Rev-1031/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1031/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednice vijeća, te Borisa Guttmanna, Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka i Petra Milasa, kao članova vijeća, u pravnoj stvari B. K. iz Z., koga zatupa B. P., odvjetnik iz Z., protiv tužene C. o. d.d. iz Z., zastupane po punomoćnicima B. H., odvjetnici iz Z., te B. Š., S. L. i T. Z.-J., odvjetnicima iz R., te umješača na strani tužene W. S. V., W., zastupanog po punomoćnici B. H., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženici i umješaču na strani tuženice, protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 23. veljače 1999. godine broj VI Gž-499/1999 kojom je odbijena žalba tuženice i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 20. studenog 1997. godine broj Pn-812/1994, u sjednici održanoj dana 24. ožujka 2004. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tuženika i umješača na strani tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom broj Pn-812/1994 od 20. studenog 1997. godine tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 137.436,20 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. rujna 1993. godine do isplate, kao i daljnji iznos od 7.210,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 4. kolovoza 1993. godine do isplate sve u visini prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 33.120,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 7.210,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. kolovoza 1993. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv navedene, pravomoćne drugostupanjske presude tuženik i umješač na strani tuženika izjavili su reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u pravcu odbijanja tužbenog zahtjeva, odnosno podredno predlažu da se obje nižestupanjske presude u pobijanom dijelu ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika i umješača na njegovoj strani protivna strana nije odgovorila, niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Revizija je neosnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Iako se u reviziji izričito ne ukazuje na ostvarenje neke određene bitne postupovne povrede iz revizijskih navoda može se zaključiti da revidenti ističu postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). To slijedi iz sadržaja onog dijela revizije u kojem revidenti tvrde kako niži sudovi nisu obrazložili postojanje odgovornosti za štetu na strani tuženika i pri tome smatraju da u postupku nisu provedeni po tuženiku predloženi dokazi na okolnosti u kojima je došlo do štetnog događaja na kojem tužitelj zasniva odgovornost tuženika za štetu.

Protivno ovakvim revizijskim prigovorima, ovaj Vrhovni sud nalazi, da su niži sudovi iznijeli jasne i određene razloge u pogledu utvrđenja svih odlučnih činjenica koje su cijenili u skladu sa odredbama čl. 7. i 8. ZPP, pa tuženik ne može s uspjehom pobijati takva činjenična utvrđenja nižih sudova, pri čemu su niži sudovi ocijenili koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja spornih činjenica iznijevši prihvatljive razloge zbog kojih nisu izvodili neke po tuženiku predložene dokaze (čl. 220. st. 2. ZPP), čime nisu povrijeđene odredbe parničnog postupka.

Nije ostvare revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora predstavlja naknada štete koju je tužitelj kao vlasnik motornog vozila pretrpio zbog nepropisne vožnje drugog motornog vozila inozemne registracije za koje postoji odgovornost tuženika kao domaćeg osiguratelja u Republici Hrvatskoj gdje se dogodio štetni događaj i nastala šteta.

Tuženik ne poriče svoju pasivnu legitimaciju u pogledu odgovornosti za štetu koja bi bila počinjena vozilom švicarske registracije …, ali osporava da bi ponašanje vozača tog vozila bilo u uzročnoj vezi sa štetom koja je nastala na vozilu tužitelja, jer tvrdi da je tužitelj dolazeći svojim vozilom iz suprotnog pravca u odnosu na pravac vožnje vozila … za koje odgovara tuženik trebao s obzirom na predstojeći desni zavoj, gledajući u pravcu kretanja vozila tužitelja, upravljati manjom brzinom, jer je prevelika brzina kretanja vozila tužitelja bila isključivi uzrok njegovom skretanju s vozilom u desno i udar u stijenu uz cestu te nastalim oštećenjima na vozilu tužitelja.

