neosnovano zahtijevaju utvrđenje ništavosti ugovora o darovanju, a osim toga da i u slučaju da su tužitelji stekli pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, okolnost da je ugovor o darovanju sklopljen s trećima ne bi imala za posljedicu ništavost tog ugovora, već da bi se ugovor mogao pobijati pod pretpostavkama propisanim odredbama čl. 280. - 285. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

Odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je ocijenio pravilnim zaključivanje prvostupanjskog suda da je između prvotuženice kao prodavateljice i tužitelja kao kupaca sklopljen valjan prodajni ugovor navodeći pritom da na valjanosti tog pravnog posla nije od utjecaja izostanak potpisa prvotužitelja na ispravi o tom pravnom poslu kod činjenice da je prvotužitelj naznačen kao ugovorna strana na strani kupca.

Osim toga, drugostupanjski sud navodi da iz iskaza stranaka, uključujući i prvotuženicu i njezinog supruga, proizlazi da je prvotuženica znala da je prvotužitelj ugovorna strana "time da su se tužitelji određeno izjasnili da je prvotužitelj sklopljen ugovor odobrio, a što uostalom pouzdano proizlazi iz njegovog držanja, kako neposredno nakon zaključenja ugovora, tako i za trajanja ove parnice."

Nadalje, glede pitanja valjanosti spornog prodajnog ugovora drugostupanjski sud zaključno navodi da iako drugotužitelj nije raspolagao pisanom punomoći koja je potrebna za valjanost ugovora o prometu nekretnina u smislu čl. 90. ZOO-a okolnosti koje proizlaze iz iskaza tužitelja i svjedoka M. J., "sastavljača ugovora", da su tužitelji bili u pravnom odnosu ortakluka, te da "nema dvojbe da je postojalo ovlaštenje prvotužitelja za sklapanje ugovora" pouzdano ukazuju da je ugovor o prodaji od 25. 3. 2003. pravovaljan i bez pisane punomoći prvotužitelja izdane drugotužitelja za sklapanje tog ugovora.

Međutim, suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je zahtjev za utvrđenje ništavosti spornog darovnog ugovora ocijenio osnovanim navodeći da je prvotuženica u vrijeme sklapanja tog ugovora znala da nije ispunila obveze iz ugovora o prodaji koji je sklopila sa tužiteljima te da će tužitelji sudskim putem zahtijevati ispunjenje tražbina na temelju tog ugovora, pa da je, kako bi izbjegla svoju obvezu predaje nekretnine u posjed, kao i obvezu izdavanja isprave podobne za uknjižbu vlasništva tužitelja, darovala svojoj kćerki drugotuženici predmetnu nekretninu, pa da iz tih okolnosti proizlazi da je prvotuženica sklopila sporni darovni ugovor iz nedopuštenih pobuda (čl. 53. ZOO) i da je stoga takvo postupanje prvotuženice suprotno moralu društva i kao takvo da sporni darovni ugovor čini ništavim u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO-a.

Sukladno tome, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i tužbene zahtjeve odbio kao neosnovane.

U reviziji se osnovano ističe da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, ocjenjujući pitanje valjanosti spornog ugovora o prodaji, zaključio da je ugovor valjan iako ispravu o njegovom sklapanju nije potpisao i drugotužitelj, odnosno da je ugovor valjan "i bez pisane punomoći prvotužitelja izdane drugotužitelju za sklapanje tog ugovora".

Za valjanost ugovora o prodaji nekretnine kao pravnog posla kojem je cilj stjecanje vlasništva nekretnine ugovor mora biti sastavljen u pisanom obliku, sukladno odredbi čl. 115. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08).

Prema odredbi čl. 72. st. 1. ZOO-a kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu sve osobe koje se njime obvezuju.

Budući da prvotužitelj kao ugovorna strana u spornom ugovoru o prodaji nekretnine nije potpisao ispravu o sklapanju tog ugovora, s obzirom na navedenu odredbu ZOO-a ne može se smatrati da je ugovor sklopljen.

Neprihvatljivo je zaključivanje drugostupanjskog suda da je sporni prodajni ugovor valjan i bez pisane punomoći prvotužitelja izdane drugotužitelju za sklapanje tog ugovora jer za valjanost ugovora o prodaji nekretnine sklopljenog preko punomoćnika, mora ne samo ugovor o prodaji, već i punomoć biti sastavljena u pisanom obliku, a što proizlazi iz odredbe čl. 90. ZOO-a kojom je određeno da forma propisana zakonom za neki ugovor ili koji drugi pravni posao važi i za punomoć za sklapanje tog ugovora odnosno pravnog posla.

Budući da sporni ugovor o prodaji nije sklopljen i da stoga iz tog ugovora nije niti nastala neka ugovorna obveza prvotuženice prema tužiteljima, to ne postoje niti okolnosti na kojima se temelji zaključivanje drugostupanjskog suda da je prvotuženica sklopila sporni darovni ugovor iz nedopuštenih pobuda i da je zbog toga darovni ugovor ništav. Slijedom navedenog proizlazi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i tužbene zahtjeve prihvatio, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a drugostupanjsku presudu valjalo preinačiti i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 7. ožujka 2017

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.