Protivno takvim tvrdnjama revidenta, niži sudovi su utvrdili, da je tužitelj svojim vozilom ulazeći u blagi desni zavoj kretao se primjerenom brzinom, najviše do 50 km/h, jer da bi veća brzina kretanja tužiteljevog vozila pri ulasku u desni zavoj mogla imati za posljedicu isključivo skretanja u lijevo s obzirom na djelovanje centrifugalne sile. S druge strane utvrđeno je u postupku da je upravo vozilo švicarske registracije za koje odgovara tuženik uslijed prevelike brzine kretanja pri nailasku u zavoj u koji je s druge strane nailazilo vozilo tužitelja prešlo preko sredine kolnika i jednim dijelom kretalo se po svojoj lijevoj strani kolnika, što je bio jedini razlog zbog kojeg je tužitelj u namjeri da izbjegne sudar s vozilom švicarske registracije skrenuo sa svojim vozilom krajnje desne pri čemu je uslijed udara u stijenu koja se nalazi uz desnu rub kolnika kojim se vozilo tužitelja kretalo – odbio od stijene, uslijed čega su nastala oštećenja na vozilu tužitelja.

Niži sudovi na temelju takvih utvrđenja pravilno su zaključili, da svojom nepropisnom vožnjom vozač vozila švicarske registracije … kriv za prometnu nezgodu, jer se prije opisanog prometnog udesa nije propisno kretao svojom desnom stranom kolnika, čime je iznenadio i omeo tužitelja koji je nailazio iz suprotnog pravca i koji je radi izbjegavanja sudara naglo skrenuo u desno i pritom prednjim desnim kotačem udario u kameni usjek. Takva utvrđenja nižih sudova sukladna su i sa sadržajem pravomoćnog rješenja suca za prekršaje grada Crikvenice u predmetu broj 17/93 od 2. rujna 1993. godine, kojim je za počinjeni prekršaj proglašen krivim i kažnjen D. B., vozač koji je kritične zgode upravljao vozilom registracije … za koje tuženik odgovara, a takvo utvrđenje nižih sudova temelji se u bitnom i na suglasnim nalazima i mišljenjima oba saslušana sudska vještaka prometne struke. Stoga, ovaj Vrhovni sud nalazi, da su niži sudovi pravilno primijenili materijalno pravo svojom ocjenom da je za nezgodu isključivo kriv vlasnik vozila švicarske registracije ... (čl. 178. st. 1. Zakona o obveznim odnosima – u daljnjem tekstu: ZOO) za koga odgovara tuženik kao osiguratelj koje pitanje odgovornosti tuženika za vlasnika vozila švicarske registracije nije ni bilo sporno.

Niži sudovi pravilno su utvrdili visinu štete koja se sastoji u naknadi troškova koje je tužitelj imao po osnovu prijevoza oštećenog vozila od Crikvenice do Zagreba (1.066,20 kn) te od Zagreba do Bonna (6.143,80 kn) budući, da tužitelj boravi i radi u SR Njemačkoj gdje je bilo najekonomičnije izvršiti popravak vozila s obzirom na mogućnost pribave originalnih dijelova, pogotovo jer se radi o vozilu koje se serijski ne proizvodi, pa bi popravak vozila u Republici Hrvatskoj bio otežan s obzirom na teškoće u pribavi dijelova i nepostojanje stručnog servisa za popravak ovakvog vozila koje se ne izrađuje serijski.

Stoga, ovaj Vrhovni sud, je suglasan sa ocjenom nižih sudova da je tužitelj opravdano povjerio popravak vozila stručnom servisu u SR Njemačkoj, čime je opravdao nastale troškove prijevoza vozila iz Republike Hrvatske u SR Njemačku, koje je prema tome trebalo priznati tužitelju a koje je dokazao priloženim računima u smislu da je takve troškove koji su mu dosuđeni stvarno i učinio te je tuženik takve troškove osnovano obvezan naknaditi, što je u skladu s odredbom čl. 189. st. 1. ZOO.

Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena kao ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP)

U Zagrebu, 24. ožujka 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.